Legislator Case Law & Legislation
Gž-5082/2009-2 AI generated

Court partially allows appeal, ruling termination notice invalid due to missing statutory 30-day notice period.

Case Number Gž-5082/2009-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Court of County in Rijeci partially overturned the District Court's decision regarding a labor dispute. The plaintiff argued the employer's termination order was invalid because it failed to grant the legally required 30-day notice period, which should have started from the delivery date of April 25, 2002. The court agreed that the employee, having worked over three years, was entitled to a minimum 30-day notice period under the Labor Law, thereby invalidating the specific point of the lower court's ruling that dismissed the claim.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o radu čl. 113. st. 1. podst. 3.; Zakon o radu čl. 113. st. 2.; Zakon o parničnom postupku čl. 373. t. 3.; Zakon o parničnom postupku čl. 368. st. 1.: A termination order is invalid if it fails to grant the statutory minimum notice period required by the duration of employment, and an appeal must be partially allowed to correct such a legal error while upholding the remainder of the first-instance judgment.

Keywords

AI generated
Labor Law Termination Notice Statutory Period Appeal Procedure Invalid Order Employment Contract Notice Period

Cited Legislation

AI generated
čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.
čl. 126. st. 1. Zakona o radu
čl. 113. st. 1. podst. 3. Zakona o radu
čl. 113. st. 2. Zakona o radu
čl. 111. st. 4. Zakona o radu
čl. 110. st. 1. Zakona o radu
čl. 373. t. 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj Gž-5082/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Vlade Skorupa, kao predsjednika vijeća, te Filke Pejković i Darka Lupi, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje tužitelj) B. V. iz K., kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik iz R., protiv tuženika-protutužitelja (dalje tuženik) U. d.o.o. u stečaju, B., kojeg zastupa stečajni upravitelj N. B., a ovaj po punomoćniku M. S., odvjetniku iz R., radi utvrđenja nezakonitosti odluke, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Prs-114/09-11 od 31. srpnja 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2010. godine,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, te se p r e i n a č u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Prs-114/09-11 od 31. srpnja 2009. godine u dijelu točke I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da Odluka o otkazu ugovora o radu od 30. studenoga 2001. godine nije dopuštena u točki 2. i sudi:

Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu od 30. studenog 2001. godine u točki 2. izreke nije dopuštena, te da tužitelju radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 30 dana, time da otkazni rok počinje teći od dostave Odluke o otkazu ugovora o radu tj. od 25. travnja 2002. godine.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se p o t v r đ u j e citirana presuda u preostalom dijelu točke I. izreke.

Obrazloženje

Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 30. studenog 2001. godine nije dopuštena, te da radni odnos tužitelju nije prestao, dok je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio da se raskine Ugovor o radu koji je zaključen 1. rujna 1998. godine između tužitelja i tuženika, te da se utvrdi da je radni odnos prestao 30. studenog 2001. godine.

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje, da je tužitelj zatražio sudsku zaštitu u okviru roka iz čl. 126. st. 1. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje ZR), a u kojoj odredbi je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje nekog prava, dok je u stavku 2. propisano da ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Utvrđuje sud da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 30. studenog 2001. godine (list B70 spisa) dostavljena tužitelju dana 25. travnja 2002. godine, da je tužitelj pravovremeno u roku od 15 dana od dana primitka Odluke dostavio tuženiku zahtjev za zaštitu prava dana 29. travnja 2002. godine, da na navedeni zahtjev tuženik kao poslodavac nije odgovorio, pa da je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana, dana 29. svibnja 2009. godine dostavio tužbu sudu prvog stupnja radi zaštite povrijeđenog prava iz radnog odnosa.

Tijekom postupka je nesporno da u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu kod tuženika nije ustrojeno radničko vijeće, a niti je djelovao sindikalni povjerenik. Nadalje, navodi sud prvog stupnja odredbu čl. 106. st. 1. podst. 1 ZR-a, jer se navedena Odluka o otkazu ugovora o radu temelji na navedenoj odredbi, u kojoj je propisano, da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to bude imao opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Nadalje, sud prvog stupnja navodi odredbu čl. 107. ZR-a, u kojoj je propisano da poslodavac i radnik ako imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

Stoga je prosudba suda prvog stupnja da se Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju temelji na navedenoj odredbi čl. 107. st. 1. ZR-a, iako iz Odluke proizlazi da se tuženik poziva na odredbu čl. 106. st. 1. podst. 1. ZR-a, jer da se tužitelju stavlja na teret povreda obveze iz radnog odnosa, a to je nedolazak na posao od 4. lipnja 2001. godine do dana donošenja odluke 30. studenog 2001. godine.

Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je Odlukom Skupštine tuženika od 29. lipnja 2001. godine tužitelj smijenjen sa svih dužnosti, pa navodi odredbu čl. 424. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93 i 34/99 - ZTD), u kojoj je propisano da članovi društva mogu svojom odlukom u svako dobo opozvati članove uprave, te da opoziv člana uprave ne dovodi do prestanka ugovora o radu, pa da time tužitelju nije niti prestao radni odnos Odlukom Skupštine od 29. lipnja 2001. godine.

Cijeneći navode tužitelja da je njegov izostanak opravdan, jer da je on kao član uprave bio zadužen za sastavljanje novog proizvodnog programa tuženika zbog teške poslovne situacije, odnosno da je obavljao posao prikupljanja dokumentacije vezano uz otvaranje stečajnog postupka tuženika, te da je i donio odluku da djelatnici ne dolaze na posao, sud prvog stupnja analizom saslušanih svjedoka, a posebno cijeneći iskaze svjedoka S. i M. i iskaz tužitelja, te uvidom u priloženu dokumentaciju, a posebno uvidom u spis Trgovačkog suda u Rijeci pod posl.br. P-1960/01, utvrđuje da nije postojao opravdan razlog za nedolazak tužitelja na posao.

Utvrđeno je da samo tužitelj i djelatnica I. S. nisu dolazili na posao, dok su svi ostali radnici nastavili dolaziti na posao, posebno iz razloga što je tužitelj razriješen funkcije direktora dana 29. lipnja 2001. godine.

Nadalje, navodi sud prvog stupnja da je tužitelj u postupku kod Trgovačkog suda u Rijeci pod posl.br. P-1960/01 podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti navedene Odluke o opozivu člana uprave, da je tužba podnesena dana 23. listopada 2001. godine, te da je tužitelj na ročištu održanom dana 1. listopada 2001. godine istakao da je na ročištu radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka pod posl.br. St- 65/01 saznao za Odluku Skupštine od 29. lipnja 2001. godine, koju je tuženik u sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci proveo dana 21. srpnja 2001. godine.

Sud prvog stupnja ne prihvaća kao vjerodostojan niti istinit iskaz tužitelja koji je dopunski saslušan na ročištu održanom dana 6. srpnja 2007. godine, kada navodi da mu je zabranjen ulazak kod tuženika, jer da mu je brava promijenjena i da nije imao ključ, jer da navedene okolnosti i činjenice tužitelj tijekom postupka nije dokazao. Smatra sud prvog stupnja da nedolazak tužitelja na posao nije opravdan iz razloga što je on dao nalog radnicima da više ne dolaze na posao, jer da su pretpostavke za prestanak radnog odnosa propisane odredbama ZR-a.

U odnosu na navode tužitelja da tuženik nakon što je Odlukom Skupštine smijenio tužitelja s dužnosti nije ga rasporedio na druge poslove, niti ga je pozvao na rad, nije opravdani razlog jer da je tužitelj imao zaključen Ugovor o radu od 1. rujna 1998. godine koji nije prestao donošenjem navedene Odluke Skupštine, slijedom čega da ugovor o radu može prestati samo na jedan od načina koji su propisani ZR-om u čl. 103. ZR-a, pa da je stoga tužitelj bio dužan dolaziti na posao i to od 4. lipnja 2001. godine pa nadalje, a i nakon što je smijenjen sa svih dužnosti od 29. lipnja 2001. godine, te tražiti raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove neovisno o tome što mu tuženik nije ponudio obavljanje drugih poslova u pisanom obliku.

Iskaz tužitelja sud prvog stupnja ne prihvaća u dijelu u kojem navodi da je bio spriječen dolaziti na posao, jer da mu je onemogućen ulazak u poslovne prostorije, iz razloga što je tužitelj proturječno iskazivao, jer da je prvobitno nedolazak na posao opravdao zauzetošću radom na izradi proizvodnog programa, odnosno prikupljanja dokumentacije za otvaranje stečajnog postupka, te samoinicijativnim prestankom dolaska na posao, a da kasnije navodi i druge razloge. Slijedom navedenih utvrđenja zaključak je suda prvog stupnja da dugotrajni izostanak s posla predstavlja osobito tešku povredu obaveze iz radnog odnosa, zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obih ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, pa da je stoga Odluka o otkazu ugovora o radu zakonita i donesena u okviru odredbe čl. 107. ZR-a.

Sud prvog stupnja navodi da je Odluka o otkazu ugovora o radu donesena u roku od 15 dana u okviru odredbe čl. 107. st. 2. ZR-a, jer da u slučaju dugotrajnog neopravdanog izostanka s posla, nije počeo teći rok za donošenje odluke o otkazu, jer je konkretna povreda obveze iz radnog odnosa trajala sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu.

U odnosu na odredbu čl. 110. st. 2. ZR-a sud prvog stupnja navodi da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem ili radom radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, pa da činjenica što tuženik kao poslodavac nije omogućio tužitelju kao radniku iznošenje obrane prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu, ne upućuje na ništavost osporavane odluke, jer da bi takav propust poslodavca bio pravno relevantan, samo ako bi isti imao utjecaja na zakonitost odluke, odnosno ako bi onemogućavanje iznošenja obrane spriječilo otkaz, a što se u konkretnom slučaju nije ispunilo. Navodi sud prvog stupnja da tužitelj tijekom postupka nije dokazao činjenice kojima bi opravdao povrede radne obaveze koje mu se stavljaju na teret, a niti činjenice koje navodi u postupku, ne ukazuju na mogućnost donošenja drugačije odluke za tužitelja.

Sud prvog stupnja navodi da kod izvanrednog otkaza sukladno čl. 111. st. 4. ZR-a nije propisan otkazni rok, jer da je tužitelj odjavljen mirovinskom i zdravstvenom osiguranja danom donošenja Odluke, pa da činjenica što mu je Odluka o otkazu ugovora o radu uručena 25. travnja 2002. godine ne upućuje na nezakonitost donesene Odluke. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da je Odluka o otkazu ugovora o radu donesena sukladno navedenim odredbama ZR-a, pa da stoga se ne može utvrditi da ista nije dopuštena.

Sud prvog stupnja odbija i protutužbeni zahtjev tuženika uz obrazloženje da tužitelj nije uspio u sporu za utvrđivanje da Odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, slijedom čega da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 116. ZR-a za sudski raskid ugovora o radu.

Sud prvog stupnja navodi da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom te da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije zatražio naknadu troškova parničnog postupka, pa da stoga nije niti donesena odluka o troškovima parničnog postupka u korist tuženika.

Tužitelj u žalbi navodi postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, uz obrazloženje da presuda suda prvog stupnja nema razloga o odlučnim činjenicama u određenim segmentima, jer da sud prvog stupnja poistovjećuje pojam nedolaska radnika na rad kao fizičke odsutnosti s radnog mjesta s pravnim pojmom prestanka radnog odnosa i to u dijelu kada navodi, da odluka tužitelja kojom je radnicima naložio da na posao ne moraju dolaziti, ne može predstavljati opravdani razlog nedolaska tužitelja na posao, budući da su pretpostavke za prestanak radnog odnosa propisane odredbama ZR-a i drugim propisima, a što samim usmenim nalogom tužitelja nikako nije ispunjeno. Obrazlaže tužitelj da svojom usmenom odlukom nije izjavio radnicima da im prestaje radni odnos, već da nadalje ne dolaze na radno mjesto, jer da za to nije bilo ekonomskog opravdanja, pa da je tužitelj stoga donio jedinu ekonomsku opravdanu mjeru.

Opisani žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani, jer sud prvog stupnja nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer presuda suda prvog stupnja ima razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa. Sud prvog stupnja nije počinio niti neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

Navedeni žalbeni navod o poistovjećivanju pojma nedolaska na posao s pravnim pojmom prestanka radnog odnosa su nebitni za donošenje odluke u svojoj cjelokupnosti, jer je sud prvog stupnja dao valjane razloge o tome zašto je Odluka o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti zakonita i dopuštena.

Međutim, ispitujući po službenoj dužnosti na pravilnost primijenjenog materijalnog prava, proizlazi da je sud prvog stupnja donio zaključak protivno sadržaju spisa na listu B-70, kada utvrđuje da se radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu, jer iz Odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi, da je poslodavac donio odluku temeljem odredbe čl. 106. st. 1. podst. 1. ZR-a, tj. da je donesen otkaz ugovora o radu kao redoviti otkaz ugovora o radu. Naime, čl. 106. st. 1. podst. 3. ZR-a je propisano, da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju, između ostalog, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem zaposlenika). Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je Odluka o otkazu ugovora o radu zakonita, ali je pogrešno primijenio odredbu čl. 107. ZR-a jer je trebao primijeniti odredbu čl. 106. ZR-a.

Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja kada obrazlaže da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 107. st. 2. ZR-a, kada utvrđuje da je Odluka donesena u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji ili se ne radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu, već o redovitom otkazu ugovora o radu.

Nadalje, tužitelj u žalbi obrazlaže da postoje opravdani razlozi zbog njegovog nedolaska na posao, jer da je donio zakonitu odluku u okviru svojih ovlaštenja, kada je odlučio da se radnike raspusti kućama, slijedom čega da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje kada utvrđuje da njegov izostanak nije opravdan. Nadalje, tužitelj navodi da sud prvog stupnja nije cijenio činjenicu, da je tužitelj obavljao poslove za koje je bio zadužen, jer da je poduzimao radnje za otvaranje stečajnog postupka, da je angažirao stručnjaka sudskog vještaka ekonomsko-financijske struke, da je izradio nalaz i mišljenje o procjeni vrijednosti tvrtke - tuženika s osvrtom na ekonomsku i poslovnu perspektivu, da je tužitelj podnio i prijedlog za otvaranje stečaja, kojeg je sud zbog neplaćanja u zadanom roku visokog iznosa predujma odbio.

Tužitelj navodi da je tvrtka R. d.o.o. na račun tuženika isplatila odgovarajući iznos za koji je blokiran račun tuženika, pa da je stoga prijedlog za otvaranje stečajnog postupka odbijen iz formalnih razloga.

Sve te radnje tužitelj navodi iz razloga da dokaže, da je njegova odluka o raspuštanju radnika i pokretanju stečajnog postupka s obzirom na poslovanje bila sukladna zakonu i da je stečajni postupak proveden 2002. godine, da bi radnici tuženika bili u cijelosti namireni s osnova svoga rada, te da bi vjerojatno po završetku stečaja još i primili i znatnu isplatu kao članovi društva.

Tužitelj navodi da je suprotno svim radnjama tužitelja tuženik na Skupštini od 26. lipnja 2001. godine razriješio tužitelja od dužnosti člana uprave, te je nastavljeno poslovanje s tvrtkom R. d.o.o. na štetu tuženika.

Opisani žalbeni navodi u svoj ukupnosti ne dovode u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, a samim time niti pravilnost primijenjenog materijalnog prava, da je tužitelj počinio povredu radne dužnosti nedolaskom na posao od lipnja do 30. studenog 2001. godine.

Naime, čak i pod pretpostavkom da je sud prvog stupnja utvrdio, da tužitelj ima opravdani razlog za nedolazak na posao do 29. lipnja 2001. godine iz razloga što je dao nalog radnicima da ne dolaze zbog ekonomskih poteškoća na posao, nakon što je tužitelj saznao za odluku o svome razrješenju, a što sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da je saznao najkasnije 1. listopada 2001. godine na ročištu radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka, odnosno danom pokretanja postupka pod posl.br. P-1960/01 (23. listopada 2001. godine, list B-85 spisa), kojim je tužitelj tražio da se utvrdi ništavost odluke o opozivu, njegov izostanak, od tada pa do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu od 30. studenog 2001. godine je neopravdan, jer unatoč razrješenju od strane Skupštine tuženika, tužitelj je trebao dolaziti na posao, bez obzira da li je tuženik donio novu odluku o raspoređivanju tužitelja na druge poslove.

Iz navedenih razloga ne može se prihvatiti žalbeni navod tužitelja, da je sud prvog stupnja povrijedio odredbu čl. 110. st. 2. ZR-a, jer tužitelju nije bilo poznato da je razriješen dužnosti člana uprave, niti da je tuženik donio odluku o nastavku rada. Ovo iz razloga što je tužitelj znao za navedenu odluku, što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Rijeci pod posl.br. P-1960/01, iz kojeg postupka proizlazi da je tužitelj dana 23. listopada 2001. godine podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti navedene odluke o razrješenju, a što znači da je za odluku znao, jer je tužitelj u tom postupku naveo da je 1. listopada 2001. godine na ročištu radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka saznao za odluku Skupštine od 29. lipnja 2001. godine kojom je razriješen od dužnosti člana uprave.

Stoga ispitujući pravilnost primijenjenog materijalnog prava utvrđeno je da Odluka o otkazu ugovora o radu nije zakonita u točki 2. izreke, kada tužitelju nije priznat otkazni rok koji u ugovoru o radu nije propisan, pa stoga primjenom odredbe čl. 113. st. 1. podst. 3. ZR-a u svezi sa stavkom 2. navedenog članka, otkazni rok iznosi 30 dana. Naime, u čl. 113. st. 1. podst. 3. ZR-a je propisano da u slučaju redovitog otkaza otkazni rok je najmanje dva mjeseca ako je radnik u radnom odnosu kod istog poslodavca proveo neprekidno dvije godine, a utvrđeno je da je zaključen Ugovor o radu 1. rujna 1998. godine, a Odluka o otkazu ugovora o radu donesena je 30. studenog 2001. godine, slijedom čega proizlazi da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika neprekidno više od tri godine. Budući da je u stavku 2. istog članka propisano da radniku kojem se ugovor otkazuju zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa, otkazni rok utvrđuje u dužini polovice otkaznih rokova iz stavka 1., tužitelju je trebalo priznati otkazni rok u trajanju od 30 dana.

U članku 111. st. 4. ZR-a je propisano da otkazni rok počinje teći od dana dostave odluke, a budući da je tijekom postupka sud prvog stupnja utvrdio da je Odluka o otkazu ugovora o radu dostavljena 25. travnja 2002. godine, tužitelju je trebalo priznati otkazni rok od 30 dana, koji teče od dana dostave Odluke tj. od 25. travnja 2002. godine, pa je stoga tužitelju prestao radni odnos kod tuženika 25. svibnja 2002. godine.

Ispitujući po službenoj dužnosti na pravilnost primijenjenog materijalnog prava utvrđeno je, a kako to sud prvog stupnja i pravilno utvrđuje, da tuženik nije bio u obvezi omogućiti tužitelju iznošenje obrane, jer da postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Naime, navedeni propust poslodavca bi bio pravno relevantan kako to sud prvog stupnja utvrđuje, samo ako bi isti utjecao na zakonitost donesene odluke.

Isto tako, ispitujući po službenoj dužnosti na primjenu odredbe čl. 110. st. 1. ZR-a proizlazi da poslodavac tužitelja nije pismeno upozorio na obaveze iz radnog odnosa, a niti mu ukazao na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, jer postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da to učini s obzirom na dugotrajni izostanak tužitelja s posla, te uzimajući u obzir činjenicu da je isti razriješen dana 29. lipnja 2001. godine, te da je protiv odluke o razrješenju pokrenuo postupak pred Trgovačkim sudom, pa se utvrđuje da ovakav postupak tuženika nije utjecao na zakonitost donesene odluke.

Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja je trebalo djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu točke I. izreke preinačiti, pa je stoga primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

U ostalom dijelu žalbu tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u preostalom dijelu u točki I. izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 3. veljače 2010. godine.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

mr.sc. Vlado Skorup v.r.