Gzz-2/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 2/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Marijana Ramušćaka, mr. sc. Olge Jelčić, Gordane Gasparini i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz V., kojeg zastupaju S. Z. i N. B., odvjetnici iz V., protiv tuženika Hrvatska elektroprivreda d.d. Zagreb, DP Elektra, Vinkovci, kojeg zastupa M. R., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 05. veljače 2004. godine, broj G-DO-103/04, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 09. prosinca 2003. godine, broj Gž-2193/03, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 09. listopada 2003. broj P-1027/03, u sjednici održanoj dana 10. kolovoza 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 05. veljače 2004. godine, broj G-DO-103/04, te se presuda Županijskog suda u Vukovaru, broj Gž-2193/03 od 09. prosinca 2003. godine, preinačuje i sudi:

"Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, broj P- 1027/03 od 09. listopada 2003. godine".

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom drugostupanjskog Županijskog suda u Vukovaru, broj Gž- 2193/03 od 09 prosinca 2003. godine, uvažena je žalba tuženika i prvostupanjska presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-1027/03 od 09. listopada 2003. godine, preinačena je tako da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade: božićnice, uskrsnice, regresa i razlike plaće zbog porasta troškova života, u ukupnom iznosu od 5.826,55 kn, a koja potraživanja se temelje na odredbama čl. 57. st. 2., čl. 63., i čl. 64. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine, sklopljenog između tuženika i sindikata: Nezavisnog sindikata radnika HEP-a, Hrvatskog elektrogospodarstvenog sindikata HEP "HES" i Nezavisnog sindikata operativnih radnika HEP-a "Tehnos" (dalje: Kolektivni ugovor).

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti broj G-DO-103/04 od 05. veljače 2004. godine (dalje: Zahtjev), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U zahtjevu se, u bitnom, navodi da je Kolektivni ugovor prestao važiti istekom vremena na koje je sklopljen – 22. prosinca 2000., a ne otkazom, pa da se odredbe navedenog Kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila na temelju odredbe čl. 195. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95 i 65/95; dalje: ZR), a da prema pravnim pravilima Kolektivnog ugovora tužitelj ima pravo na naknade koje su predmet tužbenog zahtjeva.

U odgovoru na zahtjev, u odnosu na bitne navode zahtjeva, tuženik ističe da je Kolektivni ugovor prestao otkazom, a ne istekom vremena na koje je sklopljen, te da se ne može primijeniti odredba čl. 195. ZR, koja produženu primjenu kolektivnog ugovora predviđa samo za kolektivni ugovor koji je istekao, a ne i onaj koji je otkazan.

Zahtjev je osnovan.

Osnovano se u zahtjevu ističe da je u osporenoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu jednokratnih naknada: božićnice, uskrsnice, razlike plaće zbog porasta troškova života i regresa, sve na temelju odredaba čl. 57. st. 2., čl. 63., čl. 64. Kolektivnog ugovora.

U ovom instancionom postupku u povodu zahtjeva, sporno je pravno pitanje, je li Kolektivni ugovor prestao važiti istekom vremena na koje je sklopljen ili otkazom tuženika, te, ovisno o tome, da li o sporu treba odlučiti primjenom čl. 195. ZR i čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999., kojima je propisano da se odredbe Kolektivnog ugovora primjenjuju i nakon vremena na koje je sklopljen, sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora.

Kolektivni ugovor na kojem se temelje potraživanja koja su predmet tužbenog zahtjeva sklopljen je 22. prosinca 1999. na određeno vrijeme od godinu dana, što znači da je prestao važiti 22. prosinca 2000. godine.

Izjavu o otkazu Kolektivnog ugovora tuženik je dao 27. prosinca 2000. godine.

Ta izjava ne proizvodi pravni učinak otkaza Kolektivnog ugovora, jer je Kolektivni ugovor prestao istekom vremena na koje je sklopljen, a Kolektivni ugovor koji je prestao ne može se otkazati.

Kako je, dakle, Kolektivni ugovor prestao istekom roka na koji je sklopljen, a ne otkazom, to na konkretan slučaj treba primijeniti odredbe čl. 195. ZR i čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. prema kojima se odredbe tog Kolektivnog ugovora primjenjuju i nakon isteka roka na koji je sklopljen, sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.

Prema odredbama čl. 57. st. 2., čl. 63. i čl. 64. Kolektivnog ugovora, tužitelj ima pravo na naknade koje su predmet tužbenog zahtjeva, iz čega slijedi da je tužbeni zahtjev osnovan. Kako je osporenom presudom, zbog pogrešne primjene materijalnog prava (propuštanjem da se o sporu odluči na temelju odredbe čl. 195. ZR i čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora), tužbeni zahtjev odbijen, to je, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. u vezi čl. 408. st. 2. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci.

Troškovi odgovora na žalbu tužitelju nisu dosuđeni, jer nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 10. kolovoza 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v. r.