Rev-2152/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2152/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Veseljka Šeparovića, Augusta Husineca i Gordane Gasparini kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja D.D. i L.B., iz Z., koje zastupa F.K., odvjetnik iz Z., protiv tužene "C. -o. " d.d. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. lipnja 1992.g. br. Gž 4650/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. ožujka 1992.g. br. Pn 4732/91, u sjednici održanoj dana 22. prosinca 1992.g.,

presudio je i riješio je:

Revizija tuženika se djelomično prihvaća i ukida se presuda Okružnog suda u Zagrebu od 9.VI.1992. br. Gž 4650/92-2, i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13.V.1992.g. br. LVI-Pn-4732/91, u odnosu na tužiteljicu D.D. za naknadu materijalne štete po osnovi pružanja tuđe pomoći i njege iznad iznosa od 8.000 HRD do 30.000 HRD, kao i u odnosu na tužitelja L.B. iznad iznosa od 6.000 HRD do iznosa od 30.000 HRD, kao i u odluci o troškovima spora i u tom dijelu predmet se vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

U preostalom dijelu se revizija tuženika odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom koja je potvrđena drugostepenom odlukom naloženo je tuženiku da tužiteljici D.D. i tužitelju L.B. na ime nastale nematerijalne i materijalne štete plati novčanu naknadu u visini kako je to naznačeno u izreci ove odluke sa odgovarajućom kamatom i parnični trošak, dok je dio tužbenog zahtjeva iznad prihvaćenih iznosa odbijen.

Rev 2152/92

Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, obje odluke ili preinače i sudi u skladu s revizijskim prijedlogom ili pak ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio. Revizija je samo djelomično osnovana.

Tuženik nalazi da je s obzirom na težinu, trajanje i posljedice povrijeđenja tužiteljici D.D. bilo primjereno umjesto dosuđenog iznosa za pretrpljene fizičke bolove dosuditi iznos od 80.000 HRD, za smanjenje životnih aktivnosti 150.000 HRD, za pretrpljeni strah 60.000 HRD i za uništenu odjeću iznos od 6.000 HRD, a tužitelju L.B. za pretrpljene fizičke bolove primjeren je iznos od 80.000 HRD, te 210.000 HRD na ime duševnih bolova za smanjenje životnih aktivnosti, ukoliko se prihvati utvrđenje sudova da taj oblik štete postoji, jer po mišljenju tuženika to ne proizlazi iz postojeće medicinske dokzumentacije, za pretrpljeni strah 60.000 HRD i za uništenu odjeću 6.000 HRD. Tuženik nadalje nalazi da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni cjenika Centra za njegu bolesnika za određivanje visine određene naknade za pružanje tuđe pomoći i njege, jer u tom smislu tužitelji nisu imali financijske izdatke.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica D.D. u prometnoj nezgodi od 15. rujna 1991.g. zadobila udarno-krvne podljeve lijeve strane prsnog koša i prijelom VII rebra u srednjoj axlarnoj liniji. Liječenje je trajalo 8 tjedana uz primjenu medikamenata (kitanol, bisolvan, apaurin). Zbog takovih povreda prema nalazu i mišljenju dvojice liječnika vještaka tužiteljica je trpila fizičke bolove jakog intenziteta kroz tjedan dana, srednje jačine oko 10 dana i manje bolove kroz vrijeme od 6 tjedana. Posljedica takovih povrijeđenja uzrokuju probadanja kod jačeg disanja, naprezanja kod promjene vremena i osjećaj nedostatka zraka, što životnu i radnu sposobnost tužiteljice trajno umanjuje za 10%. Tužiteljica je pretrpjela i strah jačeg intenziteta te sekundarni strah u vidu zabrinutosti za stanje zdravlja i ishod liječenja (nesigurnost u prometu).

Kraj takovih za ovaj spor odlučnih činjeničnih utvrđenja visina pravične novčane naknade koju sudovi za ove oblike nematerijalne štete utvrđuju (pretrpljeni fizički bolovi, strah i smanjenje životnih aktivnosti) i po ocjeni ovog suda suprotno mišljenju tuženika primjerena je, odgovara tegobama koje tužiteljica djelomično i danas trpi, njenoj životnoj dobi (52 godine života) kao i proteku vremena kad je novčana naknada utvrđivana. Zato je u tom dijelu reviziju tuženika kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP, "NN" br. 53/91).

Za tužitelja L.B. utvrđeno je da je u istoj prometnoj nezgodi zadobio udarno-krvne podljeve glave, potres mozga, udarnu ozljedu vratne kralješnice sa istegnućem paravertibilarnih mišića, te udarne ozljede leđa, područja prsne kosti i lijevog koljena. Zbog takovog tjelesnog stradanja tužitelj je trpio bolove jačeg intenziteta kroz 10 dana, srednje jačine oko dva tjedna i manje bolove oko dva mjeseca. Pretrpio je i jači strah koji je trajao od jedan do dva dana, te sekundarni strah zbog brige za stanje zdravlja i ishod liječenja. Njegova radna sposobnost zbog formiranja posttraumatske encepalopatije sa glavoboljama, omaglicama i intenzivnih smetnji u vremenskim promjenama, zatim teškoće pamćenja i

koncentracije, otežano kretanje vrata u vidu pojave boli i bolnost istezanja živaca ruku..., prema mišljenju liječnika vještaka smanjena je za 15%. S obzirom na takova utvrđenja sudovi su ovom tužitelju uvažavajući težinu, trajanje i jačinu zadobivenih povreda suprotno mišljenju tuženika i po ocjeni ovog suda dosudili primjerenu novčanu naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu pri čemu treba imati u vidu i životnu dob tužitelja koji je rođen 1953.g. kao i vrijeme kada je ta naknada utvrđivana (ožujak 1992.g.). Prigovori tuženika kojima pokušava dovesti u sumnju utvrđenje sudova o postojanju smanjenja životne aktivnosti na strani ovog tužitelja neosnovani su i pravilnost odluka sudova, (koja je zasnovana na sasvim određenoj medicinskoj dokumentaciji i mišljenju dvojice liječnika vještaka ne dovodi u pitanje). Odluka sudova o visini materijalne štete za uništenu odjeću u visini od 10.000 HRD za svakog tužitelja primjerena je i pravilno je dosuđena primjenom slobodne ocjene (čl. 223. ZPP).

Međutim, u pogledu odluke sudova o dosudi novčane naknade tužiteljima za pružanje tuđe pomoći i njege revizija tuženika ukazala se osnovanom. Naime, pogrešno je visinu ove materijalne štete utvrđivati po osnovi cjenika Centra za njegu bolesnika, jer takav cjenik obuhvaća različita davanja te institucije (dolazak, odlazak, doprinosi, ...), kojih oštećenik, kojem ukućani pružaju pomoć i njegu nema što je ovdje slučaj. Svakako, da oštećenik ima pravo na naknadu ovakove štete i onda kad mu je ta pomoć i njega pružena besplatno. Ta se vrsta naknade određuje po netto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružati takovu uslugu. Ukoliko takova osoba ne postoji tada se visina naknade štete dosuđuje prema slobodnoj ocjeni primjenom odredbe čl. 223. ZPP, pa kako u ovoj parnici nije tako postupljeno, trebalo je odluke sudova u tom dijelu iznad priznatih iznosa ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje (čl. 394. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 22. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.