Revr-1423/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1423/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Jurčec Hrastinski, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. G. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik S. M., odvjetnik u O., protiv tuženika S. d.d. O., OIB: … koga zastupa B. K., odvjetnik u O., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj Gž R-50/16-2 od 17. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, broj Pr-355/14-48 od 12. studenoga 2015. u sjednici održanoj 22. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je ništava odluka tuženika, a da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dopušten (toč. I/1. izreke), da mu tuženik prizna kontinuitet radnog odnosa zaključno s danom 25. lipnja 2003. kao posljednjeg dana rada prija odlaska u invalidsku mirovinu 26. lipnja 2003.(toč. I/2. izreke) te isplati naknadu izgubljene zarade za razdoblje od 1. veljače 2003 do 25. lipnja 2003. ukupno 23.438,00 kn neto sa pojedinim mjesečnim iznosima i pripadajućom kamatom kako je naznačena pod toč. I/3. izreke.

Ujedno je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da postoji pravo potraživanja tužitelja prema tuženiku na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. kolovoza 1998. do 1. svibnja 2001. ukupno 223.997,19 kn a što je tužitelju isplaćeno u ovršnom postupku Općinskog suda u Osijeku u predmetu broj Ovr-165/02 (toč. II izreke).

Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži da mu tužitelj isplati 337.966,73 kn sa zateznim kamatama kako su naznačene pod toč.III izreke. Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 268.599,70 kn (toč. IV izreke).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda pod toč. I izreke dok je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu pod II., III. i IV. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik ističe da revizijski navodi nisu osnovani te predlaže odbiti reviziju.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

U odnosu na revizijski prigovor da su sudovi propustili razmotriti iskaz svjedoka J. B. te da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, za istaknuti je da je prvostupanjski sud citirao iskaz navedenog svjedoka (kao i ostalih svjedoka i tužitelja) te je naglasio da nije prihvatio iskaze svjedoka i tužitelja jer je provedenim vještačenjima utvrđeno da se roba izdavala bez odgovarajuće popratne dokumentacije. Stoga navedeni prigovor nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da otkaz ugovora o radu nije dopušten te da posljedično tome postoji kontinuitet radnog odnosa tužitelja kod tuženika do dana odlaska u mirovinu i isplata naknade plaće.

Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na poslovima voditelja službe II u organizacijskom dijelu transport i skladištenje u skladištu u Z.,

- da je na temelju izvještaja Komisije tuženika od 22. srpnja 1998. utvrđen inventurni manjak u vrijednosti od 520.873,88 kn pa je tužitelju kao odgovornoj osobi ugovor o radu otkazan izvanrednim otkazom,

- da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava a potom u zakonskom roku tužbu sudu,

- da je rješenjem ovog suda Revr-496/02 od 18. prosinca 2002. ukinuta presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gž-3124/00 od 22. veljače 2001. i presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-301/99 od 2. listopada 2000. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i predmet vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom sudu,

- da je rješenjem ovog suda Revr-674/11-2 od 14. rujna 2011. ukinuta presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gžx-4/10 od 10. ožujka 2011. u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu i predmet vraćen na ponovni postupak drugostupanjskom sudu.

U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod prijašnjih navoda da otkaz nije dopušten, da je odluka ništava jer tuženik nije proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem prije otkazivanja ugovora o radu te da je odluka o otkazu donesena protekom roka od petnaest dana od dana saznanja za činjenice na kojima se otkaz temelji a koji rok je propisan čl. 107. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR).

Među strankama nije sporno da je tužitelj tijekom 1997. i sve do 22. srpnja 1998. postupao na način da za robu koju je izdavao trgovačkom društvu „Č. T.“ nije postupio onako kako je uobičajeno pri otpremi robe a to znači bez popratne dokumentacije, tovarnog lista i otpremnice i računa, te je zbog toga došlo do utvrđenog manjka.

Tužitelj ističe da je tako radio po uputi tadašnjeg direktora tuženika Ž. B. koji je s vlasnikom trgovačkog društva „Č. T.“, J. S. bio u rodbinskim vezama a koji je preuzetu robu trebao platiti kroz kompenzacije.

Nižestupanjski su sudovi zaključili da je tužitelj nezakonito vodio poslove skladišta pri čemu je znao na koji način je nastao manjak zaliha robe na skladištu a nije spriječio nastanak manjka pa je time počinio osobito tešku povedu obveze iz radnog odnosa zbog koje je poslodavac izgubio povjerenje u njega, čime su se ispunile pretpostavke iz čl. 107. st. 1. ZR-a.

Uzevši u obzir tužiteljevo nepravilno postupanje, navedeni zaključak sudova prihvaća i ovaj revizijski sud.

Kraj činjenice da među strankama nije sporno tužiteljevo nepravilno postupanje prilikom izdavanja robe koje je dovelo do manjka od 520.873,88 kn, neosnovanim se ukazuju revizijski navodi da je tužitelj poslove radnog mjesta obavljao odgovorno i stručno, u skladu s naravi i vrstom rada i prema uputama poslodavca i da stoga nisu postojale pretpostavke za izvanredan otkaz ugovora o radu. Sama činjenica da je bivši direktor nezakonito postupao, kao i zbog čega svi ostali koji su tako postupali nisu pozvani na odgovornost, ne oslobađa tužitelja odgovornosti za njegovo nepravilno postupanje.

Revizijski navodi da se ne radi o manjku već o tome da je roba „rezervirana za poznatog kupca“ i da je isporučena poznatom kupcu, ne umanjuju odgovornost tužitelja jer „rezervacija“ i „poznati kupac“ ne znači da tužitelj može kao voditelj skladišta prilikom izdavanja robe postupati na način kako je postupao. Pritom tužitelj bezuspješno to pokušava opravdati činjenicom da je u postupku koji je tuženik pokrenuo protiv „Č. T.“ na temelju presude Trgovačkog suda u Bjelovaru br. P-167/07-34 od 24. travnja 2007., utvrđeno kako je nakon izvršene kompenzacije ostalo potraživanje tuženika 283.204,99 kn. Iz toga upravo proizlazi odgovornost tužitelja koji je zbog nezakonitog rada omogućio da „Č. T.“ neosnovano stekne robu tuženika u tom iznosu.

Tužitelj ističe da je odluka o otkazu donesena protekom roka iz čl. 107. st. 2. ZR-a jer da je tuženik nakon izvršenog sravnjivanja dokumentacije na kraju 1997. mogao tužitelju izvanredno otkazati ugovor o radu, odnosno da su takve radnje vršene tijekom 1997. i sve do dana kad je obavljena izvanredna inventura skladišta 22. srpnja 1998., pa je u tom razdoblju tuženik mogao donijeti odluku o otkazu ugovora o radu.

Budući da je riječ o povredi obveza iz radnog odnosa koja je kroz navedeno razdoblje trajala u kontinuitetu, to tuženiku rok za izvanredno otkazivanje ugovora o radu nije počeo teći sve dok ta povreda (produljenim) radnjama traje. Dakle, kad je poslodavac izvanrednom inventurom 22. srpnja 1998. utvrdio manjak za razdoblje do tog dana, od tad mu teče petnaestodnevni rok za davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju.

Tužitelj revizijom osporava i zaključak ovog revizijskog suda izraženog u odluci Revr-672/11 od 14. rujna 2011. donesenoj u ovom sporu te nižestupanjskih sudova u pobijanim odlukama, prema kojem je tuženik zaposleničkom vijeću dostavio nacrt odluke o otkazu radi provođenja postupka savjetovanja, iznoseći svoje viđenje činjenične situacije i analizirajući iskaz svjedoka Z. P. Budući da su ti revizijski prigovori činjenične naravi kao i oni kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi, to u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, oni nisu dopušteni za podnošenje revizije.

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zagreb, 22. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.