Rev-995/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 995/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Tome Gložinića, Vladimira Drakulića i Vjere Delić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Z., koga zastupa punomoćnik T. T., odvjetnik iz Z., protiv tužene C. " d.d. Z radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22. studenog 1994. br. Gž-7698/94, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 3. ožujka 1994. br. Pn-354/91, u sjednici održanoj dana 9. studenog 1995.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija u odnosu na odluku o parničnom trošku pa se preinačuje presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22. XI. 1994. br. Gž-7698/94 u rješenju o parničnom trošku tako da se nalaže tuženici da tužitelju na priznati parnični trošak u iznosu od 4.500 kuna plati zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude suda prvog stupnja do isplate.

U preostalom se dijelu glede odluke o parničnom trošku revizija tužitelja odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da isplati tužitelju 44,999.090 HRD (44.999,09 kuna) sa zateznim kamatama koje teku od 3. III. 1994. do isplate kao i da naknadi parnične troškove u iznosu od 5,026.625 HRD (5.026,62 kune). S preostalim je dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. Odbijen je zahtjev tužitelja na isplatu zateznih kamata na parnični trošak.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tužitelja a usvojio je kao djelomično osnovanu reviziju tuženice i preinačio presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu onamo da je tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.000 kuna odbio, a na ime cjelokupnog parničnog troška priznao je tužitelju iznos od 4.500 kuna.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene revizijske razloge tužitelj prigovara prenisko dosuđenoj naknadi za štetu po svim osnovama. Prigovara odluci suda drugog stupnja o parničnom trošku da se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Prigovara i neosnovanosti odbijanja zahtjeva za zatezne kamate na parnični trošak. Predložio je da se revizija prihvati.

Na reviziju tužitelja tuženica nije odgovorila, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija glede odluke o glavnoj stvari nije osnovana, a djelomično je osnovana glede odluke o parničnom trošku.

Revizija tužitelja glede odluke o glavnoj stvari nije osnovana zato jer nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("NN", br. 53/91, 91/92) na koju ovaj sud jedino pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na odluku o glavnoj stvari tužitelj konkretno i ne upućuje.

Nije osnovan niti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Odlučujući o visini naknade za neimovinsku štetu koju tužitelj trpi iz štetnog događaja (prometna nezgoda) od 13. IV. 1987. godine u kojoj je tjelesno povrijeđen sud drugog stupnja je po prosudbi ovoga suda adekvatnom valorizacijom svih odlučnih okolnosti iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("NN", br. 53/91, 73/91, 3/94) dosudio tužitelju primjerenu naknadu po svim osnovama. Upravo visina naknade štete za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 9.000 kuna opravdana je težinom i lokacijom povrede te jačinom i trajnošću tjelesnih bolova koje je tužitelj trpio, naknada za strah u iznosu od 5.000 kuna jačinom i trajnošću pretrpljenog straha, a naknada za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 22.000 kuna težinom zaostalih posljedica koje trajno smanjuju tužiteljevu životnu i radnu aktivnost (15%) i s tim u vezi jačinom duševnih bolova koje će tužitelj, rođen 1928. godine predvidivo trpjeti u svom budućem životu.

S obzirom na navedeno revizija tužitelja protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja glede odluke o glavnoj stvari nije osnovana pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Međutim, osnovana je djelomično revizija tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku i to ukoliko tužitelju nisu priznate zatezne kamate na parnični trošak. Naime, kada je odredbom čl. 20a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku (Sl. l. bivše SFRJ, br. 27/90 s primjenom od 1. VII. 1990. - "NN", br. 53/91) priznato pravo vjerovniku na zatezne kamate na iznos određenih troškova po propisanoj stopi od dana donošenja izvršne isprave do isplate onda o tom zahtjevu može odlučiti i parnični sud kada tužitelj takav zahtjev u parnici postavi kao što je to ovdje slučaj.

Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i obvezati tuženicu na plaćanje zakonskih zateznih kamata na po sudu drugog stupnja tužitelju priznati parnični trošak i utoliko preinačiti odluku suda drugog stupnja glede odluke o parničnom trošku.

Nije osnovana revizija tužitelja da bi odluka o parničnom trošku suda drugog stupnja bila donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Sud prvog stupnja u obrazloženju odluke o parničnom trošku opredijeljeno je naveo za koje procesne radnje je priznao tužitelju parnični trošak i u kojem iznosu (bodovi sukladno mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i tužitelju priznao 43 % tako određenih troškova s obzirom na uspjeh u parnici, dodajući tako određenom parničnom trošku i troškove vještačenja te očevida.

Odluci o parničnom trošku suda prvog stupnja tužitelj u žalbi nije prigovarao. Stoga kada je sud drugog stupnja s obzirom na konačni uspjeh tužitelja u parnici (sud drugog stupnja usvojio je žalbu tuženice i snizio naknadu dosuđenu po sudu prvog stupnja za 9.000 kuna što je dovelo i do ukupno smanjenog uspjeha tužitelja u parnici - sada oko 34%) uskladio i odluku o parničnom trošku sve na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 2. ZPP, nije osnovan prigovor tužitelja da odluku suda drugog stupnja glede odluke o parničnom trošku nije moguće ispitati, odnosno da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Stoga revizija tužitelja protiv odluke o parničnom trošku (osim u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate) nije osnovana.

Iz razloga navedenih odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. studenog 1995.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.