Gž-145/2009-2 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl.br.Gž-145/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli - Pola u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Zorana Šarića kao predsjednika vijeća, te Marije Sošić i Mirne Nade Terlević Sebastijan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. B. iz B. T., zastupanoga po punomoćniku M. M., odvjetniku iz B., protiv tuženice TURISTIČKE ZAJEDNICE O. B., zastupane po punomoćnici I. O., odvjetnici iz U., radi poništenja odluke, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Bujama posl.br.P-151/08-78 od 30. svibnja 2008., u sjednici održanoj 19. listopada 2009.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe stranaka pa se presuda Općinskog suda u Bujama posl.br.P-151/08-78 od 30. svibnja 2008. preinačuje i sudi:

1. Poništavaju se odluka tuženice Turističke zajednice O. B. broj 62/97 od 5. srpnja 1997. i zaključak broj 71/97-02 od 22. srpnja 1997. - u dijelu kojim je tužitelj razriješen dužnosti direktora Turističkog ureda i utvrđen prestanak radnog odnosa već s danom 6. rujna 1997., te se tuženici nalaže isplatiti tužitelju E. B. iz B. na ime naknade plaće za razdoblje od 1. listopada 1997. do 31. listopada 1998. (13 mjeseci) ukupnu bruto svotu od 54.600,00 kn (slovima: pedesetčetiritisućeišestokuna) odnosno po 4.200,00 kn bruto za svaki mjesec u navedenom razdoblju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki taj mjesečni iznos teče od petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec (od 15. studenog 1997. glede naknade plaće za mjesec listopad 1997. i tako redom do zaključno 15. studenog 1998. glede naknade plaće za mjesec listopad te godine) i to po stopi od 18% za razdoblje od 15. studenog 1997. do 30. lipnja 2002., po stopi od 15% za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. i od 1. siječnja 2008. nadalje po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate - prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, sve do isplate i sve u roku od 8 dana.

2. U preostalom se dijelu tužiteljev tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan (u dijelu kojim zahtijeva i poništenje tuženičinih odluka u preostalom dijelu koji se odnosi na prestanak radnog odnosa; da se tuženici naloži vratiti ga na isto ili odgovarajuće radno mjesto i posao te da mu nadoknadi plaću za razdoblje nakon 31. listopada 1998. zajedno s pripadajućom zateznom kamatom - u neto mjesečnom iznosu od 4.200,00 kn i da mu na svaki takav iznos za cjelokupno utuženo razdoblje počevši od 1. listopada 1997. obračuna i plati pripadajuće doprinose, kao i da mu isplati naknadu za godišnji odmor za razdoblje od 1998. do 2005. godine u visini prosječne plaće u prethodna tri mjeseca te sve ostale isplate izvršene zaposlenima u Turističkoj zajednici O. B. temeljem nagrade u vidu trinaeste plaće).

II. U preostalom se dijelu žalbe stranaka odbijaju kao neosnovane.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak prvostupanjskog postupka.

IV. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

i

r i j e š i o j e

Prvostupanjska se presuda ukida (zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva) u dijelu kojim je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju plaću u preostalom bruto iznosu od 3.289,30 kn mjesečno za razdoblje od 1. listopada 1997. pa do povratka tužitelja na posao kao i zahtjev za plaćanje zakonske zatezne kamate na taj iznos.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je u cijelosti tužiteljev tužbeni zahtjev radi poništenja tuženičinih odluka o razrješenju tužitelja s dužnosti direktora Turističkog ureda tuženice (odluke od 5. srpnja 1997. i zaključka od 22. srpnja 1997.), zatim radi vraćanja tužitelja na isto ili odgovarajuće radno mjesto ili posao, radi naknade plaće u iznosu od 7.489,30 kn bruto počevši od 1. listopada 1997. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od 15-tog dana u mjesecu do isplate, kao i radi isplate naknade za godišnji odmor za razdoblje od 1998. do 2005. u visini prosječne plaće, te konačno radi naplate svih ostalih iznosa izvršenih zaposlenicima tuženice temeljem nagrade u vidu trinaeste plaće. Tuženici je naloženo nadoknaditi tužitelju i parnični trošak u iznosu od 9.607,50 kn, dok je tuženičin zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen u cijelosti.

Pravovremenim i dopuštenim žalbama ovu presudu pobijaju tuženica i tužitelj. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Najprije ističe postojanje bitne povrede parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.12. ZPP-a, smatrajući da je prvostupanjski sud prekoračio postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 11. studenog 2004., a smatra da je zbog svega toga presuda i dodatno nerazumljiva. Nadalje ističe kako je odredbom čl.394.a ZPP-a propisana vezanost prvostupanjskog suda pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda, o čemu prvostupanjski sud nije vodio računa jer nije proveo ni jedan dokaz na koji upućuje revizijska odluka, pri čemu je odbio i tuženičin dokazni prijedlog da se, sukladno uputi Vrhovnog suda, saslušaju članovi vijeća tuženice radi utvrđenja je li odluka o razrješenju dužnosti tužitelja kao direktora zakonita ili ne. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odnosno ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu samo iz razloga što je u izreci presude propušteno navesti da tužitelj ima pravo na isplatu naknade plaće sve do povratka na posao pa predlaže preinačenje prvostupanjske presude u tom smislu.

Na tuženičnu žalbu tužitelj je podnio i odgovor navodeći kako je prvostupanjski sud točno i precizno odgovorio na pitanje o ocjeni zakonitosti tuženičine odluke o razrješenju dužnosti direktora, a tuženica nakon 10 godina vođenja postupka sada pokušava dokazati kako odluka o razrješenju nije donesena iz razloga koji su u njoj navedeni nego iz drugih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak odgovora na žalbu u iznosu od 610,00 kn.

Žalbe su djelomično osnovane.

Predmet je ovoga spora zahtjev tužitelja E. B. radi poništenja tuženičinih odluka od 5. i 22. srpnja 1997. kojima je razriješen dužnosti direktora Turističkog ureda tuženice i kojima mu je utvrđen prestanak radnog odnosa s danom 6. rujna 1997., slijedom čega tužitelj smatra da ima pravo vratiti se na isto ili odgovarajuće radno mjesto kod tuženice i da mu je tuženica dužna nadoknaditi plaću počevši od 1. listopada 1997. pa do vraćanja na posao, te naknadu za godišnji odmor u razdoblju od 1998. do 2005. godine, kao i nagradu u visini trinaeste plaće za cijelo to razdoblje onako kako je to tuženica isplaćivala svojim zaposlenicima.

Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev, s tim što je glede naknade plaće tuženici naloženo platiti tužitelju plaću u mjesečnom bruto iznosu od 7.489,30 kn, sve uz obrazloženje kako je tužitelj nezakonito razriješen dužnosti direktora prije isteka vremena na koje je bio imenovan jer to tuženica nije učinila iz bilo kojega od razloga taksativno navedenih u čl.48. st.1. njezina Statuta (na osobni zahtjev; ako zbog neizvršavanja ili nemarnog vršenja svoje dužnosti nije mogao izvršiti svoje zadatke ili je izvršavanje tih zadataka zbog toga bilo otežano; ako je uslijed nezakonitog, nesavjesnog ili nepravilnog rada ili zbog prekoračenja ovlaštenja nastala ili mogla nastati šteta, i ako zbog osnovanog razloga ne izvrši ili odbije izvršiti odluke tijela zajednice ili postupa protivno tim odlukama), a kako kod tuženice i dalje postoji radno mjesto direktora na kojemu je nakon tužiteljeva razrješenja zaposlena druga osoba, prvostupanjski sud ocjenjuje da je nazakonita i tuženičina odluka o prestanku radnog odnosa tužitelju, odnosno da nije bilo razloga za poslovno uvjetovani otkaz kao vrstu redovitog otkaza, pa da tužitelj i dalje ima pravo vratiti se na posao kod tuženice, kao i pravo na naknadu plaće u bruto iznosu od 7.489,30 kn mjesečno počevši od 1. listopada 1997.

Ispitujući ovu presudu u granicama žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl.365. ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i zaključio da su tuženičine odluke o razrješenju dužnosti direktora nezakonite i da tužitelj ima pravo na naknadu plaće ali samo za razdoblje od 1. listopada 1997. do 31. listopada 1998., dok je u preostalom dijelu prvostupanjska odluka nepravilna i nezakonita jer tužitelj nema pravo vratiti se na posao kod tuženice niti ima pravo na naknadu plaće nakon 31. listopada 1998., a slijedom toga ni pravo na naknadu za godišnji odmor ni pravo na isplatu trinaeste plaće za razdoblje od 1998. do 2005. godine, dok eventualno pravo na naknadu za godišnji odmor u 1998. godini nije dokazao pa ni taj zahtjev nije bilo moguće prihvatiti.

Ove nepravilnosti prvostupanjske presude rezultat su nepravilne ocjene isprava i posredno izvedenih dokaza kao i nepravilnih zaključaka o postojanju činjenica te djelomično nepravilne primjene materijalnog prava, čime su ostvarene pretpostavke za djelomično preinačenje prvostupanjske presude sukladno odredbama čl.373. ZPP-a.

Što se pak tiče bitnih povreda odredaba procesnoga prava, ovaj žalbeni sud ocjenjuje kako je ostvarena samo bitna povreda iz čl.354. st.2. toč.12. ZPP-a, na koju se tuženica u žalbi izričito poziva, odnosno da je prekoračen tužbeni zahtjev. Ovo iz razloga što tužitelj nakon 11. studenog 2004. (podnesak na listu 160 i 161 spisa) nije više modificirao tužbeni zahtjev glede isplate naknade plaće, a u tom je podnesku zahtijevao naknadu plaće u iznosu od 4.200,00 kn mjesečno neto kao i da mu tuženica na tu plaću obračuna i isplati pripadajuće doprinose, što znači da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je naložio tuženici isplatiti tužitelju bruto plaću u iznosu od 7.489,30 kn.

Tužitelj je naime bio dužan utužiti novčanu tražbinu na naknadu plaće u bruto iznosu, kako je u vrijeme prvostupanjskog presuđenja (20. svibnja 2008.) bilo propisano odredbom čl.433.a ZPP-a, ali prvostupanjski sud nije bio ovlašten sam utvrđivati bruto iznos, što znači da je prekoračio tužbeni zahtjev kada je sudio preko zahtijevane svote od 4.200,00 kn mjesečno. Sada je, izmijenjenom odredbom čl.433.a ZPP-a, izričito i propisano kako će se smatrati da je utužen bruto iznos i u slučaju kada tužitelj nije naveo da zahtijeva takav iznos, a ta se odredba primjenjuje bez obzira što je prvostupanjska presuda donesena prije stupanja na snagu te izmjene (arg. iz odredbe čl.52. st.4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ br. 84/08).

Iz navedenog valja zaključiti kako je prvostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev i to na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo (za svakomjesečnu svotu od 3.289,30 kn), pa je u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl.369. st.5. ZPP-a.

Što se pak tiče samog merituma ove pravne stvari, iz stanja prvostupanjskog spisa proizlaze utvrđenima sljedeće činjenice:

- da je tuženica Turistička zajednica O. B. (dalje: tuženica) odlukom od 18. listopada 1994. imenovala tužitelja E. B. kao direktora Turističkog ureda Turističke zajednice B., počevši od 1. studenog 1994. i da je tom odlukom bilo određeno profesionalno obavljanje tih poslova, kao i da zasnivanje radnog odnosa teče od 1. studenog 1994. (list 71. spisa);

- da je tuženičinim Statutom, u čl.44., propisano da se direktor Turističkog ureda imenuje na 4 godine i da može biti ponovno imenovan;

- da od 1. veljače 1996. između datira ugovor o radu upravo za radno mjesto direktora (koji ugovor je doduše potpisao tužitelj i kao zaposlenik i kao poslodavac) prema kojemu je tužitelj imao pravo na osnovnu plaću od 7.489,30 kn bruto, ali nije sporno da je takva plaća i isplaćivana;

- da je tuženica 16. lipnja 1997. izmijenila svoj Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu, organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Ureda turističke zajednice B. na način da je radno mjesto direktora i dalje predviđeno ali se posao obavlja „volonterski“ uz mjesečnu naknadu od 1.000,00 kn;

- da je tuženica 5. srpnja 1997. donijela odluku o razrješenju tužitelja s dužnosti direktora svojega Turističkog ureda u kojoj je ujedno navedeno da mu radni odnos prestaje 6. rujna 1997. (nakon proteka otkaznog roka i godišnjeg odmora), kao i odluku o imenovanju C. V. (koja je uz tužitelja bila jedina zaposlenica) vršiteljem dužnosti direktorice, a 23. srpnja 1997. i odluku o imenovanju za direktoricu i

- da je kao razlog za razrješenje tužitelja dužnosti direktora i razlog prestanka radnog odnosa u tuženičinoj odluci navedeno kako je ona izgubila turističko naselje K. i 40% prihoda iz autokampa „L. G.“ pa da je to smanjenje prihoda uvjetovalo i izmjenu programa rada i financijskog plana slijedom čega da je ukinuto profesionalno mjesto direktora turističkog ureda s tim što će se ubuduće ti poslovi obnašati volonterski.

Kako je međutim u čl.48. tuženičina Statuta donesenog 22. srpnja 1994. (u spisu priložen kao list 41 do 65) taksativno navedeno u kojim slučajevima direktor Turističkog ureda može biti razriješen i prije isteka vremena na koje je imenovan (1. na osobni zahtjev, 2. ako zbog neizvršavanja ili nemarnog vršenja svoje dužnosti Zajednica nije mogla izvršiti svoje zadatke ili je izvršavanje tih zadataka bilo otežano, 3. ako je uslijed nezakonitog, nesavjesnog ili nepravilnog rada, ili zbog prekoračenja ovlaštenja, nastala ili mogla nastati šteta i 4. ako bez osnovanog razloga ne izvrši ili odbije izvršiti odluke tijela zajednice, ili postupa protivno tim odlukama), a u konkretnom je slučaju u osporavanoj odluci o tužiteljevom razrješenju s dužnosti direktora i utvrđenju prestanka radnog odnosa (list 6 spisa) kao razlog razrješenja navedeno samo drastično smanjenje redovitih prihoda i slijedom toga ukidanje profesionalnog mjesta direktora, ovaj žalbeni sud u cijelosti podržava zaključak prvostupanjskog suda o nezakonitosti tuženičine odluke o razrješenju tužitelja s dužnosti direktora prije isteka četverogodišnjeg roka na koji je imenovan.

Iz istog razloga u tom trenutku je bila preuranjena i odluka o utvrđenju prestanka radnog odnosa jer je tužitelj imao pravo biti u radnom odnosu sve do isteka četverogodišnjeg mandata na dužnosti direktora, dakle do 31. listopada 1998. godine, ali ne i nakon toga jer je u prvostupanjskom postupku jasno utvrđeno kako je tuženica uz tužitelja kao direktora imala samo još jednu zaposlenicu (C. V. koja je preuzela i poslove direktora) a da je tužitelj zasnovao radni odnos samo radi obavljanja poslova direktora (prije imenovanja nije bio u radnom odnosu kod tuženice).

Jasno je stoga da bi nakon isteka četverogodišnjeg mandata, dakle već 1. studenog 1998., definitivno prestala i potreba za radom tužitelja u slučaju ako on ponovno ne bi bio imenovan za direktora, a očigledno je da se to ne bi dogodilo. Upravo zato tužitelj nakon 1. studenog 1998. više nema pravo tražiti vraćanje na bilo kakav posao kod tuženice niti mu je ona nakon toga bila dužna osigurati posao, a slijedom toga ni isplaćivati plaću.

Tužitelju tako pripada i naknada plaće samo za razdoblje od 1. listopada 1997. (do tada mu je plaća redovno isplaćivana jer je trajao otkazni rok i godišnji odmor) do 31. listopada 1998., i to u iznosu od 4.200,00 kn mjesečno bruto, kako je već ranije navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske odluke.

Tuženica je doduše još u lipnju 1997. izmijenila svoje opće akte kojima je određeno da je dužnost direktora deprofesionalizirana odnosno da se obavlja na volonterskoj osnovi uz naknadu od 1.000,00 kn mjesečno, međutim to ne znači da tužitelj nema pravo na naknadu plaće koja je bila prethodno ne samo ugovorena već i isplaćivana, odnosno da bi se i na njegov status primjenjivali izmijenjeni opći akti bez obzira na njihovu formalnu pravilnost.

Ovo iz razloga što tuženica nikako ne bi imala pravo samoinicijativno smanjiti tužitelju plaću odnosno svesti je na volontersku naknadu od 1.000,00 kn mjesečno već bi trebala poštivati njegova stečena prava a ugovor o radu glede visine plaće eventualno izmijeniti samo u redovnom postupku otkazivanja s ponudom izmijenjenog ugovora (to nije učinila), tim više što je u čl.43. tuženičina Statuta propisano je kako se na pravni status zaposlenih u Turističkom uredu, uvjete za stupanje na rad i ostala pitanja u svezi s njihovim radom, odgovarajuće primjenjuju opći propisi Zakona o radu, dok je u čl.72. navedenog Statuta propisano kako opći akti moraju biti u suglasnosti s odredbama Statuta a da se u slučaju nesuglasnosti općih akata sa Statutom primjenjuju odgovarajuće odredbe Statuta.

Konačno - u čl.73. st.3. tuženičina Statuta bilo propisano kako opće akte Turističkog ureda (to su, između ostalog i akti o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta te obračunu i isplati plaća) donosi Turističko vijeće zajednice na prijedlog direktora Turističkog ureda, dakle u relevantnom trenutku upravo na prijedlog tužitelja.

Iz svega navedenog dakle proizlazi kako tuženica nije mogla razriješiti tužitelja dužnosti direktora prije isteka četverogodišnjeg mandata jer za to nisu bili ostvareni uvjeti propisani Statutom, a slijedom toga nije mogla utvrditi ni prestanak radnog odnosa prije isteka tog mandata, ali ni samoinicijativno smanjiti ugovorenu i prethodno isplaćivanu direktorsku plaću, tako da za to razdoblje tužitelju pripada naknada plaće u već prethodno navedenom iznosu, ali on nema pravo vraćanja na rad i nakon 31. listopada 1998. jer bi mu tada ne samo istekao četverogodišnji mandat na dužnosti direktora već i prestao radni odnos koji je bio i zasnovan isključivo za radno mjesto direktora, a tuženica ne bi imala obvezu osigurati mu drugo radno mjesto jer takvo mjesto nije ni postojalo (uz tužitelja je bila zaposlena još samo C. V.).

Stoga bi se za dio tuženičine odluke kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa moglo konstatirati samo da je bila preuranjena odnosno nezakonita u dijelu kojim je prestanak radnog odnosa utvrđen s danom 6. rujna 1997., jer je pravilno prestanak radnog odnosa tužitelja trebalo utvrditi s danom 31. listopada 1998., ali ne i nezakonita u cijelosti u smislu da njezina nezakonitost ima za posljedicu pravo tužitelja vratiti se na rad i nakon 31. listopada 1998. kada bi mu svakako istekao četverogodišnji mandat na dužnosti direktora, a tužitelj nije dokazao da bi nakon toga bio ponovno izabran za direktora (u novom mandatu bi svakako bile na snazi odredbe općih akata tuženice o deprofesionalizaciji radnog mjesta direktora i visini naknade koja se isplaćuje osobi koja obavlja tu dužnost).

Tuženica je dakle pravilno postupila kada je tužitelju redovito otkazala ugovor o radu (čl.106. Zakona o radu) jer ga ona, iz objektivnih razloga, ne bi ni mogla zadržati u radnom odnosu nakon prestanka direktorskog mandata, ali je pogrešno utvrdila dan prestanka radnog odnosa, međutim samo zbog toga odluka o prestanku radnog odnosa nije nezakonita u cijelosti i tužitelj više nema pravo vraćanja na rad ( to je pravo imao samo do 31. listopada 1998.)

Što se tiče otkaznog roka, otkazni rok je u ovom slučaju izgleda već konzumiran (tuženica je pobijanom odlukom odredila otkazni rok u trajanju od 2 mjeseca i za to vrijeme isplaćivala plaću a tužitelj nije dokazao da je za to vrijeme radio, odnosno da otkazni rok nije odradio zato što je to tuženica od njega zahtijevala) pa nije bilo uvjeta naložiti tuženici naknadu plaće i za vrijeme novog otkaznog roka.

Valjalo je stoga tuženičinu žalbu djelomično prihvatiti i odbiti tužbeni zahtjev u odgovarajućem dijelu, a u preostalom dijelu tu žalbu odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi, dok je i tužiteljevu žalbu valjalo formalno djelomično prihvatiti jer u izreci prvostupanjske presude doista nedostaje formulacija do kada mu je tuženica dužna isplaćivati naknadu plaće.

Ovakvim preinačenjem tužbenog zahtjeva došlo je i do promjene srazmjera uspjeha stranaka u sporu koji uspjeh, gledano kvalitativno i kvantitativno, ovaj žalbeni sud ocjenjuje podjednakim, pa kako su podjednake visine i troškovi koji su strankama prouzročeni vođenjem ove parnice, ostvarene su pretpostavke za primjenu odredbe čl.154. st.2. ZPP-a, odnosno za određivanje da svaka stranka snosi svoje troškove.

Tuženica nije postavila zahtjev za naknadu troška žalbe pa joj srazmjerni trošak nije mogao biti ni dosuđen iako je djelomično uspjela u žalbenom postupku.

Zahtjev za naknadu troškova žalbe nije postavio ni tužitelj iako on nije ni postigao suštinski žalbeni uspjeh. Ne pripada mu ni trošak odgovora na žalbu jer se ne radi o trošku koji je potreban za vođenje parnice (čl.155. st.1. ZPP-a).

Iz svih navedenih razloga, a temeljem odredaba čl.368., 373. i 166. st.2. ZPP- a, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Puli 19. listopada 2009.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić,v.r.