Court dismisses appeal confirming partial compensation for game farm damage caused by military exercises.
Legislator summary
AI generatedThe County Court in Split dismissed the Republic of Croatia's appeal against a first-instance judgment that partially awarded damages to a game farm owner. The court upheld the finding that military exercises caused fires leading to the death of game, establishing a causal link based on expert testimony and witness statements. Consequently, the defendant was ordered to pay approximately 86,000 kuna for the loss of game stock plus procedural costs.
Legislator headnote
AI generatedZakon o lovstvu; Zakon o parničnom postupku: The state, as a military exercise organizer, is liable for damage to a licensed game farm if the exercise creates a causal link to the loss of game, provided the owner fulfilled statutory protection obligations.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1538/2016
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. D. K., OIB: ..., sa sjedištem u B. V., zastupano po J. R., OIB: ..., B. V., a koje zastupa punomoćnik Z. A., odvjetnik u M., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Split, Stalna služba u Makarskoj, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj pod poslovnim brojem Pn-392/15 od 21. prosinca 2015., na sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2017.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj pod poslovnim brojem Pn-392/15 od 21. prosinca 2015. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te tuženoj naložena isplata tužitelju iznosa od 86.095,33 kuna na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja i odlučeno o troškovima postupka (pobijani dio točke I. i III. izreke).
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 86.095,33 kuna na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, pa do isplate, po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke).
U odluci pod točkom II. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 213.904,67 kuna, na ime naknade štete, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana nastanka štete, pa do isplate.
U odluci pod točkom III. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju, u roku od 15 dana, na ime troškova postupka iznos od 58.411,45 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja, pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Protiv navedene presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, žali se tužena pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba nije osnovana.
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete, koji zahtjev je promatrati sa aspekta odgovornosti tužene propisane i regulirane člankom 13. tada važećeg Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 48/99, 15/00 i 59/01 dalje u tekstu: ZSDU), prema kojoj za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne uprave i samouprave, odnosno pravnih osoba koji imaju javne ovlasti na njih preneseni pravnim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.
Tužitelj svoj zahtjev u ovom postupku temelji na tvrdnji da je u organizaciji tuženika, odnosno Vlade RH i NATO-a tuženik protupravno neovlašteno i bez ikakvog odobrenja i dozvole lovozakupnika, donosno tužitelja, na području uzgajališta divljači V. D. održana međunarodna vježba gašenja požara otvorenog prostora, pod nazivom K. Z. – D. 2002“ u razdoblju od 22. do 24. svibnja 2002., zbog koje vježbe i poduzetih pripremnih radova za vježbu, je došlo do štete na divljači, posebno na mladunčadi, zbog čega je u lovištu nastala znatna gospodarska šteta.
Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku raspravljajući osnovanost zahtijeva tužitelja s aspekta citirane odredbe, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao utvrđenim da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio lovoovlaštenik državnog lovišta broj XVII/20 V. D. površine od 730 ha, koja se prostire na području Splitsko- dalmatinske županije, Općina B. V., na kojem je održana međunarodna vježba gašenja požara otvorenog prostora, pod nazivom K. Z. – Dalmacija 2002.“ od 22. do 24. svibnja 2002., u organizaciji Vlade Republike Hrvatske i NATO-a, uslijed koje je došlo do stradanja mladunčadi divljači muflona, za koju odgovornost snosi upravo tužena.
Pritom se sud prvog stupnja pozvao na odredbe Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 140/05 i 75/09, dalje u tekstu: ZL), kojim Zakonom se uređuje gospodarenje lovištem i divljači pri čemu gospodarenje obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova, a poslovi koji su sadržani u članku 1. stavak 1. ZL imaju gospodarsku, turističku i rekreativnu funkciju, te funkciju zaštite i očuvanja biološke i ekološke ravnoteže prirodnih staništa divljači i divlje faune i flore.
Neosnovano žalitelj žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost odlučnih činjeničnih utvrđenja pa s tim u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja.
Naime, u konkretnom slučaju pravilno prvostupanjski sud ukazuje prilikom ocjene o postojanju odgovornosti tužene na pravni stav zauzet u odluci Ustavnog suda Republike br. U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. („Narodne novine“, broj 36/07 od 4. travnja 2007.), prema kojoj država odgovara na temelju objektivne činjenice nastanka štete vezane za nepravilan odnosno nezakoniti rad njezinih tijela odnosno da za javno-pravnu odgovornost Republike Hrvatske za štetu nije bitno postojanje volje ili pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom odštete prava i interesi trećeg.
U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je Ugovorom o zakupu prava lova u državnom lovištu od 30. srpnja 1999., sklopljenog između Republike Hrvatske – Ministarstva poljoprivrede i šumarstva s jedne strane, kao davatelja zakupa i L. D. K., B. V., kao ovlaštenika prava lova, tužitelj preuzeo u zakup državno lovište broj XVII/20 – „Vučja dubrava“ površine 730 ha, ustanovljeno rješenjem ministra poljoprivrede i šumarstva klasa:
UP/I-323-04/94-01/231, Ur. broj: 525-01-94-3 od 15. prosinca 1994. koje se prostire na području Splitsko-dalmatinske županije.
Isto tako nije bilo sporno da Odlukom Vlade Republike Hrvatske o domaćinstvu i suorganizaciji međunarodne vježbe gašenja požara otvorenog prostora K. Z. – Dalmacija 2002“, Klasa: 214-02/01-01/02, Ur. broj: 5030118-01-1 od 26. srpnja 2001. (list 55-56 spisa) određeno da će RH organizirati međunarodnu vježbu gašenja požara otvorenog prostora pod nazivom K. Z. – Dalmacija 2002“ zajedno s civilnim strukturama NATO-a i Partnerstva za mir, koja će vježba biti izvedena s ciljem uvježbavanja usklađenosti združenog reagiranja uključivanjem međunarodnih zračnih kopnenih i pomorskih protupožarnih snaga.
Sporno je međutim u postupku bilo utvrditi postojanje odgovornosti tužene za štetu koju tužitelj potražuje u ovom postupku te njen opseg i visinu.
Upravo na ovu okolnost vođen je dokazni postupak pred sudom prvog stupnja u skladu s ranijim ukidnim rješenjem ovog suda od 12. prosinca 2012. pod poslovnim brojem Gžx-12/12 te je u postupku utvrđeno da je Ugovorom o zakupu prava lova u državnom lovištu od 30. srpnja 1999. (list 45-48 spisa) između Republike Hrvatske – Ministarstva poljoprivrede i šumarstva s jedne strane , kao davatelju zakupa i L. D. K., B. V., kao ovlaštenika prava lova, tužitelj preuzeo u zakup državno lovište broj XVII/20 – V. D. površine 730 ha, ustanovljeno rješenjem ministra poljoprivrede i šumarstva Klasa: UP/I-323-04/94-01/231, Ur. broj: 525-01- 94-3 od 15. prosinca 1994. koje se prostire na području Splitsko-dalmatinske županije.
Odgovornost tužene s aspekta citirane odluke sud prvog stupnja nalazi u utvrđenju činjenice da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio lovoovlaštenik predmetnog lovišta na kojem se u organizaciji Vlade RH i NATO-a tijekom razdoblja od 22. do 24. svibnja 2002. održavala međunarodna vježba gašenja požara otvorenog prostora pod nazivom „K. Z. - Dalmacija 2002.“ te izostanku premještanja lokacije održavanja od strane tužene, unatoč tomu što je prema dostavljenim dopisima nadležnom Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva Republike Hrvatske (list 31 spisa) tužitelj u razdoblju prije održavanja same vježbe obavještavao nadležne institucije o mogućnosti negativnog utjecaja vojne vježbe na muflonsku divljač, te upozoravao na eventualni nastanak štete.
Utoliko su u tom pravcu neosnovani žalbeni navodi, kojima se tek paušalno osporava odgovornost tužene za štetu koju tužitelj potražuje u ovom postupku kao lovoovlaštenik u smislu odredaba ZL-a, kojim je, prema odredbi članak 86. stavak 1. ZL-a, propisano da osoba koja nanese štetu divljači u lovištu bespravnim lovom ili na drugi način obvezana nadoknaditi štetu lovoovlašteniku.
Neosnovano tužena ističe, suprotno utvrđenju i zaključku suda prvog stupnja u razlozima pobijane presude, za koje ovaj sud smatra da su valjano i jasno argumentirani te zakonski utemeljeni, pa ih ovaj sud u potpunosti prihvaća, da u konkretnom slučaju nije razjašnjeno pitanje uzročno posljedične veze između postupanja tužene i štete koja je time nastala tužitelju.
Naime, upravo je ZL-a normirana lovoovlaštenikova obveza da je u uzgajalištima divljači i ograđenom lovištu dužan o svom trošku zaštititi neposredno ugrožene usjeve i nasade odgovarajućim mehaničkim ili kemijskim sredstvima (članak 78. ZL-a).
Polazeći od sadržaja citirane odredbe sud prvog stupnja je visinu konkretne štete utvrdio osnovom spisu dostavljene dokumentacije o procjeni štete u uzgajalištu divljači broj XVII/20, „Vučja dubrava“ koja se prostire na području Splitsko-dalmatinske županije, Općina B. V. od 14. svibnja 2010. te provedenom očevidu na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka šumarske struke mr. sc. I. G., ali i kazivanjima tijekom postupka saslušanih djelatnika društva tužitelja i zz tužitelja, kao i svjedoka kojima su poznate okolnosti vezane za stanje lovišta neposredno nakon završetka vojne vježbe, što u korelaciji s popunjenosti obrazaca evidencije o utvrđivanju broja divljači pri izradi programa uzgoja s priloženom dokumentacijom, daje dovoljno osnova za zaključak o postojanju uzročno-posljedične sveze između izvođenja same vojne vježbe te priprema za iste i posljedično manjih požara unutar lovišta pod koncesijom tužitelja te nastale štete procijenjene kroz uginuli otpad divljači (tabela broj 2 nalaza i mišljenja vještaka). Naime, u Ugovoru o zakupu prava lova u državnom lovištu od 30. srpnja 1999., kojeg je tužitelj sklopio s Republikom Hrvatskom – Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva zastupano po ministru mr. sc. I. Đ., kao davatelju zakupa predmetnog lovišta, određeno je da se vrsta i broj divljači koja se uzgaja u lovištu propisana lovnogospodarskom osnovom u skladu s aktom o ustanovljenju lovišta, a ovisno o mogućnostima staništa i namjeni lovišta.
U tom smislu je za ukazati žalitelju i na upozorenje nadležnog Ministarstva poljoprivrede i šumarstva RH upućeno Ministarstvo unutarnjih poslova, Odjela civilne zaštite od 11. ožujka 2002., a kojim se upravo tijelu tužene kao organizatoru ukazuje na negativni utjecaj na muflonsku divljač i mladunčad na području lovišta lovoovlaštenika tužitelja za slučaj održavanja planirane vojne vježbe.
Pritom je za ukazati žalitelju i da je prilikom procjene visine nastale štete na predmetnom lovištu vještak imao u vidu i ostale ugrožavajuće faktore odnosno negativne utjecaje na muflonsku divljač i mladunčad, uvažavajući lokalitet samog područja lovišta, na što nije bilo primjedaba od strane stranaka u postupku, pa je sud prvog stupnja nalaz i mišljenje vještaka valjano cijenio kako to nalaže odredba članka 260. ZPP-a, kao stručno i dovoljno argumentiranu i koje nije u protivnosti s utvrđenjima do kojih je sud došao tijekom izvođenja dokaznog postupka.
Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj sud ne nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe člana 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužene je valjalo odbiti kao neosnovnu te pobijanu presudu potvrditi, kao i odluku o troškovima postupka temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a jer je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbi članka 154. stavak.1. u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.
U Splitu 1. lipnja 2017.
Predsjednik vijeća:
Luka Grgat, v. r.