Revr-1776/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1776/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. V. iz V. G., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gžr-110/10-2 od 7. srpnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj P- 1354/08-14 od 18. studenoga 2009., u sjednici održanoj 10. veljače 2011.,

p r e s u d i o j e:

1. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, preinačuje se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gžr-110/10-2 od 7. srpnja 2010. i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj P-1354/08-14 od 18. studenoga 2009. i sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj za Ministarstvo unutarnjih poslova da tužitelju P. V., na ime razlike plaće isplati bruto iznosa 39.125,79 kuna (slovima:tridesetdevettisućastotinudvadesetpet kuna i sedamdestedevet lipa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do isplate po stopi iz čl 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom:

- na iznos od 1.363,36 kuna od 15. veljače 2006. godine,

- na iznos od 1.612,74 kuna od 15. ožujka 2006. godine,

- na iznos od 1.595,55 kuna od 15. travnja 2006. godine,

- na iznos od 1.859,21 kuna od 15. svibnja 2006. godine,

- na iznos od 1.733,16 kuna od 15. lipnja 2006. godine,

- na iznos od 1.824,46 kuna od 15. srpnja 2006. godine,

- na iznos od 1.587,73 kuna od 15. kolovoza 2006. godine,

- na iznos od 587,44 kuna od 15. rujna 2006., godine

- na iznos od 1.512,53 kuna od 15. listopada 2006. godine,

- na iznos od 1.344,69 kuna od 15. studenoga 2006. godine,

- na iznos od 1.761,72 kuna od 15. prosinca 2006. godine,

- na iznos od 1.777,50 kuna od 15. siječnja 2007. godine,

- na iznos od 1.698,37 kuna od 15. veljače 2007. godine,

- na iznos od 1.805,65 kuna od 15. ožujka 2007. godine,

- na iznos od 1.781,81 kuna od 15. travnja 2007. godine,

- na iznos od 582,62 kuna od 15. svibnja 2007. godine,

- na iznos od 1.830,01 kuna od 15. lipnja 2007. godine,

- na iznos od 2.056,94 kuna od 15. srpnja 2007. godine,

- na iznos od 960,83 kuna od 15. kolovoza 2007. godine,

- na iznos od 1.565,32 kuna od 15. rujna 2007. godine,

- na iznos od 1.120,42 kuna od 15. listopada 2007. godine,

- na iznos od 1.812,43 kuna od 15. studenoga 2007. godine,

- na iznos od 921,73 kuna od 15. prosinca 2007. godine,

- na iznos od 989,53 kuna od 15. siječnja 2008. godine,

- na iznos od 986,58 kuna od 15. veljače 2008. godine,

- na iznos od 900,87 kuna od 15. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 501,82 kuna od 15. travnja 2008. godine,

- na iznos od 1.050,77 kuna od 15. svibnja 2008. godine, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 8 dana.“

2. Nalaže se tužitelju P. V. da tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova, plati troškove parničnog postupka u iznosu od 5.750,00 kuna u roku 8 dana.

3. Nalaže se tužitelju P. V. da tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova, plati troškove nastale podnošenjem revizije u iznosu od 1.300,00 kuna u roku 8 dana.

4. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženici naloženo isplatiti tužitelju na ime razlike bruto plaće iznos od 39.125,79 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose glavnice od dospijeća do isplate (točka I. izreke) te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.560,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev stranaka za naknadu troškova nastalih podnošenjem žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka tuženici, a traži i naknadu troška nastalog podnošenjem revizije.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju. Predlaže odbaciti reviziju jer tuženica nije naznačila pravno pitanje, a podredno predlaže odbiti reviziju i potvrditi pobijanu drugostupanjsku presudu. Traži trošak nastao podnošenjem odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Ovaj revizijski sud ispitao je, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 39.125,79 kuna, koji predstavlja obračunatu razliku bruto plaće za razdoblje od siječnja 2006. do travnja 2008., između radnog mjesta vođe ophodnje, na koje je tužitelj raspoređen rješenjem te plaće propisane za radno mjesto vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj obavljao u spornom razdoblju, a koje radno mjesto je višeg stupnja složenosti u odnosu na radno mjesto vođe ophodnje.

Tuženica u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje, o kakvom pitanju je već odlučeno u predmetu ovoga suda poslovni broj Revr-195/10 od 5. svibnja 2010., koje glasi:

- može li sud svojom odlukom nadomjestiti rješenje upravnog tijela o rasporedu na radno mjesto te rješenje o drugim pravima i obvezama državnog službenika, odnosno ima li policijski službenik koji ima rješenje o rasporedu i plaći za jedno radno mjesto, u slučaju kad povremeno, prema potrebi i po usmenom nalogu, obavlja poslove drugog radnog mjesta, bez promjene navedenog rješenja o rasporedu i plaći, pravo na plaću određenu za to drugo radno mjesto?

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je rješenjem raspoređen na radno mjesto vođe ophodnje u Policijskoj upravi …, Policijska postaja …, za koje radno mjesto je primao plaću, a da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao i poslove višeg stupnja složenosti – odnosno poslove vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 26. i čl. 80. st. 1., 2. i 3. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 – dalje: ZDS) ocijenivši da tužitelju pripada pravo na razliku plaće između plaće određene za radno mjesto vođe ophodnje na koje je raspoređen rješenjem i plaće određene za radno mjesto vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara, koje poslove je kontinuirano obavljao, a koja je za njega povoljnija.

Prema pravnom shvaćanju ovog, revizijskog suda takav pravni zaključak nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti.

Prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 129/00) na položaj, prava i obveze i odgovornosti policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. Zakona o policiji).

Prava državnih službenika od 1. siječnja 2006. nadalje propisuje ZDS. Odredbom čl. 63. st. 1. ZDS propisano je da o rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i prestanku državne službe odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Državni službenik može u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u svezi s čl. 80. st. 1. i 2. ZDS po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima uređenim tim zakonom, i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.

Iz citiranih odredbi proizlazi da o rasporedu na radno mjesto, o premještanju na drugo radno mjesto i o drugim pravima i obvezama službenika (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od temeljnih prava), rješenjem, koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela.

Službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja.

U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. ZDS Odbor za državnu upravu.

Sama činjenica da je tužitelj na temelju naloga nadređenog službenika obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto, prema pravnom shvaćanju ovoga suda ne može predstavljati osnovu za stjecanje njegovog prava na isplatu plaće tog radnog mjesta.

Kako tužitelj nije ishodio ta rješenja, tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara, koje poslove je stvarno obavljao pa su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev na isplatu razlike plaće prihvatili. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, revizija tuženice prihvaćena, preinačene su nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

S obzirom da su po reviziji tuženice preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP. Tuženici je tako priznat trošak odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine", broj 91/04 i 59/07, dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 16. ožujka 2009. u iznosu od 1.000,00 kuna te na ročištu 10. studenoga 2009. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 9/1 i 9/2 Tarife), trošak sastavljanja podnesaka od 16. ožujka 2009. i 9. rujna 2009. za svaki iznos od 1.000,00 kuna (Tbr. 8/1 Tarife), trošak nastao podnošenjem žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 10/1 Tarife) i trošak sastava revizije u zatraženom iznosu od 1.300,00 kuna (Tbr. 10/4 Tarife).

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 10. veljače 2011.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.