Revr-251/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 251/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz Z., …, koga zastupa punomoćnik mr. D. T., odvjetnik u Z., protiv tuženice Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka iz Z., …, koju zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik iz O. društva V. i L. S. iz Z., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, isplate, raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr- 513/13-2 od 12. studenog 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-678/10-67 od 28. prosinca 2012., u sjednici održanoj 18. ožujka 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana revizija tuženice Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr- 513/13-2 od 12. studenog 2013., u dijelu kojim su potvrđene točke I. i II. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-678/10-67 od 28. prosinca 2012, kao i u dijelu točke. III. izreke prvostupanjske presude kojim je određen je prestanak radnog odnosa na dan 7. prosinca 2004.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-513/13-2 od 12. studenog 2013., u dijelu kojim je potvrđena toč. III. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-678/10-67 od 28. prosinca 2012, u dijelu kojim je tužitelju je dosuđena naknada štete u iznosu od 71.306,97 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2012. do konačne isplate, kao i u točki IV. njene izreke kojom je odlučeno o parničnim troškovima, te se u tom dijelu ukidaju obje nižestupanjske presude i predmet se vraća Općinskom radnom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Općinski radni sud u Zagrebu je presudom poslovnog broja Pr-678/10-67 od 28. prosinca 2012., utvrdio nedopuštenim otkaz ugovora o radu tužene od 29. siječnja 2001., te je poništena i odluka tuženice od 26. veljače 200l., kojom je kao neosnovan odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava (točka I. izreke), naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 814.269,14 kn na ime naknade mjesečnih plaća za razdoblje od 1. ožujka 2001. do 7. prosinca 2004. zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koji na pojedine iznose teku prema specifikaciji iz točke II. izreke, određen je prestanak radnog odnosa na dan 7. prosinca 2004., i tužitelju je dosuđena naknada štete u iznosu od 71.306,97 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2012. do konačne isplate (točka III. izreke), te je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 101.562,50 kn (točka IV. izreke).

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gžr-513/13-2 od 12. studenog 2013., odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica predlaže ovome sudu da u povodu njene revizije rješenjem ukine pobijane presude i tužbu odbaci uz naknadu svih troškova postupka ili preinači pobijanu presudu na način da odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu svih troškova postupka ili ukine u cijelosti ili djelomično presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ili samo presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostupanjskog odnosno drugostupanjskog suda, uz naknadu troškova sastava ove revizije.

Tužitelj je u odgovorio na reviziju. U odgovoru na reviziju osporava osnovanost svih navoda tuženice, kako u pogledu postojanja bitnih povreda postupka, tako i u pogledu pravilne primjene materijalnog prava i predlaže odbijanje revizije tuženice kao neosnovane.

Revizija je djelomično osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženica u reviziji neosnovano prigovara i ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Neosnovano tuženica prigovara kako je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. l. u vezi s čl.71. st. l. toč. 5. ZPP time što je pobijanu drugostupanjsku odluku donijela sutkinja (predsjednica vijeća) koja je u tom svojstvu već sudjelovala u odlučivanju ovom predmetu.

Iz odredbe čl. 71. st. 1. toč. 5. ZPP proizlazi da sudac (drugostupanjskog) suda ne može obavljati sudačku dužnost u predmetu u kojem je ranije sudjelovao u postupku pred nižim (prvostupanjskim) sudom. Postupanje istog drugostupanjskog suca u svojstvu predsjednika vijeća, suca izvjestitelja ili člana vijeća u istom predmetu nije zakonom propisan razlog za izuzeće. Štoviše, u povodu nove žalbe isti se predmet, u pravilu, vraća istom drugostupanjskom vijeću. Ovo predviđa i odredba čl. 265. Sudskog poslovnika („Narodne novine“, broj 158/2009, 3/2011, 34/2011, 100/2011, 123/2011, 138/2011, 38/2012, 111/2012, 28/2013, 39/2013, 48/2013, 59/2013, 91/2013, 37/2014) kojom je propisano da će o pravnim lijekovima izjavljenim protiv raznih odluka u istom predmetu, u pravilu, raspravljati i odlučivati isto drugostupanjsko vijeće.

Nadalje, neosnovano tuženica prigovara da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i to zbog toga što drugostupanjski sud u svojoj odluci uopće nije obrazložio o čemu je vođen predmetni spor, zbog toga što nije analizirao činjenice koje je utvrdio prvostupanjski sud, te zbog toga što u obrazloženju pobijane odluke nije spomenuo žalbu tuženice kao ni navode te žalbe.

Suprotno navodima revizije u drugostupanjskoj presudi nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP). Drugostupanjski sud je jasno obrazložio zbog čega smatra da žalba tuženice nije osnovana i zbog čega smatra da je pravilna odluka prvostupanjskog suda o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu. To što je pri tom iskoristio ovlaštenje dano mu odredbom čl. 375. st. 5. ZPP kojom je propisano neće posebno obrazlagati presudu kojom odbija žalbu zbog toga što prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava, nema za posljedicu nedostatke u obrazloženju. Pozivanjem na prvostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP drugostupanjski sud je preuzeo razloge prvostupanjske odluke, koji na taj način (posredno) postaju i razlozima drugostupanjske presude.

Stoga pobijana presuda sadrži pravilno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. i 5. ZPP), jer drugostupanjska i prvostupanjska presuda u svojoj cjelini sadrže neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i primijenjenom materijalnom pravu, pa je presudu moguće ispitati.

Prigovori načinu na koji su sudovi tumačili iskaz svjedoka M. F., te načinu na koji su cijenili činjenice vezane iz isplatu osigurane štednje po svojoj su naravi činjenični. Revizijski navodi kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nisu od značaja s obzirom na to da se u revizijskom stadiju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske se ne može baviti prigovorima činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

Nakon toga revizija tužitelja ne sadrži bilo kakve određene prigovore pravilnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na dio nižestupanjskih odluka kojima je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od 29. siječnja 2001. utvrđena nedopuštenom, pa s obzirom na to da ovaj sud ispituje pobijanu odluku samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, ovdje valja utvrditi da tuženica revizijom nije dovela u pitanje zakonitost i valjanost nižestupanjskih odluka u tom dijelu.

Sudovi su zaključili da tuženica kao poslodavac nije dokazala postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju, odnosno da nije dokazala da je prestala potreba za obavljanjem poslova tajnika agencije zbog gospodarskih-poslovno uvjetovanih razloga (smanjenja obujma posla zbog obavljene isplate osigurane štednje) s obzirom na činjenicu da su se ovi poslovi obavljali i narednih godina te da tužitelj nije radio u sektoru za isplatu osiguranih štednih uloga, već je bio tajnik agencije opis čijih poslova nema nikakve veze direktne sa isplatom štednih uloga građana te da pri tome nitko od zaposlenih na isplati osigurane štednje nije dobio otkaz.

S obzirom na navedene zaključke i utvrđenja nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju je usvajanjem tužbenog zahtjeva i utvrđivanjem sporne odluke o otkazu ugovora nedopuštenom pravilno primijenjena odredba čl. 106. st 1. točka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, dalje: ZR), prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, uz ostale razloge i u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Nadalje, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za vrijeme od otkaza ugovora o radu do sudskog raskida ugovora u bruto iznosu (prema obračunu koji je dostavila sama tuženica), čemu sada u reviziji neosnovano prigovara navodeći kako je pogrešno primijenjen Zakon o radu iz 2003. („Narodne novine“ broj 114/2003) koji po prvi puta uređuje plaću kao bruto plaću a koji u trenutku pokretanja postupka nije bio na snazi.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda za radnika je povoljnije odlučivanje o plaći i dosuda plaće u bruto iznosu, koji uključuje doprinose i druga davanja (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-432/06 od 18. travnja 2007., Revr-576/08 od 25. veljače 2009., Revr-432/06 od 18. travnja 2007. i druge).

Naime, u vrijeme na koje se odnosi tužiteljevo potraživanje naknada plaća bile su važeće odredbe čl. 83. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95,102/98, 17/01) koje su govorile o plaći radnika, vremenu i načinu isplate plaće, bez uporabe riječi neto ili bruto iznos.

Donošenjem Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 109/93, 95/94, 106/96) koje se primjenjuju od 1. siječnja 1994. prestao se koristiti pojam neto plaće. Taj Zakon u čl. 7. st. 1. propisuje da u dohodak od nesamostalnog rada spada i plaća koju isplaćuje poslodavac po osnovi rada koji posloprimac obavlja po uputama poslodavca. Prema odredbi čl. 9. st. 1. tog Zakona dohodak od nesamostalnog rada jest razlika između primitaka priteklih u obračunskom razdoblju u skladu s odredbama čl. 7. toga Zakona i izdataka iz st. 2. toga članka, dok se izdacima koji se oduzimaju prilikom utvrđivanja dohotka od nesamostalnog rada smatraju zakonom propisani obvezni doprinosi: 1. doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje, 2. doprinos za zdravstveno osiguranje, 3. doprinos za nezaposlene (zapošljavanje), 4. doprinos za dječji doplatak (čl. 8. st. 2. navedenog Zakona).

Tako navedeno zakonsko uređenje određuje plaću kao iznos koji preostaje nakon odbitka dužnih doprinosa, a to su oni zakonom propisani. Međutim, odredbom čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 114/03) u čl. 83. ZR dodan je stavak 5. koji glasi: „Plaća u smislu ovoga zakona je plaća u bruto iznosu“. Odredbom čl. 78. st. 1. navedenog Zakona propisano je da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika započeti prije stupanja na snagu toga Zakona dovršiti po odredbama Zakona o radu, ako tim Zakonom određeno pravo nije za radnika povoljnije. Tužitelju je svakako povoljnije da mu se naknade plaće isplate u bruto iznosu već i zbog toga što, u slučaju da mu poslodavac iznose poreza i doprinosa ne isplati dobrovoljno, ne bi mogao tu tražbinu ostvariti u ovršnom postupku, jer presuda kao ovršna isprava nalaže samo isplatu neto plaće, pa ovršni sudovi ne bi imali valjanu pravnu osnovu - ovršnu ispravu kojom bi naložili ovršeniku isplatu razlike između neto i bruto plaće (tako u odluci Ustavnog suda broj U-III / 2035 / 2011. od 19. siječnja 2012.).

Zbog toga su sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili tužiteljev zahtjev za isplatom naknada plaća u bruto iznosu, pa revizija tuženice ni u ovom dijelu nije osnovana.

Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tuženice u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim su potvrđene točka I. i II. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-678/10-67 od 28. prosinca 2012, kao i u dijelu točke. III. izreke prvostupanjske presude kojim je određen je prestanak radnog odnosa na dan 7. prosinca 2004.

Međutim, osnovano tuženica prigovara pravilnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje visine naknade štete koja tužitelju pripada zbog nedopuštenog otkaza ugovora u slučaju sudskog raskida ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. ZR. Odredbom čl. 116. st. 1. ZR je propisano: "Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje 3, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća tog radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koja terete radnika".

Tuženica u reviziji ističe kako je o zahtjevu za naknadu štete odlučeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava jer se za izračunavanje tromjesečnog prosjeka trebaju uzeti u obzir iznosi plaće isplaćene tužitelju prije otkazivanja ugovora o radu, a ne plaća koju bi on primao prije raskida ugovora, jer to proizlazi iz sadržaja odredbe čl. 116. st. 1. ZR. Također, tuženica smatra kao je visina naknade štete, pored krivog izračuna tromjesečne plaće, nepravilna i zbog toga što je tužitelj kod tuženice bio zaposlen svega 9 mjeseci pa je potpuno neprimjereno dosuditi sedam mjesečnih isplaćenih plaća za tako kratko razdoblje rada kod tuženice.

Naime, nižestupanjski sudovi prihvatili su i tužbeni zahtjev za raskid ugovora o radu s tim da radni odnos prestaje s danom 7. prosinca 2004. obvezujući tuženicu da na ime naknade štete tužitelju isplati novčanu svotu koja odgovara visini 7 prosječnih plaća, koje bi on ostvario posljednja tri mjeseca prije sudskog raskida ugovora o radu.

Osnovano tuženik u reviziji ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su visinu naknade štete utvrdili prema prosječnoj mjesečnoj plaći, koju bi tužitelj ostvario u posljednja tri mjeseca prije sudskog raskida ugovora o radu. Visina naknade štete, u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR, utvrđuje se prema prosjeku plaća "isplaćenih u prethodna tri mjeseca". To prema shvaćanju ovog revizijskog suda znači da je kod utvrđenja visine naknade štete relevantan prosjek plaća isplaćenih radniku za posljednja tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu, a ne za posljednja tri mjeseca prije sudskog raskida ugovora o radu. Ovo stoga što se (tako u odluci ovoga suda broj Rev- 1890/01-2 od 6. svibnja 2003.i dr.) plaća se isplaćuje radniku za obavljeni rad, pa značenje tužitelju isplaćene plaće ima samo ono što je on po toj osnovi primio prije prestanka rada zbog nezakonitog otkaza, a iznosi plaće koju bi ostvario da mu nije nezakonito otkazan ugovor o radu imaju značenje naknade plaće.

Osnovano, nadalje, tuženica prigovara kako je odluka o naknadi štete u visini od 7 prosječnih plaća nepravilna i zbog toga što je tužitelj kod tuženice bio zaposlen svega 9 mjeseci.

Sudovi su ovu odluke donijeli vodeći računa o kriterijima iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR (trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koja terete radnika). Međutim pri tome su pogrešno trajanje radnog odnosa računali od 16. svibnja 2000.(dana zaključenja ugovora o radu) do 7. prosinca 2004. (dana sudskog raskida ugovora o radu).

Imajući u vidu svrhu naknade štete kod sudskog raskida ugovora, u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR, prema pravnom shvaćanju ovoga suda se kod odluke o visini naknade štete zbog nedopuštenog ili nezakonitog otkaza ugovora o radu može cijeniti samo duljina radnog odnosa kojeg je radnik „imao“ kod poslodavca koji mu je nedopušteno otkazao ugovor o radu, dakle onaj staž koji je ostvario kod poslodavca prije prestanka rada zbog nezakonitog otkaza.

S obzirom na to da je, u smislu izloženog, zbog pogrešnog pravnog pristupa o zahtjevu za naknadu štete odlučeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (jer nije utvrđena visina prosječne plaće isplaćene tužitelju za posljednja tri mjeseca prije prestanka rada), valjalo je na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP, uz djelomično prihvaćanje revizije, nižestupanjske presude ukinuti u tom dijelu (kako je to u izreci rješenja) i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud će pri utvrđenju iznosa naknade posebno voditi računa o primjerenosti naknade s obzirom na duljinu radnog staža koji je tužitelj imao kod tuženika (poslodavca).

Odluka o troškovima parnice temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 18. ožujka 2015.

Predsjednik vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.