I Kž-175/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 175/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, mr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, i sudske savjetnice Jasmine Sabađija, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05 i 71/06 – u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 22. listopada 2010. br. K-5/10, u sjednici održanoj dana 9. svibnja 2013., u nazočnosti braniteljice optuženika, odvjetnice J. B. iz S. B.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. S. Š., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženik, zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 4. u vezi čl. 61. st. 2. KZ/97 za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, temeljem čl. 188. st. 4. KZ/97, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika te žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. S. Š. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ/97 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97), optuženik

I Kž 175/11-6

je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka o čijoj visini će biti odlučeno posebnim rješenjem.

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik se pravodobno žali po svojoj braniteljici J. B., odvjetnici iz S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeće. U žalbi je zatraženo optuženika i njegovog branitelja izvijestiti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Optuženik se žali i osobno, ali izvan zakonskog roka, međutim, budući se radi o istim žalbenim osnovima i razlozima, podnesak je uzet u razmatranje kao dopuna žalbe podnesene po braniteljici.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je braniteljica optuženika, odvjetnica J. B., koja je ostala kod navoda podnesene žalbe, dok uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te opt. S. Š. nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP/97.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika zbog inkriminiranog kaznenog djela bila ukinuta rješenjem ovog Vrhovnog suda br. I Kž-353/08 od 21. siječnja 2010. zbog povrede prava obrane i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje s uputom da je oštećenicu potrebno neposredno ispitati na glavnoj raspravi.

U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja je otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je neposredno ispitao oštećenicu temeljem čega je osnovano zaključio da je predmetno kazneno djelo sa sigurnošću dokazano.

Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, jer prvostupanjska presuda sadrži dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i u odnosu na primijenjenu silu i prijetnju kao obilježje kaznenog dijela te otpor oštećenice nasilnom spolnom odnošaju. Drugo

I Kž 175/11-6

je pitanje što se žalitelj sa argumentacijom suda prvog stupnja ne slaže, ali to već predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Isto tako, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97 time što je braniteljica optuženika bila vremenski ograničena prilikom iznošenja završnog govora na glavnoj raspravi. Iako žalitelj tvrdi da mu je predsjednik vijeća dao svega deset minuta za izlaganje završnog govora, navedeno ne proizlazi iz zapisnika s glavne rasprave od 22. listopada 2010., a stranke nisu stavljale primjedbe na sadržaj zapisnika. Međutim, sve da je branitelj i bio vremenski ograničen prilikom iznošenja završnog govora, to u konkretnom slučaju ne bi bilo od utjecaja na zakonitost presude budući da je obrana spisu priložila završni govor u pisanom obliku što ukazuje da su optuženikova prava u potpunosti očuvana.

Pobijajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, žalitelj ponavlja svoju obranu da nikakvog spolnog odnošaja, pa niti nasilnog, između optuženika i oštećenice nije bilo. Terećenje oštećenice smatra se neuvjerljivim i suprotnim dokazima obrane koja je ukazivala na postojanje optuženikovog alibija u vrijeme oba događaja kako ih naznačuje oštećenica. Budući da nema materijalnih tragova o učinu kaznenog djela, a ispitani svjedoci optužbe nemaju neposrednih saznanja već iskazuju o onom što su čuli od oštećenice, zaključuje se da predmetno kazneno djelo nije dokazano. Također, prigovara se zaključcima psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja oštećenice u kontekstu mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za ... Konačno, činjenično stanje se smatra i nepotpuno utvrđenim, jer je sud odbio ispitati svjedoka E. T. koja ima saznanja o kretanju optuženika u kritične dane.

Suprotno tvrdnji žalbi, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, na temelju zakonito provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je opt. S. Š. počinio produljeno kazneno djelo silovanja na štetu svoje nećakinje mlt. I. L. na način kako ga tereti optužba.

Žalbom se bezuspješno osporava vjerodostojnost terećenja oštećenice. Ošt. I. L., stara 14 i pol godina za vrijeme ispitivanja u istrazi, a 19 godina na glavnoj raspravi, dosljedno opisuje oba kritična događaja uz navođenje brojnih detalja, a suglasno je govorila i prilikom intervjua pred članovima multidisciplinarnog tima Poliklinike za …te psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja. Manja odstupanja na koja ukazuje žalba, očekivana su u sklopu reakcije traumatizirane osobe i proteka vremena od događaja, kako objašnjava psihologijski vještak prof. Lj. L.. Roditelji oštećenice iskazuju o očitim promjenama u njezinom ponašanju nakon povratka iz Njemačke, zbog čega je dana 31. siječnja 2006. zatražila pomoć u Psihološkoj ambulanti gdje joj je pružen suport zbog psihičkih posljedica traumatskog seksualnog iskustva. Već u veljači 2006. oštećenica je obrađena od strane multidisciplinarnog tima Poliklinike za …. koji zaključuje da kod oštećenice postoje jasni znakovi psihotraumatizacije u vidu intenzivne turobnosti, anskioznosti i straha što nedvojbeno ukazuje da je imala traumatsko seksualno iskustvo zbog čega ju je potrebno psihijatrijski opservirati i pružiti suportivni tretman. Takvo psihičko stanje oštećenice potvrđeno je i provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem, a vještak psihijatar dr. I. F. te vještak psiholog prof. Lj. L. zaključuju da nema elemenata koji bi upućivali na smanjenu vjerodostojnost onoga što je iskazala.

I Kž 175/11-6

Na temelju takvog dosljednog iskaza oštećenice, koja po prvi puta iskazuje u dobi od 14 i pol godine te jednako ponavlja u dobi od 19 godina starosti,, te imajući u vidu nalaz i mišljenje psihijatrijskog i psihologijskog vještaka, sud prvog stupnja osnovano vjeruje oštećenici da ju je optuženik u oba navrata silovao kako ona to opisuje. Pri tome, oštećenica nema nikakvog motiva lažno teretiti svog ujaka kojeg je do tada uvažavala i voljela, niti je muslimanska vjeroispovijest optuženika uvjerljiv povod za podgovaranje oštećenice od strane bake i djeda kada sam optuženik iskazuje da su odnosi u obitelji dulji niz godina bili skladni.

Osim toga, majka ošt. D. L. iskazuje da je oštećenica po povratku iz Njemačke bila potištena i uplakana, a tek na majčino inzistiranje opisala je kako ju je optuženik u dva navrata silovao u svom restoranu. Jednako iskazuje i otac ošt., svjedok Z. L. koji je o događajima čuo od svoje supruge.

U tom kontekstu, znakovit je iskaz djeda oštećenice, svjedoka B. T. koji je u kritično vrijeme s njom boravio u domu optuženika. Iako taj svjedok nema osobnih saznanja o tome da bi optuženik obavio nasilne spolne odnošaje nad oštećenicom, on opisuje optuženikovo inače nedolično i seksualizirano ponašanje prema njoj zbog čega je postao sumnjičav i zabrinut te je tražio da se on i oštećenica vrate u Hrvatsku prije dogovorenog vremena. Vidio je kako optuženik na krevetu dira oštećenicu stopalom po međunožju, zbog čega je počeo pažljivo pratiti gdje i s kim se oštećenica kreće te je o tome vodio bilješke koje su priklopljene spisu. Upravo te bilješke, koje žalba prešućuje, ukazuju da svjedok govori istinu, a to dodatno potvrđuje terećenje oštećenice.

Konačno, ginekološkim pregledom od 4. veljače 2006. utvrđeno je da je oštećenica deflorirana u dobi od jedva navršenih 14 godina života. Iako ginekološki vještak dr. T. P. nije mogao utvrditi vrijeme defloracije, navodi da se ne radi o svježem razdoru koji je moguće utvrditi protekom do dva tjedna. Takav nalaz i mišljenje ginekološkog vještaka, međutim, vremenski se može uklopiti u terećenje oštećenice koja navodi da je do nasilnih spolnih odnošaja došlo oko mjesec dana ranije.

Također, okolnost da na tijelu oštećenice nisu nađene vidljive ozljede, nema relevantan značaj kakav mu žalba pridaje. Naime, tjelesni pregled oštećenice obavljen je mjesec dana nakon događaja zbog čega ozljede, da su i bile nanesene, ne bi mogle biti verificirane.

Suština prigovora žalbe odnosi se na vrijeme izvršenja djela onako kako ga je oštećenica naznačila tj. na dane 3. siječnja 2006. u prijepodnevnim, te dana 5. siječnja 2006. u poslijepodnevnim satima. Naime, obrana je temeljem iskaza svjedoka J. Š., H. B., H. S. i N. T. te priloženih računa i uvjerenja njemačke policije u L., dokazivala da optuženik nije mogao biti sam sa oštećenicom u restoranu u vrijeme kada ona tvrdi da je silovana. Međutim, sud prvog stupnja s pravom otklanja iskaze spomenutih svjedoka kao nevjerodostojne s obzirom da se radi o supruzi i prijateljima optuženika, a dodatnu sumnju u istinitost onog što su izjavili izaziva njihova preciznost u određivanju pojedinih radnji tijekom dana iako te radnje (odlazak u kupovinu, spremanje mesa i slično) ni po čemu ne odudaraju od uobičajenih radnji koje se opetovano ponavljaju. Pri tome, svjedoci su iskazivali protekom više mjeseci od događaja pa doista čudi zašto su pojedina zbivanja u kritične dane zapamtili s takvom revnošću.

I Kž 175/11-6

Točno je da je obrana ponudila i materijalne dokaze u vidu računa trgovine M. u D. od 5. siječnja 2006. izdan u 12:36 sati na optuženikovo ime i računa trgovine D. M. iz L., također od 5. siječnja 2006. godine. Ovaj potonji račun, međutim, izdan je u 02:00 sati i bez naznake osobe kupca, pa kao takav nema relevantan značaj kakav mu žalba pridaje. S druge strane, oštećenica je naznačila da je radnja silovanja izvršena tog dana u poslijepodnevnim satima, pa priloženi račun M. ne isključuje njezin iskaz.

Isto tako, potvrda policijskog inspektora da je optuženik dana 3. siječnja 2006. godine od 10 do 11 sati boravio u prostorijama policije u L. zbog saslušanja, ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenice. Naime, oštećenica nije mogla točno odrediti vrijeme njihovog dolaska u restoran, ali "misli da su ušli prije podneva, a izašli kada je već prošlo podne". Taj vremenski period, dakle, nije isključen priloženom policijskom potvrdom. U svakom slučaju, ne može se od oštećenice, tada stare jedva 14 godina, očekivati da sa potpunom preciznošću vremenski odredi događaj niti to dovodi u sumnju da se radnja silovanja tog dana uistinu dogodila.

Pri tome, iako optuženik i svjedok J. Š. tvrde da je oštećenica dana 3. siječnja 2006. godine bila na ručku kod svjedoka N. T., isti izričito upitan na glavnoj raspravi to negira, što je sukladno iskazu oštećenice.

U tom kontekstu, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka E. T., budući da je ispitivanjem ostalih svjedoka obrane činjenično stanje dovoljno razjašnjeno. Stoga bi se ispitivanjem te svjedokinje na okolnost optuženikovog alibija samo dodatno odugovlačio ovaj kazneni postupak. Nadalje, žalba ukazuje da se oštećenica nakon događaja nastavila "normalno" ponašati prema svojoj okolini, za što, međutim, postoji uvjerljivo objašnjenje koje daje psihijatrijski vještak na glavnoj raspravi. Naime, vještak smatra da nedostatak životnog iskustva oštećenice, a posebice pravih spoznaja o seksualnosti, moglo je nakon događaja izazvati paradoksalno emocionalno ponašanje s ciljem oštećenice da prikrije osjećaj nelagode i nezadovoljstva. To, prema mišljenju vještaka, objašnjava i prijateljski karakter SMS poruka koje je oštećenica slala optuženiku i njegovoj supruzi nakon događaja, sve s ciljem da smanji strah i vlastite tenzije, budući da je počinitelj osoba iz obiteljskog kruga koju oštećenica inače voli. Jasno je da je oštećenica željela prikriti svoje traumatsko iskustvo sa optuženikom zbog srama i izbjegavanja obiteljskih trzavica, a priznala je svojoj majci što joj se dogodilo tek na njezino inzistiranje.

U odnosu na prigovore žalbe o navodnom proturječju između stručnog mišljenja Poliklinike za …, te nalaza i mišljenja psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, treba reći da bitne kontradiktornosti nisu uočene niti je obrana predlagala provođenje novog vještačenja oštećenice.

Što se tiče poricanja optuženika da bi oštećenici poslao SMS poruku od 25. siječnja 2006., žalitelj s pravom ukazuje da optuženik u tom dijelu nije mijenjao svoju obranu, a suprotno zaključivanje suda prvog stupnja, mada pogrešno, ne utječe na inače pravilan zaključak o neistinitosti optuženikove obrane u cjelini. S druge strane, SMS poruka od 27. siječnja 2006. godine, koju je optuženik nesporno poslao oštećenici, i po uvjerenju ovog

I Kž 175/11-6

Vrhovnog suda, s obzirom na svoj sadržaj i upotrijebljene izraze, predstavlja njegov pokušaj da se zataška učin vlastitog kaznenog djela, kako pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

Suprotno tvrdnji žalbe, sva obilježja kaznenog djela silovanja sa sigurnošću proizlaze iz terećenja oštećenice, koja opisuje da ju je optuženik rukama obgrlio i čvrsto privlačio k sebi, pri tome joj skidajući odjeću, a pri izvršenju radnje od 5. siječnja 2006. godine još ju je svojim tijelom pritiskao uz šank. S obzirom na izrazitu dobnu i fizičku inferiornost oštećenice, očito je sila takvog intenziteta bila dovoljna da optuženik ostvari svoj naum, tim više jer je oštećenica bila zbunjena i uplašena, kako sama iskazuje. Okolnost da optuženik prethodno zaključava prostoriju u kojoj se nalaze, u navedenim okolnostima podrazumijeva prijetnju koja dodatno oslabljuje otpor oštećenice. Ipak, oštećenica se brani rukama odgurujući optuženika i govoreći da mu je ostavi i "da to ne želi", što predstavlja jasno protivljenje spolnom činu čega je optuženik bio svjestan.

Slijedom izloženog, dakle, sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava, te je optuženika osnovano oglasio krivim za produljeno kazneno djelo silovanja na štetu mlt. oštećenice iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ/97.

Međutim, u pravu je optuženik da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora, čime ujedno nije osnovana žalba državnog odvjetnika koji predlaže još strože kažnjavanje.

Naime, s pravom ističe optuženik da, u situaciji kada poriče učin djela, ne može mu se cijeniti otegotnim izostanak kajanja i grižnje savjesti, kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja.

S druge strane, kada se uzme u obzir da optuženik do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, te da je od događaja proteklo devet godina (za koje vrijeme on vodi uredan život), tada je, pravilnom ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti, optuženika potrebno osuditi na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci. Takva kazna, po uvjerenju ovog Vrhovnog suda, odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika, te će se njome u potrebnoj mjeri izraziti društveni prijekor i utjecati na optuženika da više ne čini takva kaznena djela, a ujedno će se upozoriti i drugi građani na krajnju neprihvatljivost sličnih ponašanja.

Okolnost da je optuženik pri izvršenju kaznenog djela zlouporabio povjerenje obitelji oštećenice, na koju ukazuje državni odvjetnik, već je našla dovoljnog odraza u ovdje odmjerenoj kazni, a osim toga, iz iskaza oštećenice s glavne rasprave ne proizlazi da bi trpjela znatnije posljedice proizašle iz kaznenog djela.

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok navodi žalbe državnog odvjetnika nisu osnovani, a ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti,

I Kž 175/11-6

trebalo je, temeljem čl. 390. st. i čl. 387. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 9. svibnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Sabađija, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.