Rev-x-107/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 107/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. B. i drugotužiteljice B. B., oboje iz K., oboje zastupani po punomoćniku R. S., odvjetniku u K. i trećetužiteljice K. P. iz Z., zastupane po punomoćniku N. I., odvjetniku u Z., protiv tuženika I.-Industrija … d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja M. B. i B. B. izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zlataru broj Gž-859/08-2 od 21. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pregradi broj P-96/05-116 od 5. veljače 2007., u sjednici održanoj 30. svibnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja M. B. i B. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se tuženiku naloži platiti tužiteljima iznos od 171.091,99 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 0,09 kn u visini kamatne stope koju je odobravala Z. banka u mjestu izvršenja na sredstva oročena bez posebne namjene preko godinu dana od 27. ožujka 1987. do 6. listopada 1991., od 7. listopada 1991. do 21. listopada 1993. u visini utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, a od 22. listopada 1993. do isplate s kamatom u visini određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a na iznos od 171.091,90 kn s kamatom u visini određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate od 14. listopada

enoj

1993. do 21. listopada 1993., a od 22. listopada 1993. do isplate s kamatom u visini određ Uredbom o visini stope zatezne kamate. Ujedno su tužitelji odbijeni i sa zahtjevom za naknadu im parničnog troška.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba prvo i drugotužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnose prvotužitelj M. B. i drugotužiteljica B. B. i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu, te predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bilo pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da su tužitelji imaoci zajedničke zanatske radnje za izradu predmeta od plastičnih masa i umjetnih smola, te da su kod tuženika 1987. naručili uslugu mljevenja polietilena po utvrđenoj recepturi i tehnologiji, a koji im je materijal tako mljeven bio potreban radi izrade plastičnih cijevi.

Utvrđeno je da je tuženiku prijeporni materijal polietilen za mljevenje isporučen, te da je rad mljevenja izvršio i predao ga tužitelju, ali da su nakon izrade plastičnih cijevi od mljevenog materijala one bile neodgovarajuće kvalitete, jer da su bile mjehurićaste i sadržavale su primjese.

Slijedom toga, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu im nastale štete u iznosu od 171.091,99 kn, s osnove plaćenih troškova prijevoza materijala na mljevenje kod tuženika, uništenog materijala mljevenjem, te izgubljene dobiti zbog nemogućnosti ostvarenja zarade prodajom plastičnih cijevi, koje su bile nekvalitetne.

Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući da je tuženik ugovoreni posao mljevenja obavio po pravilima struke i da prilikom tehnološkog procesa mljevenja isporučenog materijala po tužiteljima nije došlo do onečišćenja granulata zbog kojega bi konačni proizvod „umreženi polietilen“ bio neupotrebljiv za daljnju proizvodnju, u konkretnom slučaju plastičnih cijevi, već da su proizvedene cijevi od takvog materijala mogle biti mjehurićaste i sadržavati razne primjese jedino ako je isporučeni materijal prije mljevenja bio nekvalitetan u odnosu na onaj koji je u ranijim navratima tužitelj dostavljao na mljevenje tuženiku.

Revizijskim navodima takva odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

Tužitelji tijekom postupka nisu dokazali svoje tvrdnje o odgovornosti tuženika za nedostatke obavljenog posla (čl. 615. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj 53/91 – dalje ZOO), a niti su otklonili tvrdnje tuženika da bi nekvalitetne cijevi bile rezultat nekvalitete materijala predanog na mljevenje tuženiku (čl. 626. ZOO), za koja on nije znao (čl. 606. st. 1. i 3. ZOO).

Tuženik je stoga posao izvršio sukladno čl. 607. st. 1. ZOO, zbog čega ne može odgovarati tužiteljima za eventualnu štetu.

Tužitelji nisu tijekom postupka omogućili provedbu dokaza dopunskim vještačenjem (jer nisu platili predujam za novo vještačenje). Bez osnove osporavaju zato vještačenje koje nije provedeno niti dovode u pitanje eventualne rezultate takvog vještačenja.

K tome, u revizijskoj fazi postupka, tužitelji više ne mogu dovoditi u pitanje potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, jer to nije dopušteni revizijski razlog sukladno čl. 385. ZPP.

Valjalo je zato u svemu odbiti reviziju tužitelja i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 30. svibnja 2012.

Predsjednik vijeća:

Mr. sc. Jadranko Jug, v.r.