I Kž-267/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 267/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Mrkoci kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 – nastavno KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog M. M. i optuženog P. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 25. listopada 2010. broj K- 51/09, u sjednici održanoj dana 2. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog M. M., a povodom te žalbe i žalbe državnog odvjetnika, i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u toč. I/ izreke, te se,

na temelju članka 354. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06. – dalje u tekstu: ZKP/97), optuženi M. M. (osobni podaci kao u spisu),

Oslobađa od optužbe

Da bi:

dana 27. svibnja 2000. god. u V., kao jedini član uprave i direktor trgovačkog društva „D.“ d.d. V. u nakani da tome trgovačkom društvu pribavi nepripadna materijalna sredstva, zaključio ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u prizemlju stambene zgrade u B., u C. G., u vlasništvu navedenog trgovačkog društva s kupcem M. K. iz B., za prodajnu cijenu od 130.000 DEM u protuvrijednosti od 500.573,45 kuna i to ukupne površine 292 m2, katastarski označene kao objekt broj 1-PO 22, sagrađene na kč. Br. 838 k.o. B., iako je bio svjestan da navedeni poslovni prostor nije upisan i procijenjen kao sastavni dio temeljnog kapitala navedenog društva u postupku pretvorbe i privatizacije i da je sukladno čl. 47 Zakona o privatizaciji trebao prenijeti taj kapital … ili zatražiti obnovu postupka pretvorbe, te novac od primljene kupoprodajne cijene utrošio za isplatu dugova društva (struja i dr.) i djelomično

I Kž 267/11-6

za isplatu plaća radnicima, na koji je način navedenom društvu pribavio imovinsku korist od 500.573,45 kuna, a oštetio … za navedeni iznos,

dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu na opisani način grubo prekršio zakon glede uporabe i upravljanja imovinom, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi,

čime da bi počinio kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. u vezi s člankom 292. stavak 1. alineja 6. KZ/97.

Na temelju članka 132. stavak 3. ZKP/97 oštećeni H. … se sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućuje na parnicu.

Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točke 1.-5. ZKP/97 te nužni izdaci optuženog M. M. i nužni izdaci i nagrada branitelja u odnosu na djelo iz članka 292. stavak 2. u vezi s člankom 292. stavak 1. alineja 6.

KZ/97 padaju na teret proračuna.

II. Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog M. M. i kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. u vezi s člankom 292. stavak 1. alineja 6. KZ/97 je bespredmetna.

III. Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog P. M., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda, u toč. II/ izreke, te se,

na temelju članka 353. točka 6. ZKP/97 protiv optuženog P. M., (osobni podaci kao u spisu) se

Optužba odbija

Da bi:

u vremenskom razdoblju od 12. veljače 2001. do 20. kolovoza 2001. kao poslovođa u radnoj zajednici „S.“ trgovačkog društva „D.“ d.d. V., sačinio i potpisao četiri fiktivna zapisnika za otpis razne robe zbog kala, rasipa, loma i kvara i to zapisnike od 12.02.2001., od 10.03.2001. i od 20.08.2001. u kojima je navedeno da se roba otpisuje zbog velikog stupnja oštećenja i uništenja zbog elementarnih nepogoda i zbog oštećenja prilikom manipulacije viljuškara, iako je znao da takvi zapisnici čine samo osnovu za iskazivanje nepostojećih troškova na teret navedenog trgovačkog društva,

dakle kao odgovorna osoba u poslovnu ispravu unio neistinite podatke i svojim potpisom ovjerio takvu ispravu sa neistinitim sadržajem,

čime da bi počinio kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava iz članka 312. stavak 1. i 2. KZ/97.

Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točke 1.-5. ZKP/97 te nužni izdaci optuženog P. M. i nužni izdaci i nagrada branitelja u odnosu na djelo iz članka 312. stavak 2. KZ/97 padaju na teret proračuna.

I Kž 267/11-6

IV. Uslijed odluke pod II. žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog P. M. i kazneno djelo iz članka 312. stavak 2. KZ/97 te žalba tog optuženika zbog odluke o kazni u odnosu na navedeno djelo su bespredmetne.

V. Povodom žalbi državnog odvjetnika, optuženog M. M. i optuženog P. M., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da su optuženi M. M. i optuženi P. M. radnjama za koje su prvostupanjskom presudom pod točkom II. izreke proglašeni krivima, zbog kaznenog djela iz čl. 337 st. 4 KZ/97, počinili kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanja iz članka 246. stavak 1 i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11).

VI. Uslijed odluke pod I., III. i V. i djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženog M. M. i optuženog P. M., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se optuženi M. M. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11 za koje je ovom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedna) godine, a optuženi P. M. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11 za koje je ovom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedna) godina i 3 (tri) mjeseca.

VII. U ostalom se dijelu žalbe državnog odvjetnika, optuženog M. M. i optuženog P. M. odbijaju kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru proglašen je krivim optuženik M. M. za kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. u vezi stavak 1. alineja 6. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. u vezi stavak 1. i 3. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, pa mu je primjenom odredbe članka 60. KZ/97 izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca.

Istom presudom proglašen je krivim optuženik P. M. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. u vezi stavka 1. i 3. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci i kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. i 2. KZ/97, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, pa mu je uz primjenu članka 60. KZ/97 izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 5 (pet) mjeseci.

Na temelju članka 132. stavak 2. ZKP/97 optuženik M. M. dužan je … na ime štete isplatiti novčani iznos od 500.573,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28.

05. 2000. pa do isplate sve u roku od petnaest dana po pravomoćnosti presude.

Temeljem članka 82. stavak 1. i 3. KZ/97 optuženiku P. M. oduzima se stečena imovinska korist u iznosu od 1.066.179,94 kune.

Temeljem članka 122. stavak 1. u vezi članka 119. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/97 optuženici su dužni platiti troškove kaznenog postupka i to na ime stvarnih izdataka suda svaki po 9.215,49 kuna te na ime paušala svaki po 3.000,00 kuna.

I Kž 267/11-6

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženicima izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Protiv presude žali se i optuženik M. M. putem svog branitelja B. I. odvjetnika iz V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kaznenoj sankciji i odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, odnosno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbu je podnio i optuženik P. M. putem svog branitelja D. Š. odvjetnika iz V. zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članka 7. stavak 1., l. 6. stavak 1. i stavak 3. točka b/ i d/, te zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog prava, odluke o sankciji, odluke o troškovima postupka i odluke o oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe.

Branitelji oba optuženika u žalbama su predložili da se u smislu odredbe članka 374. stavak 1. ZKP/97 pozovu na javnu sjednicu vijeća, čemu je udovoljeno, te su uredno pozvana oba branitelja i optuženik M. M., dok je za optuženika P. M. poziv vraćen s naznakom da je odselio sa adrese sa kojom raspolaže sud.

Kako nitko nije pristupio na javnu sjednicu vijeća, ista je održana u odsutnosti stranka obzirom da su za njezino održavanje bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 374. stavak 4. ZKP/97.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

U smislu odredbe članka 373. stavak 1. ZKP/97 spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika u odnosu na toč. I/ izreke pobijane presude te u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 2. KZ/97 iz toč. II/ izreke pobijane presude je bespredmetna, dok je u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97 za oba optuženika, neosnovana.

Žalba optuženika M. M. djelomično je osnovana u odnosu na kazneno djelo iz toč. I/ izreke pobijane presude, dok je za isto kazneno djelo zbog odluke o kazni bespredmetna, a u odnosu na kazneno djelo iz toč. II/ izreke pobijane presude žalba ovog optuženika je djelomično osnovana.

Žalba optuženika P. M. djelomično je osnovana u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97, dok je bespredmetna u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. i 2. KZ/97.

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbi državnog odvjetnika, optuženika M. M. i optuženika P. M., Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski istu je ispitao sukladno odredbi članka 379. stavak 1. i 2. ZKP/97 te nije našao da bi bile počinjene bitne

I Kž 267/11-6

povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti ali je našao da je došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika i to optuženika M. M. u toč. I/ izreke, a u odnosu na optuženika P. M. u toč. II/ izreke pobijane presude i to u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. i 2. KZ/97, te za oba optuženika u toč. II/ izreke pobijane presude u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97.

Naime, dana 1. siječnja 2013. stupio je na snagu novi Kazneni zakon/11 koji u odredbi članka 3. stavak 3. KZ/11 obvezuje sud da ispita postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela za koje je optuženik osuđen i nekog od kaznenih djela iz novog Kaznenog zakona, i to tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, pa ako utvrdi da kontinuitet postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja. Istom odredbom regulirano je da nema kaznenog djela ako pravni kontinuitet ne postoji.

Stoga je ovaj sud najprije ispitao postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz toč. I/ izreke pobijane presude, tj. kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 1. alineja 6. i stavak 2. KZ/97 i nekog od kaznenih djela protiv gospodarstva iz KZ/11, te je utvrdio da obzirom na činjenični supstrat terećenog kaznenog djela, ne postoji pravni kontinuitet sa nekim od kaznenih djela iz KZ/11.

Naime, optuženiku M. M. činjeničnim opisom toč. I/ izreke pobijane presude, stavljalo se na teret da je kao odgovorna osoba u pravnoj osobi (trgovačko društvo), s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, grubo prekršio zakon glede uporabe i upravljanja imovinom, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist, a što je u naravi značilo da je zaključio kupoprodajni ugovor o prodaji poslovnog prostora u Crnoj Gori, sa kupcem M. K. iako je bio svjestan da navedeni prostor nije upisan i procijenjen kao sastavni dio temeljnog kapitala njegovog trgovačkog društva u postupku pretvorbe, pa je na ime te kupoprodaje za svoje trgovačko društvo pribavio nepripadnu materijalnu dobit u visini od preko 500 tisuća kuna, za koji iznos je oštetio ….

Kraj ovakvog stanja stvari evidentno je da bi u konkretnom slučaju mogao postojati pravni kontinuitet između kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i kaznenog djela prevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. i 2. KZ/11 time da bi osoba koja je dovedena u zabludu i navedena da na štetu svoje imovine nešto učini, mogao biti samo M. K. kupac sporne nekretnine, međutim kako je predmetna kupoprodaja u cijelosti realizirana, što znači da je prodavatelj predao nekretninu, a kupac kupovninu, to navedeni pravni posao za sada nema štetne posljedice za M. K. kao kupca u dobroj vjeri, pa je evidentno da postupanje optuženika M. M. ne sadrži obilježja kaznenog djela iz članka 247. stavak 1. i 2. KZ/11.

Također treba reći da kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. alineja 6. i stavak 2. KZ/97 za koje je optuženik M. M. proglašen krivim u izreci pobijane presude, nema pravni kontinuitet sa kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11, obzirom da to kazneno čini onaj tko zlouporabom povjerenja pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist, time da druga osoba može biti druga fizička ili pravna osoba, dakle ne pravna osoba u kojoj počinitelj obnaša dužnost odgovorne osobe, obzirom da odredba članka 246. stavak 1. KZ/11 izrijekom propisuje da „Tko u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na

I Kž 267/11-6

taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te time ili na drugi način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu.“

U konkretnom slučaju optuženik M. M. je odlukom organa upravljanja kao član uprave i direktor T. društva „D.“ d.d. bio dužan brinuti se o imovinskim interesima tog trgovačkog društva, a kako je terećen da je prouzročio štetu …, evidentno njegovim postupanjem nisu ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 246. KZ/11.

Stoga, a kako je utvrđeno da pravni kontinuitet u konkretnom slučaju ne postoji, u skladu s odredbom članka 3. stavak 3. KZ/11, nema kaznenog djela, pa je na temelju članka 354. točka 1. ZKP/97, odlučeno kao u toč. I/ izreke ove presude.

Isto tako, a vezano za točku III/ izreke ove presude, utvrđeno je da je za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavak 1. i 2. KZ/97, koje je počinjeno u vremenskom periodu od 12. veljače 2001. do 20. kolovoza 2001. nastupila apsolutna zastara kaznenog progona dana 20. kolovoza 2011.

Naime, za predmetno kazneno djelo zapriječena je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci do 5 (pet) godina, pa kako u skladu s odredbom članka 19. stavak 1. alineja 4. KZ/97 kazneni progon se više ne može poduzeti kada protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela i to pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od tri godine, a u skladu s odredbom članka 20. stavak 6. KZ/97 zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona (u konkretnom slučaju deset godina), to je evidentno da je za kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. i 22 KZ/97, nastupila zastara pa je temeljem članka 353. točka 6. KP/97, protiv optuženika P. M., trebalo odbiti optužbu.

Ovdje treba reći, da je zastara kaznenog progona za navedeno kazneno djelo nastupila prije 1. siječnja 2013., kada je stupio na snagu novi KZ/11, pa stoga nije bilo osnova za ispitivanje pravnog kontinuiteta sa nekim od kaznenih djela iz KZ/11, a samim tim i niti primjene odredaba o zastari kaznenog progona iz KZ/11.

Postupajući u skladu s odredbom članka 3. stavak 3. KZ/11, ovaj sud je ispitao i postojanje pravnog kontinuiteta kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. u vezi stavka 1. i 3. KZ/97, sa nekim od kaznenih djela iz KZ/11, te je utvrdio da taj kontinuitet postoji sa kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11, time da je ocijenjeno da je KZ/11 blaži za počinitelje unatoč tome što je za kvalificirani oblik tog kaznenog djela zapriječena ista kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) do 10 (deset) godina.

Naime, kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97 čini onaj tko pribavi znatnu imovinsku korist koja je prema zauzetom pravnom shvaćanju Kaznenog odjela ovog suda trebala premašiti iznos od 30.000,00 kuna, a koje pravno shvaćanje je dana 27. prosinca 2012., dakle neposredno prije stupanja na snagu KZ/11 izmijenjeno na način da visina neodređene vrijednosti koja je zakonsko obilježje kaznenog djela, dakle znatne imovinske koristi treba premašiti iznos od 60.000,00 kuna.

U skladu sa time, ovaj sud smatra da u tom slučaju počinitelj treba poduzeti veću količinu kriminalne aktivnosti kako bi ostvario kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 246. KZ/11, pa je shodno tome i taj zakon blaži za počinitelja, zbog čega je u toč. V/ izreke

I Kž 267/11-6

ove presude preinačeno u pravnoj oznaci djela kazneno djelo iz članka 337. st. 4. KZ/97, te su optuženik M. M. i P. M. osuđeni za kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11.

Slijedom iznesenog a uslijed odluka pod I/, III/ i V/ izreke ove presude, kako su optuženik M. M. i P. M. osuđeni za jedno kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11, to je presuda preinačena i u odluci o kazni te je optuženik M. M. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a optuženik P. M. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca.

Naime, ovaj sud je uz prihvaćanje svih olakotnih i otegotnih okolnosti koje je na strani optuženika utvrdio prvostupanjski sud pri čemu je od odlučnog značaja kao otegotno bila cijenjena činjenica da su obojica od ranije osuđivana za kaznena djela s područja gospodarstva, te posebno imajući u vidu da je kaznenim djelom pribavljena imovinska korist od preko milijun kuna koja uvelike premašuje donji limit kojim se ostvaruje kvalificirani oblik tog kaznenog djela, optuženicima izrekao navedene bezuvjetne kazne zatvora, za koje drži da će u dovoljnoj mjeri utjecati na njih da ubuduće ne čine ovakva ili slična kaznena djela, a istovremeno polučiti opću svrhu kažnjavanja kako u smislu generalne tako i u smislu specijalne prevencije.

Vezano za navode žalbi optuženika M. M. i P. M., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona te zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. u vezi stavka 1. i 3. KZ/97, sada 246. stavak 1. i 2. KZ/11, treba reći da nisu u pravu žalitelji kada smatraju da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika za ovo kazneno djelo, odnosno da je povrijeđen kazneni zakon na njihovu štetu, obzirom da na konkretni slučaj, kao blaži, nije primijenjen Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" 111/03), koji kao počinitelja tog kaznenog djela nije sankcionirao odgovornu osobu.

Prvenstveno treba reći da je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka, poglavito knjigovodstveno-financijskog vještačenja, te iskaza svjedoka J. G., na nedvojben način utvrdio da su optuženici sačinili fiktivne zapisnike o otpisu robe zbog uništenja, a koja roba prema nalazu vještaka nikad nije ušla u skladište T. „D.“ d.d. na način da bi bila knjižena, time da je J. G. kao član komisije za otpis robe i potpisnik spornih zapisnika izričito navela da nije faktično obavila pregled kakvoće i količine robe, već je samo potpisala zapisnike, što su kao članovi te komisije učinili i V. Ž. i I. N., koji su u međuvremenu umrli.

Da nije bilo većeg rasapa i uništenja robe zbog vremenskih nepogoda i pogrešne manipulacije viljuškarom, potvrdili su i svjedoci V. L., vozač viljuškara i S. N. djelatnik R. jedinice „S.“.

Također knjigovodstveni vještak je izričito naveo da je dopuštena količina robe koja se može otpisati kao kalo, 1,5% od ukupne količine robe koja se zaprima u skladište, a to bi značilo da je roba u vrijednosti od 1.066.179,94 kune, 1,5% od robe u ukupnoj vrijednosti od preko 71 milijun kuna, a nesporno je utvrđeno da je u inkriminiranom razdoblju na skladište zaprimljeno i knjiženo robe u vrijednosti od oko 1,5 milijuna kuna.

I Kž 267/11-6

Prema tome, ocjena je i ovoga suda, da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika za kazneno djelo za koje su osuđeni u toč. V/ izreke ove presude.

Vezano za žalbeni prigovor zbog povrede kaznenog zakona, treba reći da Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona objavljen u Narodnim novinama 15. srpnja 2003. god. koji je sadržavao odredbu da će stupiti na snagu 1. prosinca 2003. nikada nije stupio na snagu obzirom da ga je Ustavni sud Republike Hrvatske, kako to pravilno navode žalitelji, svojom odlukom br. U-I-2566/2003 od 27. studenog 2003. ukinuo, time da pogrešno žalitelji smatraju da zbog sadržaja izreke navedene odluke Ustavnog suda u toč. II/ u kojoj je navedeno da taj Zakon prestaje važiti danom donošenja Odluke, bi taj Zakon važio u periodu od 15. srpnja 2003. do 27. studenog 2003., obzirom da je do donošenja odluke Ustavnog suda, u samom Zakonu bio utvrđen datum njegovog stupanja na snagu, a to je 1. prosinca 2003.

Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud u skladu sa kogentnom odredbom članka 82. KZ/97 od optuženika P. M. oduzeo imovinsku korist stečenu učinom kaznenog djela za koje je osuđen.

Slijedom svega iznesenog, na temelju članka 390. stavak 1. ZKP/97, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. travnja 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.