Croatian Supreme Court partially allowed appeal, reducing robbery sentence from six to five years due to mitigating circumstances.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld the defendant's appeal against a first-instance robbery conviction. While the court confirmed the factual findings regarding the use of a firearm and threats, it found the first-instance sentencing too harsh. The court recognized significant mitigating factors, including the defendant's status as a minor, his role as a father of three, and intoxication, which warranted a lighter sentence than originally imposed.
Legislator headnote
AI generatedKZH čl. 132. st. 1.; KZ SFRJ čl. 48. st. 2.; KZ SFRJ čl. 50. st. 1.; KZ SFRJ čl. 41.; KZ SFRJ čl. 69. st. 2.: The second instance court may reduce the sentence if it finds that the first instance court overvalued aggravating circumstances and undervalued mitigating circumstances such as minority, family responsibilities, and intoxication.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 919/1990-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana i mr. Frančula Rudolfa, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin- Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. O. V., zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. i dr. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 12. listopada 1990. K 25/90, u sjednici održanoj 13. veljače 1991., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Poje Oskara,
p r e s u d i o j e :
I. Uvažava se djelomično žalba opt. O. V., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni te se optuženik za krivična djela iz čl. 132. st. 1. KZH, opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude i krivičnog djela iz čl. 38. KZH, opisanog pod toč. 2. izreke prvostepene presude, temeljem čl. 132. st. 1. KZH, primjenom čl. 48. st. 2. KZ SFRJ, uz usvajanje po prvostepenom sudu pojedinačno utvrdjenih kazni, i to za kriv. djelo iz čl. 132. st. 1. KZH kaznu zatvora u trajanju od tri godine i za kriv. djelo iz čl. 38. KZH kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, osudjuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju se na temelju čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 19. srpnja 1990. i dalje.
II. U ostalom dijelu žalba opt. O. V. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvog stupnja opt. O. V. osudjen je zbog krivičnih djela iz čl. 132. st. 1. KZH i čl. 38. KZH na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
Protiv onog dijela pobijane prvostepene presude kojom je optuženik oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH, podnio je žalbu optuženik zbog povrede krivičnog zakona, a prema sadržaju žalbe i zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni u odnosu na oba krivična djela. Predložio je da se pobijana prvostepena presuda, prije svega, preinači i on oslobodi optužbe ili da se u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba je djelomično osnovana.
Optuženik u žalbi ističe da je uzeo revolver iz ruke svoga oca i da pri tome nije upotrijebio nikakvu silu ni prijetnju, da je revolver očito bio prazan i da ga je on napunio tek kad mu je oštećenik predao ili bacio metke. Revolver nije mislio odmah predati oštećeniku, jer se bojao da ga oštećenik ne upotrijebi, budući da mu je prije toga vani pred kućom prijetio da će zapamtiti ukoliko ne dodje do kupnje revolvera. Ne zna da li je revolver bio prazan ili pun, dok oštećenik tvrdi da je bio prazan, a metci u njegovom džepu, pa čega se onda ošećenik bojao, navodi u žalbi optuženik. On je zadržao revolver tek kad je od oštećenika dobio metke, a oštećenik pobjegao iz kuće. Prethodna upotreba sile ili prijetnje uopće nije postojala, jer se on nije nikome prijetio niti je bilo kakvu silu upotrijebio da dodje do revolvera, jer ga je bez ikakve sile uzeo iz očevih ruku, a da pri tome nije pokazao namjeru da za sebe zadrži revolver.
Razmotrivši pobijani dio prvostepene presude u vezi s istaknutim žalbenim navodima ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je da je prvostepeni sud, kako temeljitom i savjesnom ocjenom obrane optuženika, tako i iskazima svjedoka H. D. i Š. R., potpuno i pravilno utvrdio da je optuženik, upotrebom prijetnje da će neposredno napasti na život i tijelo oštećenika, oduzeo revolver u namjeri da njegovim prisvajanjem sebi pribavi protupravnu imovinsku korist.
Naime, neosnovano se ističe u žalbi da optuženik nije upotrijebio prijetnju prema oštećeniku u namjeri da za sebe zadrži revolver, do kojeg je došao na način da ga je prethodno uzeo iz ruku svog oca koji ga je razgledao, budući da iz iskaza navedenih svjedoka nedvojbeno proizlazi da su oni zajedno s optuženikom, a na njegovu inicijativu, došli u naselje Roma, jer je bio postignut dogovor da će optuženik kupiti revolver od oštećenika. Ušli su u kuću od oca optuženika, bude ga i nakon što su optuženik i otac izmijenili nekoliko rečenica na romskom jeziku daje mu revolver radi razgledavanja, ali ga iznenada optuženik uzima iz ruku svog oca, traži mirnim glasom da mu oštećenik dade metke kako bi isprobao funkcioniranje revolvera. Oštećenik je postupio po njegovom zahtjevu, pa dobivši municiju on je stavlja u bubnjić revolvera (iskaz svjedoka S. R.), a nakon toga dolazi do promjene u ponašanju optuženika - počinje prijetiti oštećeniku da će ga ubiti ukoliko mu ne preda ostalu municiju, što oštećenik čini u strahu, tako što je, bježeći iz kuće, bacio municiju na pod sobe u kojoj se dogadjaj odvijao, pobjegavši iz naselja Roma, ostavivši svoj automobil sa ključevima.
Prema tome, iz iskaza navedenih svjedoka ne proizlazi da je oštećenik prijetio optuženiku prije nego što su ušli u kuću njegova oca, već naprotiv prijetnju je upotrijebio optuženik prema oštećeniku u navedenoj namjeri, na način i pod okolnostima kako je to već navedeno.
Točno je, naime, da optuženik na miran način uzima revolver iz ruku svoga oca i da na miran način traži od oštećenika da mu dade metke da isproba funkcioniranje revolvera, ali nakon što je napunio bubnjić revolvera, postaje agresivan prema oštećeniku, tražeći od njega da mu preda i ostalu municiju da će ga u protivnom ubiti. Oštećenik uslijed te ozbiljne prijetnje neposrednog napada na život i tijelo, baca metke na pod sobe i bježi iz kuće, ostavljajući revolver u rukama optuženika dakle napušta ga, a napušta i svoj osobni automobil sa kojim se dovezao u naselje Roma. Prema tome, postupanje optuženika je takvo da je on ozbiljnom prijetnjom neposrednog napada na život i tijelo oštećenika prisilio ovog da revolver napusti kao i da mu preda ostatak municije.
Pravilno je, stoga, prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice za presudjenje u ovoj krivičnoj stvari, a djelatnost optuženika je pravilno podveo pod zakonski opis krivičnog djela razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH.
Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.
Osnovana je, medjutim, žalba optuženika zbog odluke o kazni.
Prvostepeni je sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje po čl. 41. KZ SFRJ utječu da izrečena kazna bude veća ili manja, ali je, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao drugostepenog suda, precijenio značaj otegotnih okolnosti da je optuženik kao maloljetnik dolazio u sukob sa zakonom, dok je s druge strane podcijenio značaj olakotnih okolnosti da je optuženik otac troje maloljetne djece o kojima se brine u vrlo teškim porodičnim i društvenim prilikama i da je krivična djela izvršio pod utjecajem alkohola. Dakle, značaj olakotnih okolnosti je takav da opravdavaju izricanje nešto blaže jedinstvene kazne zatvora od izrečene po prvostepenom sudu.
Ispitujući pobijanu presudu u pogledu odluke o izrečenoj mjeri sigurnosti iz čl. 69. st. 2. KZ SFRJ, ovaj Vrhovni sud je našao da je prvostepeni sud osnovano izrekao tu mjeru sigurnosti.
Iz svih navedenih razloga trebalo je temeljem čl. 384. i 387. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 13. veljače 1991.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Tomerlin-Almer Rajka,v.r.
Kocijančić Erika, v.r.