Rev-x-1083/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1083/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. V. G., OIB: …, zastupanog po punomoćniku O. T., odvjetniku u Z., protiv tuženice Državna agencija za … Z., OIB: …, zastupana po punomoćnici S. K., diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženice, radi isplate i u pravnoj stari tužitelja- protutuženika M. M. iz V. G., OIB: …, zastupanog po punomoćniku O. T., odvjetniku u Z., protiv tužene-protutužiteljice Državna agencija za … Z., OIB: …, zastupana po punomoćnici S. K., diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženice, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7478/14-3 od 10. ožujka 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4102/14-6 od 17. srpnja 2014., u sjednici održanoj 12. listopada 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika Državne agencije za …

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužene glede pitanja pod 2. citiranog u obrazloženju ove odluke.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja tako da je presuđeno:

„I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u zagrebu, poslovni broj P- 4102/14-6 od 17. srpnja 2014. u točki I. i IV. izreke te se sudi:

„Nalaže se tuženoj-protutužiteljici Državnoj agenciji za … da tužitelju-protutuženiku M. M. isplati iznos od 51.666,76 kuna, te zatezne kamate na iznos od 67.550,83 kn, tekućim od 4. srpnja 2000. do 4. srpnja 2002. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a na iznos od 54.040,67 kn od 8. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te mu naknadi parnični trošak u iznosu od 14.375,00 kn sve u roku od 15 dana.“

II. Potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4102/14-6 od 17. srpnja 2014. u točki II. i III. izreke.“

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju pitanja važnih za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

U reviziji postavlja dva materijalnopravna pitanja:

„1) Da li se odluka o priznavanju tražbina stečajne mase, donesena od Trgovačkog suda tijekom provođenja stečajnog postupka vođenog po Zakonu o prisilnoj nagodbi stečaju i likvidaciji, može tumačiti odlukom o obvezama vjerovnika stečajne mase prema drugim vjerovnicima? U ovom slučaju, da li se Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu St-151/99 donesena u stečajnom postupku nad G. u d.o.o., a u kojem Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka ima zakonom određeno mjesto vjerovnika III višeg isplatnog reda, može tumačiti odlukom koja obvezuje vjerovnika Državni agenciju na isplatu - drugim vjerovnicima toga postupka?

2) Da li je Trgovački sud koji je provodio stečajni postupak temeljem Zakona o prisilnoj nagodbi stečaju i likvidaciji, bio nadležan i dužan postupati temeljem Zakona o državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka i Pravilnika o osiguranju štednih uloga (propisa temeljem kojih se osiguranost štednje jedino može utvrđivati) utvrđivati činjenice osiguranosti svakog pojedinog pologa vjerovnika koji su prijavili potraživanje iz stečajne mase?“

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

Iz sadržaja citiranog pitanja pod 1) koja postavlja tužena slijedi da se suština materijalnopravnog pitanja svodi na dilemu može li vjerovnik koji je ujedno i imao depozit kod banke u stečaju na temelju odluke o priznavanju tražbine u stečajnom postupku ostvariti tu tražbinu prema tuženiku koji je također vjerovnik u tom stečajnom postupku.

Prema ocjeni ovog suda radi se o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona poboja revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija izjavljena i za koje je ocijenjeno da se radi o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu i koje je ujedno važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

- da je 30. lipnja 1998. donesena odluka o pripajanju G. š. d.o.o. K. i G. d.o.o., te da su nakon odluke o pripajanju i zaključenju ugovora o oročenom depozitu između navedenih došlo do prijenosa sredstava s G. š. d.o.o. K. na G. d.o.o.,

- da je G. š. d.o.o. K. samo knjigovodstveno putem obrasca 42, bez polaganja novca prenijela svoja sredstva (kompenzacijom) na račun G. d.o.o.,

- da je tužitelj dana 14. listopada 1998., kao bivši štediša G. š. d.o.o. K., sklopio sa G. d.o.o. ugovor o oročenom depozitu broj 83400 2-200-01846-2 na rok od jedan mjesec uz ugovorenu kamatnu stopu od 10%,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-151/98 od 3. studenog 1998. nad G. d.o.o. otvoren stečajni postupak i da je u tom postupku rješenjem od 9. veljače 1999. priznata tražbina tužitelju u iznosu od 67.550,83 kn, a koje rješenje je (u tom dijelu) potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda broj Pž-4349/99 od 4. srpnja 2000.,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-151/98 od 5. lipnja 2002. određena naknadna dioba stečajne mase vjerovnicima prvog isplatnog reda u iznosu od 20% od utvrđenih tražbina osiguranih štednih uloga neisplaćenih od 8. srpnja 2002. te temeljem istog tužitelju isplaćeno 20% od iznosa njegove osigurane štednje.

Sud prvog stupnja polazi, odlučujući o zahtjevu tužitelja, da potraživanje tužitelja nije potraživanje u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banka („Narodne novine“, broj 44/94, 79/98, 19/99 i 35/00) i čl. 2. Pravilnika o osiguranju štednih uloga („Narodne novine“, broj 65/97 - u daljnjem tekstu: Pravilnika), kojim odredbama je definiran pojam štednog uloga jer da u konkretnom slučaju G. š. svoja sredstva samo knjigovodstveno putem obrasca 42, bez polaganja novca prenijela na G.. S obzirom na navedeno da je prijeboj potraživanja između zadruge i štedionice izvršen suprotno odredbi čl. 6. Zakona o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“, broj 27/93 i 32/97) odnosno mimo računa zadruge i štedionice što dovodi do zaključka da formirani štedni ulog tužitelja na račun G. d.o.o. ne predstavlja štedni ulog u smislu odredbe čl. 2. Pravilnika te da ne postoji obveza tuženice tužitelju isplatiti utuženi iznos s naslova osiguranog štednog uloga. Posljedično navedenom sudu prvog stupnja odbio je zahtjev tužitelja za isplatu.

Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da je ugovor o oročenom depozitu koji je tužitelj zaključio sa G. d.o.o. protivan odredbi čl. 51. st. 1. Zakona o bankama i štedionicama („Narodne novine“, broj 46/97) i čl. 2. st. 1. Pravilnika, koji propisi su bili na snazi u prijepornom razdoblju, a koji obvezuju stranke tih ugovora na stvaran prijenos sredstava štediše na račun štedionice sud prvog stupnja utvrdio je da je isti u smislu odredbe čl. 322. st. 1.a u svezi s čl. 271. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO) ništetan, a kako nije bilo uplate štednog uloga tužitelja, bilo uplatom u gotovini na račun G. d.o.o. bilo stvarnim transferom novčanih sredstava tužitelja između G. š. i G. sud prvog stupnja utvrdio je da nije izvršena ugovorna obveza pologa štednje tužitelja na G. d.o.o., sukladno obvezi iz ugovora o oročenom depozitu od 14. listopada 1998.

Sva utvrđenja suda prvog stupnja kao što to čini i sud drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

No, pritom prema ocjeni ovog suda valja imati u vidu da je utuženo potraživanje tužitelja proizlazi iz pravomoćnog rješenja suda i to Trgovačkog suda u Zagrebu broj St- 151/98 od 9. veljače 1999. kojim je prihvaćena tražbina vjerovnika, ovdje tužitelja, u stečajnom postupku nad G. Š. d.o.o., pa su na temelju takve činjenice (odluke suda kojom je priznato potraživanje) pitanje predstavlja li štedni ulog tužitelja osigurani štedni ulog u smislu čl. 2. citiranog Pravilnika ukazuje nevažnim.

To i stoga što zahtjev tužitelja koji je priznat pravomoćnom sudskom odlukom postaje time i njegovo pravo vlasništva koje temeljem čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01 i 76/10) uživa zaštitu, što također proizlazi iz čl. 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 - dalje: Konvencija) pa kada bi se prihvatili argumenti revizije sudovi bi se umiješali u legitimno očekivanje tužitelja da će ostvariti svoju tražbinu utvrđenu pravomoćnom sudskom odlukom. (Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-4335/2010 od 10. rujna 2013.).

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke u smislu odredbe čl. 393. ZPP-a.

Kako je prvo materijalnopravno pitanje ocijenjeno kao važno i o njemu je odlučeno, to pitanje pod 2. nije pitanje koje udovoljava uvjetima iz čl. 382. st. 2. ZPP-a jer o njegovom rješavanju ne ovisi odluka u ovom sporu pa je slijedom toga valjalo glede tog pitanja odlučiti kao pod II. izreke slijedom odredbe čl. 392.b st. 5. ZPP-a.

Zbog svih gore navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 12. listopada 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.