Rev-2108/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2108/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., koga zastupa A. L., odvjetnica u S., protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane Zagreb, zastupana po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske radi poništenja odluke i rasporeda na radno mjesto, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 28. svibnja 1997. broj Gž-891/97 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 12. ožujka 1997. broj P-2191/96, u sjednici održanoj dana 11. veljače 1998.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja koju je sud drugog stupnja potvrdio suđeno je:

" I Poništava se kao nezakonita odluka Ministarstva obrane Republike Hrvatske Zapovjedništvo stana - UR br. 512-1095-01-93-235 od 13. svibnja 1993., dopis Ministarstva obrane Republike Hrvatske - Zapovjedništvo stana, UR broj: 5120-11/1-93-11 od 12. siječanja 1993., zapovijed Ministarstva obrane Republike Hrvatske - Zapovjedništvo stana, UR broj: 5120-11-92-474 od 23. studenog 1992. u dijelu koji se odnosi na prestanak radnog odnosa tužitelju, te odluka Ministarstva obrane Republike Hrvatske - Zapovjedništvo stana br. 112-01/93-01, UR broj: 1095-02-93-7/92 od 2. kolovoza 1993. II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja M.M., a kojim traži vraćanje tužitelja na rad te raspored na poslove VK konobara, odnosno druge odgovarajuće poslove koje odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, a koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa.

III. Dužan je tuženik u roku od 8 dana isplatiti tužitelju na ime troškova ovog spora iznos od 2.475,00 kuna."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužena je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužena predlaže da se nižestupanjske presude preinače ili ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen u vojnoj ustanovi D., te da je 31. svibnja 1993. usmeno obaviješten da mu radni odnos prestaje s tim danom.

Dana 5. srpnja 1993. supruzi tužitelja predana je pismena obavijest da tužitelju prestaje radni odnos s 31. svibnja 1993. u kojoj se navodi da radni odnos tužitelju prestaje na temelju Odluke Ministarstva obrane Republike Hrvatske - Zapovjedništva stana br. 512-1095-01-93-235 od 13. svibnja 1993. i dopisa Ministarstva obrane Republike Hrvatske - Zapovjedništvo stana br. 5120-11/1-93-11 od 12. siječnja 1993., a u svezi sa zapovijedi MORH - Zapovjedništva stana br. 5120-11-92-474 od 23. studenog 1992.

Dakle, odluke kojima se određuje prestanak radnog odnosa tužitelja potječu, odnosno, donesene su od strane Ministarstva obrane Republike Hrvatske.

Nije sporno da je tužitelj bio zaposlen u vojnoj ustanovi u odmaralištu D. u S., a sredstva te ustanove su temeljem odredbe čl. 1. Uredbe o preuzimanju sredstva JN-a i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske preuzeta u vlasništvo Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 52/91).

Utvrđeno je da odmaralište D. nije steklo svojstvo pravne osobe i nije postalo samostalna ustanova, već je djelatnost obavljala u skladu s odlukom Vlade, odnosno Ministarstva obrane Republike Hrvatske.

Zbog izloženog tužena neosnovano ističe prigovor promašene procesne legitimacije.

Tužena nepravilno tumači smisao citirane uredbe kada tvrdi da je tom uredbom propisano samo preuzimanje imovine bivše JNA i SSNO, a da tom uredbom nisu preuzeti i djelatnici vojne ustanove. To zbog toga jer je odredbom čl. 3. citirane udredbe propisano da: "Ustanove JNA koje uđu u sastav oružanih snaga Republike Hrvatske ili su na raspolaganju Vladi Republike Hrvatske nastavljaju obavljati djelatnost u skladu s odlukama Vlade Republike Hrvatske", a ustanova D. u kojoj je bio zaposlen tužitelj je ustanova u smislu tog propisa, pa je prema tome tužitelj preuzet u radni odnos (nastavio raditi) kao djelatnik u sastavu Ministarstva obrane Republike Hrvatske, pa se prema tome na radno-pravni status tužitelja trebaju primjenjivati odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 34/91), kao i odredbe Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92).

Nije sporno da je tužitelj u zakonskom roku izjavio prigovor protiv obavijesti o prestanku radnog odnosa i da o tom prigovoru nije donesena odluka.

Utvrđeno je da tužitelju nikada nije uručena odluka nadležnog organa o prestanku njegovog radnog odnosa.

Usmena obavijest, odnosno brzojav nemaju karakter odluke o prestanku radnog odnosa u smislu st. 2. čl. 23. ZOPR-a jer tom odredbom je proisano da se "radniku obavezno uručuje pismena odluka kojom se odlučuje o ostvarivanju njegovih pojedinačnih prava, obaveza i odgovornosti" a u st. 82. Zakona o radnim odnosima propisano je da se "sve odluke o ostvarenju prava, obaveza i odgovornosti radnika obavezno u pismenom obliku dostavljaju radniku s poukom o pravnom lijeku".

Kako je dakle utvrđeno da organi tužene nisu postupili u skladu s navedenim propisima sudovi nižeg stupnja pravilno su primjenili materijalno pravo kada su prihvati tužbeni zahtjev. Kako u postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to se nije ostvario ni jedan revizijski razlog i zato je revizija odredbom čl. 393. ZPP odbijena.

U Zagrebu, 11. veljače 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.