Revr-366/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 366/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. R. iz S., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., protiv tuženice S. S., koju zastupaju punomoćnici D. N. i M. N. T., odvjetnice u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku br. Gž-2148/13 od 3. srpnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku br. P-1732/10 od 29. listopada 2012., u sjednici održanoj 17. svibnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

Zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice (a koji je prvostupanjskom presudom bio prihvaćen) da se naloži tuženici da tužiteljici isplati na ime razlike plaće za razdoblje od listopada 2007. do rujna 2010. iznos od ukupno 109.499,54 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom. Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.880,00 kn, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) navodeći da istu reviziju podnosi jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukinuti istu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženica predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno odbiti ju kao neosnovanu.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike manje isplaćene plaće u razdoblju od listopada 2007. do rujna 2010., u iznosu od 109.499,54 kn, a za koju razliku tužiteljica smatra da joj pripada jer je radila, po osnovi ugovora o radu, na poslovima veće složenosti poslova i većeg propisanog koeficijenta (profesor njemačkog jezika) od poslova za koje je ispunjavala uvjete po svojoj stručnoj spremi i po kojem koeficijentu joj je plaća isplaćivana (inokorespondent).

Tužiteljica postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Da li pravilnom primjenom Zakona o plaćama u javnim službama (u daljnjem tekstu ZPJS), radnik u javnim službama ima pravo na plaću prema koeficijentu složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i za koje ima sklopljen ugovor o radu sukladno čl. 4. Zakona i koje poslove faktično obavlja ili se koeficijent složenosti poslova određuje prema stručnoj spremi koju radnik ima bez obzira na to koje poslove obavlja?“

Tužiteljica kao razloge važnosti ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 276/05 od 11. svibnja 2005. i Revr 152/05 od 8. lipnja 2005., tvrdeći da je o navedenom pitanju zauzeto shvaćanje koje je suprotno shvaćanju u navedenim revizijskim odlukama.

Međutim, u odlukama ovog suda, na koje se revidentica poziva u reviziji, ne radi se o istim činjeničnim ni pravnim situacijama kao u ovom postupku pa se samim time povezivanje revidentice na navedene odluke ne može ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojih je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naime, iz sadržaja obrazloženja odluka na koje se tužiteljica poziva, proizlazi da tužitelji nisu bili zaposleni u školstvu, već u HZZO-u pa sudovi nisu niti odlučivali po odredbama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“, broj 87/08, 86/09 i 92/19).

Slijedom navedenog u odnosu na tako postavljeno pitanje nisu pravilno naznačeni razlozi zbog kojih bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Radi navedenog valjalo je reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 17. svibnja 2016.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.