Croatian Supreme Court dismisses appeal against conviction for rape and forced sexual acts, upholding sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for rape and forced sexual acts, confirming the twelve-year prison sentence. The defendant argued that the court failed to sufficiently consider his alcoholism and PTSD as mitigating factors while ignoring his prior criminal record. The court rejected these claims, stating that the first-instance court correctly weighed all circumstances, including the direct intent, duration of the acts, and the victim's suffering, resulting in an appropriate penalty.
Legislator headnote
AI generatedKZ/97 čl. 188. st. 2.; KZ/97 čl. 190.; KZ/97 čl. 61.; ZKP/08 čl. 482.; KZ/97 čl. 50.; KZ/97 čl. 6. The court established that a second-instance court must uphold a first-instance sentence if the sentencing factors were correctly evaluated, rejecting arguments that the penalty was too harsh despite mitigating circumstances like prior non-conviction.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 800/13-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. H., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 2. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 17. listopada 2013. broj K-14/13, u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2014.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba opt. I. H. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu opt. I. H. oglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1.) izreke te presude počinio produljeno kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 2. u vezi čl. 61. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), a radnjom opisanom u toč. 2.) izreke produljeno kazneno djelo prisile na spolni odnošaj iz čl. 190. u svezi čl. 61. KZ/97, pa mu je za djelo iz toč. 1.) izreke po čl. 188. st. 2. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina, a za djelo iz toč. 2.) izreke mu je po čl. 190. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, te je po čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u
čunato
trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci u koju kaznu mu je po čl. 63. st. 1. KZ/97 ura vrijeme uhićenja te boravka u istražnom zatvoru od 5. siječnja 2013., pa nadalje.
Po čl. 69. st. 1., 3., 4. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11) optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja mjera će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a mjera može trajati najdulje tri godine.
I Kž 800/13-4
Po čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12 i 56/13 – dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenica je upućena sa imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.
Po čl. 148. st. 5. ZKP/08 optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.
Protiv te presude žalbu je podnio opt. I. H. po branitelju po službenoj dužnosti V. J., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Na žalbu nije podnesen odgovor.
Prije održavanja sjednice vijeća spis je sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a nakon toga vraćen ovome sudu uz podnesak broj KŽ-DO-1532/2013, od 2. siječnja 2014.
Žalba nije osnovana.
Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, optuženik nalazi u tvrdnji da nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka koji je vještačio optuženika predstavlja nezakonit dokaz budući da je dan temeljem razgovora sa oštećenom, a čime je vještak zapravo prekoračio svoje ovlasti, jer mu nalogom suda to nije određeno.
Suprotno tvrdnjama optuženika nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka nije nezakoniti dokaz samo zato što je vještak obavio razgovor sa oštećenom, jer to ne znači da je nalaz i mišljenje o ubrojivosti optuženika vještak dao isključivo i samo na temelju razgovora sa oštećenicom. Pritom valja istaknuti da je psihijatrijsko vještačenje u konkretnom slučaju određeno radi utvrđivanja stanja ubrojivosti optuženika u vrijeme počinjenja djela, te eventualno potrebe za njegovo liječenje. Kod utvrđivanja okolnosti i činjenica koje su vještaku potrebne za davanje mišljenja o stanju ubrojivosti, dakle o opsegu i prirodi vještačenja najbolje zna sam vještak s obzirom na svoje stručno znanje i položaj (pomoćnik suda), pri čemu kod procjene davanja stručnog mišljenja nije isključen i eventualni razgovor sa oštećenicom, jer prema odredbama ZKP/08 takva zabrana ne postoji. Prema tome, okolnost što je vještak u okviru vještačenja obavio i razgovor sa oštećenicom ne čini taj nalaz i mišljenje nezakonitim dokazom u smislu čl. 10. ZKP/08, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 na koju se neosnovano poziva žalitelj. U žalbi optuženika nadalje se ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, te bitna povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. Međutim, iz sadržaja žalbe ne proizlazi u čemu se te povrede sastoje, niti to na jasan način proizlazi iz cjelokupnog obrazloženja žalbe. Stoga, protivno takvim uopćenim žalbenim tvrdnjama, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, a nije utvrđeno ni da bi u tijeku glavne rasprave bilo povrijeđeno pravo obrane, što bi utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Kako navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se poziva žalitelj nisu ostvarene, a niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08
I Kž 800/13-4
utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitne povrede nije osnovana.
U okviru žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe da je zbog obijanja predloženih dokaza obrane, koje žalbom apostrofira, činjenično stanje u pobijanoj presudi ostalo nepotpuno utvrđeno. Međutim, suprotno navodima žalbe sud je osnovano odbio prijedlog branitelja optuženika za provođenje psihijatrijskog vještačenja oštećenice na okolnost njezinih sklonosti u intimnom životu, jer za to nije bilo potrebe, pri čemu valja naglasiti da se po čl. 422. st. 1. ZKP/08 niti ne mogu u postupku upotrijebiti kao dokazi činjenice koje se odnose na ranije spolno ponašanje žrtve i njene seksualne sklonosti. Prisutnost oštećenice u tijeku rasprave nakon davanja njenog iskaza, predstavlja ostvarivanje njezinoga prava iz postupka iz čega se ne mogu izvoditi negativni zaključci o uvjerljivosti njenog iskaza, kako to pogrešno smatra žalitelj. Nadalje, pravilno je odbijen i prijedlog obrane za vještačenje tzv. "servera" radi utvrđivanja identiteta drugih osoba koje su sa optuženikom i oštećenicom sudjelovale u spolnim odnosima, jer činjenica da su kontakti ostvarivani nije niti bila sporna budući to suglasno proizlazi iz obrane optuženika i iskaza oštećenice, pri čemu za postojanje djela nije bilo nužno posebno utvrđivati identitet tih osoba. Konačno, ispravno je po prvostupanjskom sudu odbijen i prijedlog za pribavljanje podataka o odaslanim porukama s mobilnog uređaja oštećenice iz razloga što su tijekom postupka izvršene pretrage mobilnih uređaja oštećenice i optuženika, te su rezultati pretrage bili predmetom izvedenih dokaza. Slijedom toga, odbijanjem izvođenja navedenih dokaza i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno u pogledu odlučnih činjenica za presuđeno kazneno djelo.
Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj smatra da je iskaz oštećene nelogičan i neuvjerljiv, jer je neshvatljivo da nitko od ljudi s kojima oštećena živi ili radi ili drukčije dolazi u kontakt nije primijetio povrede koje opisuje oštećena u svojem iskazu i da to nije prijavio. U okviru te žalbene osnove optuženik ustvari ponavlja svoju obranu i ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmetnom ocjene i analize suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima presude suda prvog stupnja i ocjenjuje rezultat provedenih dokaza posebno iskaz oštećenice na svoj subjektivan način, pri čemu i nadalje ustraje u tvrdnji da nema dokaza da bi prema oštećenici primijenio silu ili prijetnju, te da bi počinio kaznena djela za koja je oglašen krivim.
Razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na presuđena kaznena djela kao i istaknute prigovore u žalbi, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da optuženik žalbom nije doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza oštećene D. H. u vezi sa iskazima M. B., B. B. i I. R., te provedenog psihijatrijskog i informatičkog vještačenja, kao i ostalih provedenih dokaza navedenih u obrazloženju pobijane presude savjesnom i kritičnom ocjenom kako svakog dokaza za sebe tako i u njihovom međusobnom odnosu pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne i važne činjenice u odnosu na pojedine inkriminirane radnje
enja je u obrazloženju presude opisane u toč. 1.) i 2.) izreke presude. Za takva svoja utvrđ
iznio logične i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Osnovano tako sud prvog stupnja, a cijeneći sve provedene dokaze utvrđuje da su bračni odnosi između optuženika i oštećene bili poremećeni i da je optuženik verbalno i fizički napadao oštećenicu zbog čega je i prekršajno kažnjen. Suprotno navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno
I Kž 800/13-4
ocijenio iskaz oštećene D. H. kao vjerodostojan budući je ista u tijeku postupka bila logična i dosljedna u tvrdnjama da ju je optuženik fizički zlostavljao i verbalno prijetio sa ciljem vršenja spolnih radnji opisanih u toč.
1. a), b), c) i toč. 2.) izreke prvostupanjske presude. Naime, oštećenica je u tijeku postupka svaku inkriminiranu radnju optuženika pobliže opisanu u toč. 1.) i 2.) presude opisala jasno, određeno i dosljedno. Iz njezinog iskaza jasno proizlazi da je optuženik u inkriminirano vrijeme imao svoje osobne kriterije po kojima je sebi dozvoljavao pravo da uz primjenu sile ili prijetnje prisiljava oštećenicu na spolne odnose s njim i s njoj nespoznatim osobama kad mu se to prohtjelo, neovisno o tome što oštećenica to nije htjela. U pogledu radnji opisah u toč. 1.) veoma je detaljno i logično iskazala kako ju je optuženik 2012. odvezao u polje nedaleko od njihove kuće naredio joj da se skine.
Nakon toga joj svezao ruke iza leđa i konopac provukao na granu drveta i pritom joj prijetio da će ju ubiti i odslužiti. Sasvim sigurno da su takve radnje i prijetnje optuženika onemogućile oštećenoj da mu pruži adekvatni fizički otpor budući je bila u strahu za svoj život. Nakon takve fizičke prijetnje sa istom je izvršio grubi spolni odnos u vaginalni i analni otvor zbog čega je ona trpila velike bolove i povraćala. Isto tako, oštećenica je logično i dosljedno iskazala kako je u listopadu 2012. nakon što joj je optuženik prigovarao da se pogrešno obukla i da je bila hladna sa drugim muškarcima u automobilu je više puta ošamario, čupao za kosu, te na taj način svladao njezin otpor pa unatoč njezinim molbama i plaču izvršio s njom grubi analni spolni odnos zbog čega je nastupilo krvarenje iz anusa, a potom ga je morala i oralno zadovoljiti.
Isto tako je detaljno i dosljedno iskazala da je optuženik neutvrđenih dana mjeseca rujna, listopada i studenog 2012. u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona u njihovom stanu svojim spolnim organom grubo prodirao u njezin spolni organ, te tražio da ga oralno zadovolji, pri čemu joj je govorio da je frigidna prazna kanta, drvo, da će je "zagutiti" i odslužiti ili da će dići kuću u zrak, te u dva navrata doveo psa kako bi s njime imala spolni odnos do čega nije došlo. Takvo logično, dosljedno i detaljno iskazivanje oštećenice, koje u pogledu navedenih tvrdnji nije u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima, opravdano je po sudu prvog stupnja prihvaćeno vjerodostojnim.
Da je oštećenica u bitnim navodima svog iskaza bila vjerodostojna dijelom potvrđuju i iskazi svjedoka M. i B. B.. Naime, iz iskaza tih svjedoka proizlaze činjenice kako su međusobni odnosi između optuženika i oštećenice bili poremećeni. Optuženik je oštećenu fizički napadao radi čega je odlazila od kuće i sakrivala se, a kroz zidove i vrata čulo se da optuženik od oštećenice traži seksualni odnos. U tim trenucima znao je vikati i razbijati po stanu, te oštećenici govoriti kako ju je spreman ubiti. Navedeni svjedoci nisu imali nikakvog posebnog razloga iskazivati na štetu optuženika, a ti iskazi zapravo potvrđuju navode oštećenice da je optuženik prema njoj upotrebljavao fizičku prisilu, jer je, kako posebno navodi svjedok B.
B. bio agresivan u verbalnom i fizičkom smislu, koja agresija je bila potencirana konzumacijom alkohola. Slijedom izloženog, osnovano je sud prvog stupnja zaključio da je optuženik svaki put na opisane načine koristeći svoju fizičku nadmoćnost oštećenicu upotrebom sile i ozbiljnih prijetnji na veoma brutalan i ponižavajući način prisiljavao na spolni odnos i s njim izjednačenu spolnu radnju. Pritom je u svakom opisanom događaju bio svjestan da primjenom sile i prijetnje oštećenu prisiljava na spolni odnos i s njom izjednačenu spolnu radnju, pri čemu je bio i svjestan da se oštećenica spolnom odnosu protivi, jer ga je molila da je pusti na miru, plakala je i bila u strahu, jer ju je tukao, stalno prijetio da će ju ubiti, istjerati kćerke i unučad iz kuće, te dignuti kuću u zrak.
Cijeneći tako utvrđene postupke optuženika u svakoj opisanoj radnji, u njima se očituje izražena okrutnost koja prelazi mjeru koja se redovito nalazi kod počinjenja kaznenih djela silovanja. Isto tako, opisani način postupanja prema oštećenici glede poštovanja njezina dostojanstva krajnje je bezobzirno pri čemu se optuženik iživljavao nad oštećenicom što je i htio. Upravo kroz tu surovost i odlučnost postupanja optuženik premašuje okvire poniženja
I Kž 800/13-4
koja svako silovanje po svojoj prirodi sadrži. Slijedom izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je djelatnost optuženika pravno označio kao produljeno kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 2. KZ/97 u vezi čl. 61. KZ/97 za koje ga je oglasio krivim pod toč. 1.) izreke presude.
U odnosu na djelo pod toč. 2.) izreke oštećenica je također tijekom postupka logično i dosljedno iskazala kako je optuženik u njezino ime u više slučajeva počeo dogovarati preko internetske stranice S. susrete s muškim osobama radi spolnost odnosa. Tako je tijekom rujna 2012. oštećenica morala imati spolni odnos s nepoznatim muškarcem u polju nedaleko kuće u kojoj živi pri čemu je pod prisilom optuženika morala poslati SMS poruku toj osobi da želi imati s njim spolni odnos a što nije htjela. Također, u rujnu iste godine je morala imati spolni odnos s nepoznatim muškarcem u Č. na polju pod istim okolnostima, te ga je morala oralno zadovoljiti. Na takve spolne odnose s nepoznatim muškarcima optuženik je prisiljavao oštećenicu intenzivno negdje od kolovoza 2012, a što je činio na način da joj je ozbiljno zaprijetio da će ju "fondati i vmoriti" da će ju odslužiti i da će dići kuću u zrak, a djecu baciti na ulicu. Sasvim je sigurno da su predmetne prijetnje bile takvog karaktera i trajanja da se oštećena objektivno bojala za sebe ali i za kćer i njezinu obitelj. Ovakav iskaz oštećene dijelom je potvrđen i iskazom svjedoka M. B., koja je neposredno bila prisutna kada je optuženik s nekim nepoznatim muškarcima dogovarao susrete, kojih dogovora je bilo više. Ispravnom ocjenom svih dokaza u obrazloženju presude u odnosu na kazneno djelo iz čl. 190. KZ/97 u vezi čl. 61. KZ/97 opisano pod toč. 2.) izreke, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik oštećenu prisiljavao na spolne odnose i na, sa spolnim odnošajem izjednačene spolne radnje, s drugim muškarcima prijeteći joj da će ju ubiti, kuću dići u zrak, djecu istjerati iz kuće. Uslijed takvih prijetnji, a imajući u vidu njihovu brojnost i ponavljanje, iste su kod oštećenice izazvale osjećaj straha zbog čega je imala spolne odnose sa drugim muškarcima protivno svojoj volji.
Slijedom toga proizlazi da je sud prvog stupnja proveo sve dokaze u odnosu na djela iz toč. 1.) i 2.) izreke, te ih je analizirao s potrebnom pažnjom i kritičnošću, pa osnovano zaključio da obrana optuženika u kojoj poriče počinjenje djela nije vjerodostojna, za razliku od iskaza oštećenice, o čemu je u obrazloženju presude naveo logične i jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Žalbeni navodi optuženika koji se odnose na neka saznanja nakon donošenja prvostupanjske presude nisu takvog sadržaja i značaja da bi doveli u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.
Zbog izloženog žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, a niti zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona, jer je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odredbe kaznenog zakona. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Pritom valja naglasiti da kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim po KZ/97, imaju svoj pravni kontinuitet i u KZ/11, pa se u tom dijelu, radi nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na obrazloženje presude suda prvog stupnja na str. 24. i 25.
Pobijajući odluku o kazni, optuženik smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotnim njegovu alkoholiziranost te dijagnosticiran PTSP, međutim ni u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana. Naime, prvostupanjski je sud prilikom odmjeravanja kazne
I Kž 800/13-4
optuženiku kao olakotno uzeo da do sada nije osuđivan, te da je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv. Kao otegotno mu je uzeo da su djela počinjena sa izravnom namjerom, pobude iz kojih su djela počinjena, zatim da je inkriminirano ponašanje trajalo više mjeseci i da je oštećenica zbog postupaka optuženika trpjela bolove i psihički patila. Sve navedene okolnosti vezane za odluku o vrsti i mjeri kazne prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i adekvatno vrednovao.
S obzirom na iznijeto, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a posebno kada se uzme u obzir kriminalna količina koja proizlazi iz postupanja optuženika, težina i posljedice djela i trajanja protupravnog stanja, onda suprotno stajalištu žalbe optuženika niti pojedinačno utvrđene kazne za svako djelo, odnosno kazna zatvora u trajanju od deset godina za djelo pod toč. 1.) izreke i kazna zatvora u trajanju od tri godine za djelo pod toč. 2.) izreke, a slijedom toga ni jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku se u konkretnom slučaju ne ukazuje se prestrogom. Sve to unatoč činjenici što optuženik do sada nije osuđivan i što je u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv. Tako izrečene pojedinačne kazne, kao i jedinstvena kazna, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ukazuje se primjerenom, adekvatnom i nužnom za ostvarenje svih svrha kažnjavanja iz čl. 50. i čl. 6. KZ/97.
Kako je provedenim psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da zbog alkoholne ovisnosti kod optuženika postoji opasnost od činjenja kaznenih djela i ubuduće, to mu je sud prvog stupnja pravilnom primjenom čl. 69. KZ/11 osnovano izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu u trajanju koje je sukladno sa zakonom.
Slijedom svega izloženog, trebalo je presuditi kao u izreci ove presude na temelju čl. 482. ZKP/08.
U Zagrebu, 4. veljače 2014.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Maja Ivanović Stilinović, v.r.
Lidija Grubić Radaković, v.r.