Rev-1584/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1584/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. S. i Z. S., oboje iz F., koje zastupa N. R., odvjetnik iz O., protiv tuženika Opće županijske bolnice iz Našica, koju zastupa T. M. iz N., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja i tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 5. veljače 1998. godine broj Gž-8/98-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama od 3.11.1997. godine broj P-277/95-28, u sjednici održanoj 4. veljače 1999. godine,

presudio i riješio je:

Odbija se revizija tužene kao neosnovana i odbija revizija tužiteljice kao neosnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično prihvaća revizija tužiteljice i preinačuju nižestupanjske presude u odnosu na odluku o parničnom trošku tako da se obvezuje tužena da tužiteljici plati na ime cjelokupnog parničnog troška iznos od 17.000,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Našicama od 3. studenog 1997. godine broj P-277/95-28 suđeno je:

"Opća županijska bolnica u N., dužna je tužiteljici E.S. iz F., na ime naknade štete platiti i to: za pretrpljene fizičke bolove 35.000,00 kn (tridesetpettisuća kn), za duševne boli zbog smanjenja fizičke aktivnosti 90.000,00 kn (devedesettisuća kn), za pretrpljeni strah 17.000,00 kn (sedamnaesttisuća kn) i za buduću nematerijalnu štetu po čl. 203. Zakona o obveznim odnosima iznos od 70.000,00 kn (sedamdesettisuća kn), sve to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude 3. studenog 1997. godine do isplate i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Preostali dio zahtjeva se odbija.

Svaka stranka snosi svoje troškove.

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Z.S. koji glasi:

"Tužena bolnica N. dužna je tužitelju Z.S. na ime naknade štete zbog naročito teškog invaliditeta supruge platiti iznos od 200.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana izvedbe vještačkog nalaza pa do isplate."

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 5. veljače 1998. godine broj Gž-8/98-2 žalbe su odbijene kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica E.S. i tužena izjavile su reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i tužena predložila da se revizija tužene prihvati i obje nižestupanjske presude ukinu te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje a tužiteljica da se ukinu u cijelosti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovnu odluku ili ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da dosudi veće iznose nematerijalne štete uz naknadu troškova postupka i trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tužene tužiteljica je porekla navode revizije i predložila da se revizija tužene odbije kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija tužene nije osnovana, a revizija tužiteljice samo je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete.

Tužiteljica je, naime, u tužbi i tijekom postupka tvrdila da je zbog nestručnog rada radnika tuženika prilikom medicinskih zahvata poduzetih na tužiteljici pretrpila štetu.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica u tri navrata liječena kod tužene i taj treći put primljena zbog prijetećeg pobačaja, - da je učinjena cerclage (radi očuvanja trudnoće),

- da je zatim 27.1.1985. godine došlo do pobačaja, pa budući da se nije spontano rađala posteljica učinjeno manuelno ljuštenje posteljice s dodatnom instrumentalnom eksploatacijom maternice,

- da je nakon toga tužiteljica bila febrilna u opće lošem stanju s laboratorijskim znakovima upale,

- da je 2. veljače 1985. godine tužiteljica premještena u bolnicu u O. zbog upale potrbušnice nastale zbog perforacije maternice,

- da je tužiteljica operirana i izvađena joj maternica, jajnik i jedan jajovod,

- da je zbog komplikacija izveden još i manji kirurški zahvat.

Na temelju nalaza vještaka utvrđeno je da je komplikacija nastala u tijeku ljuštenja posteljice abnormalnog uzrasta posteljice zbog čega je dolazilo i do krvarenja tijekom trudnoće, da je do prodora maternice došlo na ginekološkom odjelu tužene te da je operacija u bolnici u O. izvršena radi općeg teškog stanja kada je utvrđen povećani uterus sa razdorom stijenke i gnojna upala potrbušnice.

Posebno je utvrđeno da je prilikom eksploatacije maternice, nakon pobačaja, došlo do perforacije maternice, da je perforacija moguća, međutim, da perforaciju treba prepoznati i da je greška liječnika tužene što nisu prepoznali perforaciju, jer da je ista na vrijeme prepoznata mogla se sanirati i ne bi došlo do odstranjenja maternice kod tužiteljice.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja i po ocjeni ovog revizijskog suda proizlazi da postoji odgovornost tužene temeljem odredbe čl. 170. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 - dalje ZOO), jer je utvrđeno da postoje propusti u postupanju liječnika tužene zbog kojih tužiteljica ima štetu koju potražuje.

Zbog toga reviziju tužene u odnosu na njezinu odgovornost valjalo je odbiti kao neosnovanu, a tužena nije u pravu kada u reviziji želi prikazati da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, jer se revizija zbog tih razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP).

Budući da obje nižestupanjske presude sadrže jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a nema ni proturječnosti između onoga što se u razlozima o odlučnim činjenicama navodi, o sadržaju isprave i samih tih isprava ili zapisnika.

Nije osnovana, međutim, revizija tužene niti u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede visine nematerijalne štete tužiteljici, jer su po ocjeni ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 200. ZOO kada su dosudili tužiteljici naknade kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, budući da je po ocjeni ovog revizijskog suda primjerena naknada tužiteljici za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 35.000,00 kn, za strah u iznosu od 17.000,00 kn, a za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 160.000,00 kn uključujući u taj iznos i zahtjev tužiteljice za buduću neimovinsku štetu koja temeljem citirane zakonske odredbe ne predstavlja poseban vid štete.

Zbog navedenih razloga valjalo je i reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu u odnosu na glavnu stvar.

Odlučujući o visinama naknada tužiteljici ovaj je revizijski sud imao u vidu sve utvrđene odlučne činjenice i okolnosti od kojih zavisi visina zatraženih naknada a naročito kakvi su medicinski zahvati kod tužiteljice poduzeti i što je posljedica izvršenog zahvata, intenzitet i trajanje fizičkih bolova, koje je tužiteljica trpila zbog toga, tijek i tegobe liječenja, intenzitet i trajanje straha, kao i da tužiteljica trpi duševne boli zbog trajne neplodnosti a uzeta je u obzir činjenica je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila u životnoj dobi od 21 godinu te da je postupak u ovoj pravnoj stvari dugo trajao.

Osim navedenog odlučujući o visinama naknada tužiteljici za neimovinsku štetu ovaj je sud vodio računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (čl. 200. st. 2. ZOO).

Osnovana je, međutim, revizija tužiteljice u odnosu na odluku nižestupanjskih sudova o parničnom trošku, jer su po ocjeni ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, kada su odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Naime, osnovano tužiteljica ističe da je tužena tijekom postupka u cijelosti osporavala osnovu tužbenog zahtjeva, te da su zbog toga izvršena višestruka vještačenja i izvedeni drugi dokazi za koje je tužiteljica prethodno snosila troškove, pa je po ocjeni ovog revizijskog suda te troškove trebalo priznati tužiteljici u cijelosti bez obzira na konačni uspjeh tužiteljice u sporu.

Ovaj je sud odlučio o troškovima cjelokupnog postupka i priznao tužiteljici i srazmjeran dio ostalih troškova u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP s tim da nije priznao tužiteljici trošak revizijskog postupka budući da u revizijskom postupku tužiteljica nije imala posebne troškove.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. veljače 1999.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.