Rev-913/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 913/2015-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika D. R., OIB ... i II-tuženice N. R., OIB ..., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnica A. F. L., odvjetnica u Z. i I.-t. mlljt. D. R., OIB ... i IV-tuženika mlljt. M. R., OIB ..., oboje iz Z., koje zastupaju zakonski zastupnici D. i N. R., koje zastupa punomoćnica A. F. L., odvjetnica u Z., radi iseljenja i predaje u posjed stana, odlučujući o reviziji I i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4065/12-2 od 9. rujna 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-176/11-14 od 25. studenoga 2011., u sjednici održanoj 26. studenoga 2019.,

r i j e š i o j e :

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4065/12-2 od 9. rujna 2014. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-176/11-14 od 25. studenoga 2011. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima iseliti iz stana na adresi u Z., ..., stan broj ..., III kat "A" diletacija, površine 40,36 m2 i predati ga slobodnog od svih osoba i stvari u posjed tužitelju Gradu Zagrebu, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.860,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je u stavku II odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude tuženici podnose reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) jer smatraju da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer bi uvažavajući razloge iznijete tijekom postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukom Europskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da prihvati žalbu tuženika, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, odnosno preinači istu na način da odbije tužbu i obveže tužitelja platiti trošak postupka tuženicima uvećano za trošak žalbe i revizije, odnosno prihvati ovu reviziju ukine u cijelosti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje drugom sucu prvostupanjskog suda.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koje se na to pitanje odnose.

Predmet spora je zahtjev za iseljenje tuženika iz stana u Z., ..., stan broj ..., III kat, a slijedom toga da su tuženici predmetni stan dužni slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju.

Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja temeljeći svoju odluku na zaključku da je tužitelj dokazao da je predmetni stan stekao pravnim poslom, a tuženici ničim nisu dokazali postojanje pravnog temelja svoga posjedovanja tog stana, te pozivom na odredbu čl. 166. st. 1. i 2. u vezi s odredbom čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/98 i 153/09 – dalje: ZV) usvaja tužbeni zahtjev. Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda te odbija kao neosnovane žalbe tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu.

Tuženici u reviziji postavljaju pravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 – dalje: Konvencija), odnosno "Da li je prilikom donošenja odluke o iseljenju obitelji – tuženika iz stana, te tijekom postupka, bitna činjenica utvrđenja razmjernosti miješanja u pravo tuženika na poštivanje doma, sukladno čl. 8. Konvencije i cilja koji se želi postići iseljenjem, odnosno mjere koje se treba primijeniti, te da li je test razmjernosti nužan za donošenje pravilne i zakonite odluke o iseljenju?". Kao razlog važnosti postavljenih pitanja radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženici se pozivaju na odluke Europskog suda za ljudska prava i to predmet Ćosić protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 28261/06 od 15. siječnja 2009., Lemo i dr. protiv Republike Hrvatske (zahtjevi broj 3925/10, 3955/10, 3974/10, 4009/10, 4954/10, 4128/10, 4132/10 i 4133/10 od 10. srpnja 2014.) te presudu Paulić protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 3572/06 od 22. listopada 2009.).

Ovaj sud prvenstveno prihvaća da je navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer su ispunjeni razlozi iz čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP, odnosno Europski sud za ljudska prava donio je odluku u predmetima Orlić protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 48833/07 od 21. lipnja 2011.) Ćosić protiv Republike Hrvatske, Lemo i dr. protiv Republike Hrvatske i Paulić protiv Republike Hrvatske u kojima je u bitnom izraženo shvaćanje "da bi svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na relevantna načela prema čl. 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema na temelju danog prava, pravo na stanovanje u stanu". Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-x 1050/2012-2 od 10. rujna 2014. (I. O. VSRH 1/14 sentenca br. 12).

Iako se tuženici izrekom nisu pozivali na odredbu čl. 8. Konvencije, ovaj sud prihvaća da to proizlazi iz navoda tuženika tijekom prvostupanjskog postupka koji u svojoj biti predstavljaju pozivanje na pravo na dom jer ističu da V. R. u stanu boravi od 16. travnja 1991. pa sve do smrti, a D. R. i njegova obitelj kao članovi domaćinstva (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci br. U-III-869/14 od 29. kolovoza 2014.). Prema (naprijed) navedenim presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetu Orlić protiv Republike Hrvatske od 21. lipnja 2011., Ćosić protiv Republike Hrvatske od 15. siječnja 2009., Lemo i dr. protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014., Paulić protiv Republike Hrvatske od 22. listopada 2009. te Olujić protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj: 48833/07 od 21. lipnja 2011.), a koje se odnose na činjenično i pravno vrlo sličan slučaj, radi se o povredi čl. 8. Konvencije ukoliko se tuženik u postupku za iseljenje poziva na to svoje pravo te ukoliko su ispunjene određene pretpostavke. Te pretpostavke su da se mora raditi o pravu koje štiti čl. 8. Konvencije (pravo na dom), mora zaista doći do miješanja u pravo na dom tuženika, miješanje mora biti propisano zakonom i mora težiti ostvarenju legitimnog cilja, te miješanje mora biti nužno u demokratskom društvu.

Pravno pitanje koje postavljaju tuženici odnosi se zapravo na pretpostavku koja proizlazi iz odluka Europskog suda za ljudska prava i znači da sudovi koji odlučuju po tužbama radi iseljenja, protiv neke osobe, ako se na to pravo na dom tuženik pozove, moraju ispitati je li takav zahtjev u konkretnom slučaju, s obzirom na sve konkretne okolnosti nužan i razmjeran legitimnom cilju koji se teži ostvariti. To znači da bez obzira na osnovanost zahtjeva sukladno domaćem pravu je potrebno ispitati je li iseljenje tuženika nužno i je li legitimno s obzirom na sve konkretne okolnosti slučaja.

Pritom sudovi trebaju imati u vidu da stan čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (odluka Europskog suda za ljudska prava Bjedov protiv Republike Hrvatske). Stoga stan nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene. S druge strane miješanje jest svaki čine državne (ili tijela lokalne) vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Miješanje je u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu čl. 8. Konvencije.

Tek ako ima elemenata da se na strani tuženika radi o domu u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava treba ispitati i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno je li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. To znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja isti mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužiteljice kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženika.

Obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi prilikom odlučivanja o tuženom zahtjevu nisu uzeli u obzir praksu Europskog suda za ljudska prava u vezi s povredom prava na dom iz čl. 8. Konvencije, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 395. st. 2. ZPP.

U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi će uzeti u obzir navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava u svezi povrede prava na dom kod ponovnog odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Stoga je odgovor na postavljeno pitanje revidenata koji su se pozvali na povredu prava na dom iz čl. 8. Konvencije, da su sudovi dužni kod tužbi za iseljenje kad je tužiteljica država odnosno osoba javnog prava provesti test razmjernosti uključujući i odgovor na pitanje je li miješanje (iseljenje) nužno i potrebno obzirom na sve okolnosti slučaja.

Slijedom navedenog, valjalo je riješiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 26. studenoga 2019.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.