Rev-1121/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1121/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Petra Milasa i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. iz S.,. protiv tužene D. K. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., radi predaje u posjed stana, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. siječnja 1998. godine, br. Gž 6183/96-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. lipnja 1996. godine, br. Ps 349/94, u sjednici održanoj 27. lipnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvosutpanjsku presudu kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženoj da tužitelju preda u posjed stan koji se nalazi u Z., na prvom katu, koji se sastoji od sobe, kuhinje, kupaonice sa WC-om i predsoblja u ukupnoj površini od 72,74 m , slobodan od osoba i stvari, te tužitelju naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana.

Tužitelj je dužan naknaditi tuženoj parnični trošak u roku od 15 dana u iznosu od 1.540,00 kn."

Protiv drugostupanjske presude je tužitelj pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

U pismenom odgovoru na reviziju tužena predlaže da se ista odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj svoj tužbeni zahtjev za iseljenje tužene (predaju u posjed spornog stana), temelji na činjenici da je ta organizacija vlasnik spornoga stana, a da ga tužena koristi na temelju odluke i rješenja koji nisu izdani od vlasnika stana.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice jer su utvrdili da je tužena (sa svojim ranijim prednikom M.) u stanu najmanje od 1954. godine kada je zaključen ugovor o korištenju stana, sa Upravom stambene zajednice Općine D.G. u Z. i da ga koristi kao stanar, o čemu postoje i daljnji ugovori od 6. prosinca 1967. godine, 19. studenog 1971. godine, 8. prosinca 1971. godine i 22. svibnja 1974. godine, i konačno Ugovor sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja C. u Z. od 15. lipnja 1983. godine.

Svi navedeni ugovori glase na ime tužene, kao stanara (nositelja stanarskog prava) osim prvoga (iz 1954. godine), koji glasi na ime njenog prednika M.K.

Sudovi su utvrdili da je tužena bila sustanarom na dijelu stambenog prostora na kojem se kasnije proširila, što je u skladu sa odredbama Zakona koji reguliraju stanarskog pravo i stambene odnose.

Okolnost da je tužitelj vlasnik (kao pravni sljednik P. zadruge V. iz 1958. godine), a da s vlasnikom tužena nije zaključila ugovor o stanarskom pravu, odnosno da od njega (vlasnika) nije dobila stanarsko pravo, nije od relevantnog značaja.

U vrijeme kada je tužena dobila stanarsko pravo nekretnine (zgrade i stanovi) u vlasništvu pravnih osoba predstavljali su društveno vlasništvo kojim su upravljale pravne osobe (poduzeća, zadruge i slično).

Stanova u društvenom vlasništvu nisu davali na korištenje vlasnici (nositelji prava upravljanja), već stambene zajednice, stambena poduzeća odnosno samoupravne interesne zajednice za stanovanje.

Stanarsko pravo stjecalo se je po ranijim propisima:

- danom zakonitog useljenja u stan na osnovu ugovora o korištenju stana (čl. 23. Zakona o stambenim odnosima – "Službeni list" FNRJ, broj 17/62),

- zaključenjem ugovora o korištenju stana (čl. 48. Zakona o stambenim odnosima - "Narodne novine", broj 52/74),

- danom useljenja u stan na osnovu pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove (čl. 59. Zakona o stambenim odnosima - "Narodne novine", broj 51/85).

Sudska praksa priznaje stanarsko pravo i dugogodišnjim trajnim korištenjem stana od strane osobe kao stanara.

Kada je u ovom postupku utvrđeno (a to tužitelj i ne poriče), da se tužena nalazi u spornom stanu od 1954. godine i nesmetano ga koristi, kao stanar, te se ponaša kao stanar, to tužitelj, mada bio i vlasnikom toga stana na kojem postoji stanarsko pravo, nema pravo na traženje predaje u posjed spornog stana.

Zato su sudovi nižega stupnja (iako se nisu pozvali na zakonske propise – kako se to ističe u reviziji), nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja niti su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku, jer su dali valjano obrazloženje u kojem nema kontradiktornosti, presude se mogu ispitati, te su valjane.

Valjalo je stoga reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, te presuditi kao ui zreci primjenom odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 27. lipnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.