I Kž-1254/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1254/1992-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Primorac Vladimira, Drakulić Milene, Svedrović Marijana i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.D., zbog krivičnog djela iz čl. 229. st. 3. KZRH odlučujući o žalbi javnog tužitelja podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 20. studenog 1992. K 89/92, u sjednici održanoj 1. travnja 1993. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske D.Z.,

r i j e š i o j e :

Uvažava se žalba javnog tužitelja, ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća nadležnom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Okružnog suda u Osijeku oslobođen je na temelju čl. 350. toč. 3. ZKP opt. M.D. optužbe za kriv. djelo pronevjere iz čl. 229. st. 3. KZRH, te je stoga na temelju čl. 99. st. 1. ZKP odlučeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava, dok je oštećenik TP "P. " iz D.M. upućen s imovinsko-pravnim zahtjevom na parnicu.

Protiv te presude podnio je žalbu javni tužitelj zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, na temelju čl. 370. st. 2. ZKP predlaže da se žalba kao osnovana uvaži.

Žalba je osnovana.

Žalitelj, doduše, smatra pogrešno da to što u obrazloženju presude nije interpretiran i ocijenjen jedan dio iskaza svj. F.J. i to onaj dio u kojem je ovaj svjedok naveo

I Kž 1254/92

da na inventuri u mjesecu srpnju 1992., pa dakle nakon inkriminiranog perioda, u prodavaonici u R. nije iskazan manjak, već je tada na inventuri sve "štimalo", predstavlja bitnu postupovnu povredu iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, jer time nije učinjena ta postupovna povreda. Sud naime na temelju čl. 357. st. 7. ZKP nije dužan u cijelosti reproducirati iskaze svjedoka, već samo određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, te osobito dati ocjenu proturječnih dokaza, a što je sud u razlozima pobijane presude u osnovi i učinio i bez obzira na propust o kojem govori žalitelj. Ovdje se zapravo radi o tome da je sud prvog stupnja propustio cijeniti iskaz svjedoka F.J. u dijelu o kojem govori žalitelj, a koji je dio značajan utoliko, što bi taj dio iskaza, cijenjen povezano s drugim već do sada izvedenim dokazima mogao predstavljati indicij od nemalog značaja pri drugačijem procjenjivanju dokazanosti optužbe. Zato izneseni navod predstavlja zapravo prigovor utvrđivanju činjeničnog stanja, jer žalitelj tvrdi da jedna važna činjenica - indicij nije utvrđena, a taj je prigovor osnovan.

U čemu se ogleda nepotpuno utvrđeno činjenično stanje upravo je izneseno u odgovoru na žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Javni je tužitelj u pravu da činjenica što na inventuri u srpnju 1992. u prodavaonici nije bilo nikakvog manjka, iako je ta prodavaonica poslovala pod istim uvjetima pod kojima je bilo organizirano poslovanje i tijekom inkriminiranog perioda od 1. siječnja do 31. listopada 1991. kada je u prodavaonici radio optuženik i kada je nastao inače nesporni manjak u iznosu od 357.154 HRD, upućuje na optuženika kao osobu koja je prisvajanjem iz prodavaonice prouzročila taj manjak. Pri tome javni tužitelj s pravom ukazuje na također nespornu činjenicu da je samo optuženik sačinjavao obračun blagajne, pa i za poslovanje u smjeni u kojoj sam nije radio, da je

ća, da u

isključivo on preuzimao novac iz utrška i polagao ga u blagajnu poduze inkriminiranom periodu u prodavaonici nisu uočene krađe, a niti je optuženik sumnjičio prodavačice F.Ž. i S.B. za potkradanje.

Javni tužitelj je također u pravu kada navodi da sud prvog stupnja pogrešno cijeni iskaz svjedokinje F.Ž. kad smatra da taj iskaz treba "uzeti s rezervom", a jer ga je svjedokinja tijekom postupka mijenjala.

Nasuprot tome, ova je svjedokinja i u istrazi i na glavnoj raspravi u bitnome istovjetno prikazivala način na koji se odvijalo poslovanje prodavaonice i odnos optuženika prema svojim obvezama poslovođe, i to kako u samoj prodavaonici, tako i za vrijeme njegovog izbivanja u gostionici gdje je uživao alkohol, a jedino se odstupanje sastoji u tome što je na glavnoj raspravi iskazala da nema osobnih saznanja da je optuženik u gostionici igrao automatske igre, dok je u istrazi i to tvrdila, kao i to što je tada dodala da registar kasa u prodavaonici nije imala dvostruku traku.

Navedeno odstupanje, odnosno dodavanje iskazu iz istrage pojedinosti glede trake registar blagajne, po ocjeni ovog suda nije razlogom da se iskazu svjedokinje otkloni vjerodostojnost. Ovo pogotovo što sud prvog stupnja nije postupio po čl. 328. ZKP glede navedenih odstupanja.

Isto je tako u pravu javni tužitelj kad navodi da okolnost što optuženik nije bio

I Kž 1254/92

prisutan na radnom mjestu zbog mobilizacije ne treba biti razlogom da se nastali manjak ne poveže s prisvajanjem optuženika, jer je on i nakon mobilizacije povremeno dolazio u prodavaonicu i obavljao određene poslove, a posebno ubirao utržak i predavao ga na blagajnu poduzeća, kako to proizlazi iz iskaza svj. F.Ž. i S.B.. Uostalom, javni je tužitelj u pravu i kad ukazuje da visina inače nespornog manjka od 357.154 HRD predstavlja tako velik manjak da on nije mogao nastati u periodu odsutnosti optuženika tijekom dva zadnja mjeseca 1991. kada je on bio mobiliziran.

Zbog iznesenih razloga usvojena je žalba javnog tužitelja zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te se presuda na temelju čl. 385. st. 1. ZKP ukida i predmet vraća sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom suđenju treba u prvom redu narediti provođenje knjigovodstvenog vještačenja radi rasvjetljavanja pojedinosti vezanih za poslovanje prodavaonice, a posebno vrijednost mjesečnih zaduženja prodavaonice robom i razduženja polaganjem gotovine od strane optuženika, te usporedbom tih veličina, a posebno i za razdoblje kada je optuženik tijekom studenog i prosinca bio samo povremeno prisutan u prodavaonici, a zatim istovjetnu usporedbu zaduženja i razduženja i s razdobljem od siječnja do srpnja 1992.g., kada su u prodavaonici radile samo prodavačice F.Ž. i S.B., kada manjka nesporno nije bilo. Uz to, treba detaljnije ispitati svj. S.B. o svim relevantnim pojedinostima poslovanja, a onda i svj. F.Ž. uz predočavanje razlika na temelju čl. 328. ZKP pa iskaze tih svjedokinja kao i iskaze svjedoka F.J. i D.Z. cijeniti u cjelini, a posebno i onaj dio iskaza svj. F.Ž. da je optuženik odnosio svojoj kući živežne namirnice bez plaćanja, a po potrebi provesti i druge potrebne i dostupne dokaze, te sve te dokaze cijeniti međusobno povezano i onda odlučiti da li je dokazana ili nije dokazana optužba protiv optuženika.

U Zagrebu, 1. travnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

Horvatinović mr. Ružica v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)