Rev-2001/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2001/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Č. iz S. B., zastupanog po F. M., odvjetniku u S. B., protiv tuženice Županije brodsko-posavske, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 29. lipnja 2001. godine broj Gž-806/00-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 03. travnja 2000. godine broj P- 474/93-37, u sjednici održanoj dana 06. veljače 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

“Poništava se rješenje o prestanku radnog odnosa koje je donio tuženik Općina S. B., Sekretarijat opće uprave sada Županija b. S.B. klasa:112-07/93-01/1, ur. broj:2178-06-13 od 16. veljače 1993. g., te rješenje klasa:112-07/93-01/1, ur.broj:2178-06-13/93-2 od 16. ožujka 1993. g. kojima se tužitelju utvrđuje prestanak radnog odnosa sa danom 8. veljače 1993. g., kao nezakonita.

Obvezuje se tuženik Županija B. S.B. da tužitelja J.Č. vrati na rad, na radno mjesto dostavljača tuženika, koje je poslove obavljao prije donošenja ovih rješenja, te mu naknadi parnični trošak, sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.”

te je obvezan tužitelj naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 4.500,00 kn. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da

revizija bude prihvaćena i nižestupanjske presude preinačene na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, ili da presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje kao nezakonitih odluka (rješenja) prednika tuženika Općine S.B., Sekretarijata opće uprave, o prestanku radnog odnosa tužitelju s danom 08.02.1993. godine, te da se obveže tuženika vratiti tužitelja na rad na radno mjesto dostavljača.

Pobijana odluka o prestanku radnog odnosa donesena je temeljem odredaba iz čl. 379. Zakona o upravi – ZU (“Narodne novine” broj 16/78, 30/78, 29/85, 41/90, 47/90, 53a/91).

Prema odredbi st. 1. navedenog članka radniku za kojeg se utvrdi da nema sposobnosti za obavljanje poslova radnog mjesta koji su mu povjereni, ili za kog se utvrdi da trajnije ne ostvaruje uobičajene rezultate rada, može prestati radni odnos.

Dakle, za prestanak radnog odnosa sukladno rečenoj odredbi potrebno je da je ispunjen jedan od navedena dva samostalna razloga – nesposobnost za obavljanje poslova koji su mu povjereni ili trajnije neostvarivanje uobičajenih rezultata rada.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj radio na radnom mjestu dostavljača u Sekretarijatu opće uprave Općine S.B., da mu je za potrebe obavljanja poslova dostave povjereno na korištenje osobno vozilo marke Y., koje mu je obzirom na prirodu posla bilo na raspolaganju cijelog tjedna, da je tužitelj svakog mjeseca preuzimao određenu količinu bonova za nabavku goriva i maziva, a krajem mjeseca bio je dužan primljene bonove pravdati evidencijom o prijeđenim kilometrima i utrošku goriva predajom pribavljenih računa i neiskorištenih bonova, da unatoč više upozorenja tužitelj nije uredno predavao neiskorištene bonove, odnosno pravdao utrošak goriva, te da je u prosincu 1992. godine od strane prednika tuženika izvršena kontrola potrošnje goriva i prijeđene kilometraže za navedeno vozilo i da je tada utvrđeno da je tijekom tog mjesec vozilo prešlo 2652 kilometra i potrošilo 706 litara benzina, što obzirom na normative potrošnje goriva za isto vozilo predstavlja enormnu potrošnju, koju tužitelj nije mogao pravdati.

Slijedom navedenih činjenica, kao i činjenice da tužitelj nije vodio evidenciju o prijeđenoj kilometraži i potrošnji goriva i maziva i utrošku bonova, a što je bio dužan činiti, posebno iz razloga što je znao da se vozilom koriste i drugi radnici, a da krajem mjeseca on mora opravdati potrošnju goriva i maziva, sudovi su zaključili da tužitelj nije savjesno obavljao svoj posao, zbog čega je tuženiku nastala šteta i da su stoga postojali uvjeti iz naprijed navedenog članka Zakona o upravi za donošenje odluke o prestanku radnog odnosa.

I po ocjeni ovog suda tužitelju je mogao prestati radni odnos uz primjenu odredbe iz čl. 379. ZU-a, a to iz razloga nesposobnosti za obavljanje poslova radnog mjesta dostavljača

koju je iskazao nesavjesnim i neodgovornim odnosom prema sredstvima koja su mu bila povjerena na radu.

Stoga se u reviziji neosnovano ističe da nije bilo uvjeta za primjenu tih odredbi ZU-a i da je njihovom primjenom materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

Nadalje, u reviziji se potpuno neosnovano navodi “da je provođenje disciplinskog postupka, odnosno postupka pred službeničkim sudom bila nužna pretpostavka za davanje otkaza revidentu, a svakako uz učešće sindikata. Kako taj postupak nije vođen, a kako je i sud prvog stupnja proveo postupak bez saslušanja mišljenja sindikata, sud drugog stupnja to je prihvatio, samim tim je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka.”

Time što bi zbog tuženikovog ponašanja protiv njega mogao biti vođen disciplinski postupak ne isključuje mogućnost donošenja odluke o prestanku radnog odnosa uz primjenu odredbi iz čl. 379. ZU-a.

Osim toga, u reviziji se ponavljaju žalbeni navodi u kojima je osporavana pravilnost utvrđenja činjenica, na temelju kojih su sudovi utvrdili njegovu nesposobnost i neodgovornost u radu.

Tim navodima u biti se ističe prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, sukladno odredbi iz čl. 385. st. 3. ZPP-a, iz tog razloga revizija se ne može izjaviti.

Suprotno revizijskim navodima nižestupanjske presude sadrže dovoljne i jasne razloge glede svih odlučnih činjenica, te nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati, pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a koja se ističe u reviziji, a ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP-a revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 06. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.