Revr-53/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 53/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari V. V.-K. iz V., zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva K. H.&U." iz V., protiv tuženika Bolnice za plućne bolesti i TBC "Klenovnik", zastupanog po L. B.-P., odvjetnici u V., radi poništenja odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 04. studenog 2002. godine broj Gž-1062/02-2, kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivancu od 26. rujna 2002. godine broj P-186/02-27, u sjednici održanoj dana 17. studenog 2004. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice, te je potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici i da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na rad, te je obvezana tužiteljica naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 366,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje, ili da presude budu preinačene na način da se tužbeni zahtjev prihvati, a tuženica obveže na naknadu parničnih troškova.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti prema nenoveliranim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99), koje se u konkretnom slučaju primjenjuju, o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Svoj zahtjev za ponišenje tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, tužiteljica temelji na tvrdnji da ne postoji opravdani razlog za izvanredni otkaz, te da je otkaz dat po proteku roka od 15 dana iz čl. 107. st. 2. Zakona o radu – ZR (“Narodne novine” br. 38/95 i dr.).

Ugovor je otkazan dana 09. studenog 2001. godine iz razloga tužiteljičine odsutnosti s rada zbog pritvora određenog joj u svezi više kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – zlouporabom opojnih droga.

Prema odredbi iz čl. 107. st. 1. ZR-a, poslodavac i zaposlenik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Kod činjenica da se tužiteljica nalazila u pritvoru od 05.10.2001. godine, da joj je poslije određivanja pritvora tuženik odobrio korištenje godišnjeg odmora do 29.10.2001. godine, da je prije otkazivanja ugovora o radu tuženik pozvao tužiteljicu da se izjasni o razlozima nedolaska na posao i poslije 04.11.2001. godine, do kada joj je pritvor bio određen i da se tužiteljica po svojim odvjetnicima dana 06.11.2001. godine očitovala da joj je pritvor produljen još za dva mjeseca, te s obzirom na činjenicu da je riječ o otkazivanju ugovora o radu na određeno vrijeme, sklopljenog radi zamjene privremeno nenazočne radnice koja se nalazila na porodiljinom dopustu, osnovano je zaključiti da nemogućnost tužiteljice izvršavati svoje obveze iz ugovora o radu uzrokovana produljenim pritvorom predstavlja osobito važnu činjenicu kao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu naprijed rečene odredbe iz čl. 107. st. 1. ZR-a.

U reviziji se osnovano ističe da su sudovi pogrešno ocjenjivali pitanje postojanja opravdanog razloga za otkaz i na osnovi činjenica koje su nastupile nakon donošenja odluke o otkazu (da je tužiteljica nepravomoćnom presudom kaznenog suda suđena na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 3 mjeseca, u koju je uračunato trajanje pritvora do 25.03.2003.), jer sud može ocjenjivati dopuštenost otkaza samo na osnovi činjenica koje su postojale u vrijeme otkazivanja ugovora o radu i na kojima se odluka o otkazu temelji.

Međutim, taj prigovor tužiteljice nije od odlučnog značaja, jer naprijed navedene okolnosti koje su navedene i u obrazloženju odluke o otkazu, a koje nisu niti sporne, imaju značenje osobito važnih okolnosti koje opravdavaju otkaz.

Nadalje, u reviziji se ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima istaknuti neosnovani prigovor da razlog za izvanredni otkaz ne može biti nemogućnost radnika da zbog pritvora bude prisutan na radu, jer da se pritvor treba smatrati višom silom i da stoga ne postoji protupravno postupanje tužiteljice u ugovornom odnosu sa tuženikom.

Osobito važna činjenica, kao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu ne mora biti uzrokovana skrivljenim ponašanjem radnika, već se može raditi o objektivnoj činjenici zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, a o takvoj činjenici je riječ u konkretnom slučaju.

Prema odredbi iz čl. 107. st. 2. ZR-a, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Tužiteljici nije otkazan ugovor o radu zbog same činjenice određivanja pritvora, već zbog nemogućnosti izvršavanja obveza iz ugovora o radu kao posljedice pritvora, koja nemogućnost je trajala i u vrijeme otkazivanja i za koju je tuženik dana 06.11.2001. saznao da može trajati do 02.01.2002. godine, pa se stoga u reviziji neosnovano navodi da je odluka o otkazu donesena po proteku roka od 15 dana, računajući od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, jer da je istog dana kada je tužiteljica uhićena tuženik o tome obaviješten i da joj je odredio korištenje godišnjeg odmora.

Slijedom navedenog proizlazi da je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je zahtjev za poništenje odluke o otkazu, kao i zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad, odbijen kao neosnovan, jer ne postoje razlozi nedopuštenosti otkaza, pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa budući da pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ne postoji niti u reviziji istaknuta bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Sukladno navedenom, proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 17. studenog 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.