I Kž-665/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 665/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Gudelj Milana, mr. Zmajević Branka i mr. Frančula Rudolfa kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D.Z. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 148. st. 1. i 2. OKZRH, odlučujući o žalbama optuženika D.Z. i K.S., podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 27. svibnja 1993. godine br. K 71/93, u sjednici održanoj 27. listopada 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. D.Z. i opt. K.S. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. D.Z. i opt. K.S. da su počinili, kao suizvršitelji, krivično djelo iz čl. 148. st. 1. i 2. OKZRH, pa su temeljem tih propisa osuđeni i to; opt. D.Z. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a opt. K.S. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Temeljem čl.45. st. 1. OKZRH optuženicima je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. D.Z. od 27. ožujka 1993. godine pa nadalje, a opt. K.S. od 27. ožujka 1993. godine do 7. travnja 1993. godine. Prema obojici optuženika je temeljem čl. 64. OKZRH izrečena i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to 54 krivotvorenih novčanica od 200 DEM, a temeljem čl. 65. OKZRH opt. D.Z. je izrečena i sigurnosna mjera protjerivanja stranaca u trajanju od 10 godina.

Protiv te presude žale se obojica optuženika.

Opt. D.Z. žali se osobno i putem branitelja A.N., odvjetnika iz K.. Iz sadržaja osobno podnijete žalbe proizlazi da se žali iz žalbenih razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i izrečene sigurnosne mjere iz čl. 65. OKZRH, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Žalbom branitelja žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se preinači pobijana presuda i optuženiku odmjeri "odgovarajuća kazna". Ovaj optuženik je dostavio i dopunu žalbe, znatno van zakonskog roka, putem branitelja S.B. odvjetnika iz Z., i to zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i predlaže ukidanje presude suda prvog stupnja i vraćanje predmeta tom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem. U posebnom podnesku opt. D.Z. zatražio je da bude obaviješten o sjednici vijeća.

Opt. K.S. žali se putem svog branitelja B.L., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, izjašnjavajući se temeljem čl. 360. st. 2. ZKP o žalbama optuženika, predložio je da iste budu odbijene kao neosnovane, kod kojeg prijedloga je zamjenik državnog odvjetnika ostao i u sjednici vijeća.

Opt. D.Z. nije obaviješten o sjednici vijeća iz razloga jer je odredbom čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske propisano da se odredbe ZKP o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju.

Žalbe nisu osnovane.

Opt. K.S. bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP nalazi u tome što istražni sudac prilikom suočenja njega i opt. D.Z. ovoga (D.Z. ) nije: "poučio o svojim pravima u vezi iznošenja obrane". Na tu postupovnu povredu poziva se i opt. D.Z. u dopuni žalbe i smatra da se na tom dokazu (zapisniku o suočenju) presuda ne može temeljiti, i to zato jer je opt. D.Z. odbio potpisati zapisnik o suočenju, a njegovo ispitivanje izvršeno je bez nazočnosti branitelja, a on tada nije bio upozoren na svoja prava, pa se prema tome nije izričito odrekao svog prava da njegovom ispitivanju prisustvuje branitelj (čl. 208. st. 9. ZKP).

Ovi žalbeni prigovori optuženika nisu utemeljeni.

Istražni sudac je dana 1. travnja 1993. godine ispitao opt. D.Z. (a ispitivanje je započeto u 12,30 sati), te je tom prilikom optuženik upozoren - upoznat sa svim svojim pravima pa i onima iz čl. 67. st. 2. i 218. st. 9. ZKP, tj. da ima pravo uzeti branitelja koji može prisustvovati njegovom ispitivanju, a on je tom prilikom izričito izjavio: "da mu za današnju obranu branitelj ne treba", a da će u toku postupka angažirati branitelja, pa je i naveo osobu koju će uzeti kao svog branitelja (list 44 spisa druga strana). Istoga dana nešto kasnije (sa početkom u 14,15 sati - list 44 spisa) ispitan je ponovno i opt. K.S. koji se također odrekao prava da tom ispitivanju prisustvuje branitelj. Nakon završenog ispitivanja opt. K.S., koje je trajalo vrlo kratko, doveden je opt. D.Z., pa je tada istražni sudac izvršio suočenje među njima bez posebnog upozorenja oba optuženika na njihova prava. Obzirom da je opt. D.Z. nepunih dva sata ranije od istog istražnog suca detaljno i precizno upoznat sa svojim pravima, to nije bilo potrebno da ga istražni sudac ponovno, prije početka izvršenja istražne radnje suočenja, upoznaje sa svojim pravima koja su njemu bila vrlo dobro poznata, pa time što je sud prvog stupnja uzeo u obzir i ocijenio, uz druge dokaze, i taj zapisnik o suočenju, nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP, na koju se pozivaju žalitelji. Usput se napominje da se presuda suda prvog stupnja ne temelji samo na tom dokazu, a očito je također da bi bila donesena ista presuda i bez izvođenja tog spornog dokaza na glavnoj raspravi.

U zapisniku o glavnoj raspravi od 27. svibnja 1993. godine (list 143 - 150 spisa), istina, nije konstatirano da je i opt. K.S. upozoren na odredbe čl. 7. st. 2. i 3. ZKP, kao što je to i izrijekom navedeno za opt. D.Z., ali obzirom da je u dva navrata u istražnom postupku po istražnom sucu upozoren na pravo da se u postupku može služiti svojim (albanskim) jezikom (list 38 i 45 spisa) i svaki je puta kazao da dobro govori i razumije hrvatski jezik i da mu tumač nije potreban, te imajući u vidu da na glavnoj raspravi nije tražio da se služi svojim jezikom, i nije reagirao na formalni propust predsjednika vijeća, očito je da njemu nije uskraćeno (ustavno i zakonsko) pravo da upotrebljava svoj jezik u kaznenom postupku, već se on tog svog prava odrekao, odnosno otklonio ga je obzirom da dobro razumije i govori hrvatski jezik. Prema tome, propustom što sud prvog stupnja u zapisniku o glavnoj raspravi nije izrijekom unio upozorenje opt. K.S. iz čl. 7. st. 1., 2. i 3. ZKP, a koji se u istražnom postupku u dva navrata odrekao prava na upotrebu svog jezika, jer dobro razumije i govori hrvatski jezik, a koji je u službenoj upotrebi u sudu, nije I Kž 665/93

počinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 3., a niti ona iz st. 2. čl. 354. ZKP, a na koje se poziva opt. K.S. u svojoj žalbi.

Nisu počinjene niti druge postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP koje je ovaj sud ispitao po službenoj dužnosti temeljem čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.

Suprotno žalbenim razlozima sve odlučne činjenice sud prvog stupnja je izvedenim dokazima te njihovom pomnom analizom i ocjenom, kako pojedinačno tako i u njihovoj skupnosti i povezanosti, uključivši i obrane optuženika, potpuno i pravilno utvrdio. Za svoja stajališta i zaključke dao je u svemu valjane i prihvatljive razloge.

Tako je, a prvenstveno iskazima opt. K.S. i drugim dokazima (zapisnikom o vještačenju spornih novčanica, iskazima svjedoka K.Lj., T.R. i dr.), kao i iskazom opt. D.Z. koji je ovaj dao prilikom suočenja, nedvojbeno utvrđeno da je opt. D.Z. od I.P. preuzeo najmanje 54 komada krivotvorenih novčanica u apoenima od 200 DEM, a sa ciljem da se prodaju na području Republike Hrvatske, pa ih je sa tom namjerom i donio opt. K.S.. Posve je neprihvatljiva i neutemeljena obrana opt. D.Z., koju ponavlja u žalbi, kako njemu nije bilo poznato da se radi o lažnim novčanicama i da je P.I. napravio samo uslugu za 1000 DEM uvjeren da se radi o pravim novčanicama. Da se radi o neprihvatljivoj i iskonstruiranoj obrani, koju je dao opt. D.Z. pred istražnim sucem, kao i u neutemeljenim žalbenim tvrdnjama, zaključuje se i iz činjenice što je mijenjao svoju obranu, čak je u početku tvrdio da nije nikada novac donio sa sobom kada je posjetio opt. K.S. u K., i što takova obrana nije potvrđena niti jednim izvedenim dokazom. Naprotiv, iskaz opt. D.Z. kojeg je dao prilikom suočenja sa opt. K.S., a kojeg on kasnije na glavnoj raspravi i u žalbi osporava, logičan je a i potvrđen ukupnim rezultatima glavne rasprave, a naročito obranom opt. K.S. u kojoj on okolnosno i uvjerljivo te detaljno opisuje dolazak opt. D.Z. u K., razloge njegovog dolaska, a što je on znao unaprijed iz ranijih razgovora sa P.I.. Uostalom, neosporno je da je opt. D.Z. sa sobom donio čak 54 krivotvorene novčanice od 200 DEM. Da je znao da se radi o lažnom novcu zaključuje se i iz okolnosti što ih je nosio u cipelama, a očito zato da mu ga državni organi ne nađu, a ne zbog bojazni da ga netko ne napadne, kako naivno i neuvjerljivo objašnjava optuženik sakrivanje novca.

Posve utemeljeno sud prvog stupnja otklanja i obranu opt. K.S. u dijelu gdje pak on sebe želi prikazati kao čovjeka koji je pružio samo gostoprimstvo opt. D.Z., a protivio se još od ranije da na bilo koji način sudjeluje u stavljanju u opticaj lažnog novca, a na čemu inzistira i u žalbi i tvrdi da nikakvog dogovora o nabavljanju i stavljanju u opticaj tog novca između njih dvoje nije bilo. Suprotan zaključak proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka R.D.,.D.P. i S.M., koji detaljno opisuju kako je ovaj optuženik u bifeu "D. " u K. jednu od krivotvorenih novčanica prodao R.D. za iznos od 200.000 HRD, kolika je tada i bila stvarna vrijednost prave novčanice od 200 DEM na ilegalnom deviznom tržištu. Upravo zato doista posve neuvjerljivo, pa i neozbiljno, zvuči tvrdnja opt. K.S. kako je on tu novčanicu uzeo i pokušao prodati samo da pokaže opt. D.Z. da u K. nitko ne želi kupiti devize, a pogotovo kada se zna kakva je u to vrijeme bila potražnja, pa i na crnom tržištu, za devizama. Uostalom, logičan je zaključak da se opt. D.Z. ne bi usudio donijeti tako veliki iznos krivotvorenih novčanica bez prethodnog dogovora sa K.S. i njegovog aktivnog uključivanja u pronalaženje kupaca. Da se u tom dijelu ne može vjerovati obrani opt. K.S., jer očito želi otkloniti od sebe odgovornost ili je pak znatno umanjiti, proizlazi iz obrane opt. D.Z., a pogotovo one koje je dao prilikom njihovog međusobnog suočenja.

Tvrdnja u žalbi i opt. K.S. da je opt. D.Z., sam bez njegovog znanja i učešća, zakopao novčanice iza kuće u stajskom gnojivu, jer da to proizlazi iz iskaza i svjedokinje K.Lj., nije osnovana, jer iz njezinog iskaza ne može se bez dvojbe zaključiti da je isključivo sam opt. D.Z. zakopao devize, ali i da jeste ne radi se o takvoj činjenici, a niti je odlučna, koja bi upućivala na zaključak da opt. K.S. nema nikakove veze sa radnjama opt. D.Z., koji pak svoju ulogu svodi na "kurira".

Uostalom, treba ukazati da svjedokinja K.Lj., supruga opt. K.S., uopće nije bila uključena u "posao" koji su njih dvojica dogovorili, a to jasno proizlazi i iz njezinog iskaza, pa je zato neutemeljeno pozivanje I Kž 665/93

opt. K.S. na njezin iskaz, jer njoj odlučne okolnosti, vezane za inkriminirano ponašanje optuženika, nisu ni bile poznate.

Također nije od nikakvog značaja, a kamoli odlučnog, što svjedoci R.,.D. i S. kažu da njima opt. K.S. nije nikada ranije nudio na prodaju devize, ali oni nisu kazali, kao što se navodi u žalbi, da se nikada nije bavio prodajom krivotvorenog novca, što su ipak dva različita pojma, premda za donošenje zakonite odluke u konkretnom slučaju ta okolnost nije od pravno-relevantnog značaja.

Nadalje, suziti odgovornost opt. K.S. samo na prodaju jedne lažne novčanice od 200 DEM i prihvatiti žalbeni navod da je tada postupao sa eventualnim umišljajem, jer novčanicu nije nikome nudio i kada se pojavljuje D.P. i izrijekom traži devize on se "sjetio" novčanice i prodao je, bilo bi suprotno rezultatima dokaznog postupka i stvarno utvrđenom stanju stvari. Ponašanje opt. K.S. kritične večeri, mjesto gdje je novčanicu držao (u rukavu), pokazivanje i prodaja novčanice za punu cijenu kao da je prava i to još svom znancu R.D., očito upućuje na zaključak da je postupao sa direktnim umišljajem, kao i na daljnji zaključak da je time htio provjeriti i pripremiti "teren" za prodaju ostalih krivotvorenih novčanica.

Optuženici nisu svojim žalbama doveli u dvojbu utvrđenja suda prvog stupnja glede odlučnih činjenica pa su zato njihove žalbe i stog osnova odbijene.

Kada je prvostupnjevni sud oba optuženika oglasio krivim zbog suizvršenja krivičnog djela krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 1. i 2. OKZRH, pravilno je primijenio krivični zakon jer su u njihovom postupanju sadržani svi bitni elementi, kako objektivni tako i subjektivni, upravo tog krivičnog djela, a što je ovaj sud ispitao po službenoj dužnosti temeljem čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP.

Nisu osnovane žalbe optuženika niti zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja je obojici optuženika prilikom odmjeravanja kazne u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir,temeljem čl. 37. st. 1. OKZRH, sve okolnosti od kojih zavisi hoće li kazna biti manja ili veća (olakotne i otegotne okolnosti). Tako im je uzeto u obzir upornost, te činjenica da su ovakva krivična djela u porastu i predstavljaju svakako povećanu opasnost, a posebno kada se ima na umu da se ona u pravilu čine organizirano i da je u njihovom ostvarenju uključeno više osoba, kao što se dogodilo i u konkretnom slučaju. Okolnost da je zakonom propisana kazna za krivično djelo koje su počinili optuženici od jedne do 15 godina također kazuje o težini i opasnosti tih krivičnih djela i njihovih počinitelja. Upravo zato olakotne okolnosti, prvenstveno obiteljske prilike, koje je sud prvog stupnja imao na umu, a ponavljaju se i u žalbama (neosuđivanost opt. D.Z., te da je otac troje djece, a opt. K.S. da je i on otac troje mldb. djece) nisu mogle biti temelj da im se odmjeri kraća kazna zatvora od one koja im je odmjerena po sudu prvog stupnja.

Što se pak tiče žalbenih navoda opt. D.Z. da je njegova uloga bila minorna, tj. da je služio zapravo kao "kurir ili teklić", i to za minimalnu naknadu, te da je djelo priznao, treba kazati da je upravo on bio glavna veza između opt. K.S. i I.P., te da je krivotvoreni novac donio u K. i pritom poduzeo posebne mjere opreza kako bi "roba" sigurno stigla na odredište, pa se nikako ne radi o sporednoj ulozi. Što se pak tiče njegovog "priznanja" za koje traži da mu bude posebno honorirano, očito je da je on tokom cijelog postupka otklanjao svoje svijesno učešće u izvršenju djela, a u čemu inzistira i u vlastoručno podnijetoj žalbi, pa zato treba ukazati da mu se priznanje "omaklo" samo jednom i to prilikom suočenja, vjerojatno u ljutnji kada je vidio da ga opt. K.S. tereti, pa je i on njemu uzvratio "istom mjerom", koje u dopuni žalbe nastoji potpuno obezvrijediti i traži da se zapravo to priznanje proglasi ništavim.

Neosnovani su i žalbeni prigovori opt. K.S. da mu treba uzeti kao olakotno to što je on učestvovao, ako se uzme da je i kriv, u prodaji samo jedne novčanice, to zato jer su sve novčanice (njih 54) nabavljene, i dopremeljen u K. upravo da on za njih pronađe kupce u čemu je spriječen odmah na početku pravovremenom intervencijom policije. Njegovu odgovornost ne umanjuje niti činjenica što su novčanice

I Kž 665/93

bile loše kvalitete kako tvrdi, mada se to ne može zaključiti iz vještačkog nalaza, pa niti saslušanih svjedoka koji su novčanicu vidjeli i držali te njima ona nije bila "sumnjiva".

Iz navedenih razloga ovaj sud smatra da su kazne optuženicima pravilno odmjerene i da one odgovaraju stupnju njihove krivično-pravne odgovornosti i težini počinjenog krivičnog djela.

Na zakonu su utemeljene i sigurnosne mjere iz čl. 64. i 65. OKZRH.

Što se tiče sigurnosne mjere iz čl. 65. OKZRH protjerivanje opt. D.Z. sa teritorija Republike Hrvatske, sud prvog stupnja osnovano je uzeo u obzir pobude zbog kojih je krivično djelo počinio, način njegovog izvršenja (krivotvoreni novac donio je iz inozemstva na područje naše zemlje) čime je pokazao i znatnu upornost.

Iz navedenih razloga, a temeljem čl. 374. ZKP, presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. listopada 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Novoselec dr. Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)