Rev-922/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 922/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Borisa Guttmanna kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R.Ž. iz M., protiv tuženice Z.b. .Poslovna jedinica M., radi izvršenja ugovora o novčanom depozitu, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 10. srpnja 1992. br. Gž-578/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj od 19. prosinca 1991. br. P-679/91, u sjednici održanoj dana 13. srpnja 1994.,

presudio i riješio je :

Odbija se revizija kao neosnovana u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu njemačkih maraka, američkih dolara, kanadskih dolara, švicarskih franaka, danskih kruna i švedskih kruna u protuvrijednosti od 500 DEM.

Prihvaća se revizija i u preostalom dosuđujućem dijelu ukidaju nižestupanjske presude i predmet u navedenom obimu vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev i tuženici naloženo da u izvršenju ugovora o novčanom depozitu isplati tužiteljici devizni iznos od 61,97 DEM, 485,39 USD, 1.822,32 CAD, 211,33 CHF, 100 DKK, 3,31 SKR, sve u roku od 15 dana. Rješenjem je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tuženice i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tuženica iz svih razloga navedenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka revident opravdava propustom suda drugog stupnja što "nije cijenio prijedlog tuženice da se u postupku pred prvostupanjskim sudom pozove kao umješač bivša federacija" kao zainteresirana strana u sporu. Na taj način da je sud propustio "pravilno ocijeniti dokaz kojeg je tuženica predlagala tijekom postupka čime je povrijeđena ravnopravnost stranaka u postupku". Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident nalazi u primjeni po sudovima Zakona o obveznim odnosima umjesto Odluka bivšeg Saveznog izvršnog vijeća kojima je uvedena ograničena mogućnost raspolaganja devizama, te konačno upućuje i na Uredbu o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske. Također upućuje na bivšu federaciju kao jamca i s tim u vezi cijeni da je bivša federacija "u najmanju ruku bila procesno legitimirana u sporu". Predlaže da se revizija prihvati.

Na reviziju tužiteljica nije odgovorila, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

U ovoj pravnoj stvari nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP (NN br. 53/91, 91/92) na koju ovaj sud jedino pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a niti nepostupanje suda na koje revident upućuje opravdava prigovor o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tuženik je uistinu u podnesku od 18. XII. 1991. (list 12 spisa) predložio "da se u postupak pozove kao umješač NBJ s obzirom da je ista jamči za štedne uloge građana". Međutim, okolnost što sud sukladno tom prijedlogu tuženika nije postupio, dakle pozvao NBJ (sada tuženica tvrdi federaciju) da se u postupak miješa nije time ujedno i povrijedio postupovne odredbe.

Naime, nasuprot procesnim institutima kao npr. "imenovanje prethodnika" - čl. 210. ZPP, ili "obavijest treće osobe o parnici" - čl. 211. ZPP (sve u sustavu Zakona o parničnom postupku - "sudjelovanje trećih osoba") gdje je zakonom propisano da se pozivanje prethodnika "vrši preko suda", odnosno da se obavijest trećoj osobi čini "podneskom preko parničnog suda", kad je riječ o sudjelovanju umješača aktivnost suda utvrđena odredbama Zakona o parničnom postupku počinje pošto umješač najavi svoje miješanje u parnici na strani osobe za koju ima pravni interes da u sporu uspije. Stoga samim time što sud nije postupio sukladno prijedlogu tuženice i pozvao NBJ da se umiješa u spor nije ujedno učinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a niti revident navodi konkretno koja bi time bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena.

Sud prvog kao i sud drugog stupnja ocjenjuju, međutim, značenje prigovora tuženika da za devizne štedne uloge građana jamči bivša federacija ispravno tako da je tuženica prema tužitelju u obvezi iz ugovora o novčanom depozitu i stoga glavni dužnik. Tužiteljica kao vjerovnik uvijek ima pravo tražiti izvršenje ugovorne obveze od svog dužnika i dakako upravo njezino je pravo da ispunjenje obveze dužnika traži i od jamca, ali ne i njezina dužnost. Stoga ne stoji niti prigovor revizije o propustu suda da navedeni prigovor ocijeni. Naprotiv sudovi su taj prigovor cijenili, pravilno, irelevantnim za ishod ovog spora.

Prigovor pogrešne primjene materijalnog prava dijelom je osnovan.

O predmetu spora, zahtjevu tužiteljice na isplatu deviza sa njezinog deviznog štednog uloga po viđenju (visina novčanog depozita nije sporna) sudovi su odlučili primjenom Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91) udovoljivši tužbenom zahtjevu u cijelosti.

Postupajući tako pogrešno su primijenili materijalno pravo, pri čemu valja reći da pogrešna primjena materijalnog prava postoji i onda kada sud, kao u ovom slučaju, nije primijenio propise koji su važili u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja - 19. XII. 1991., a trebali su ih primijeniti s obzirom na njihov relevantan učinak na ugovorni odnos stranaka.

Naime, u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja u Republici Hrvatskoj primjenjivali su se kao pozitivni propisi, propisi koji su regulirali između ostaloga prava i obveze ugovaratelja deviznih pologa. Konkretno, to je Odluka o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga (dalje: Odluka), a koja je donijeta na temelju zakonske ovlasti iz čl. 12. Zakona o privremenim mjerama o zajedničkoj deviznoj politici i Projekciji platne bilance Jugoslavije za 1991. godinu. Taj se Zakon kao i Odluka primjenjuju od 8. X. 1991. godine kao propisi Republike Hrvatske na temelju čl. 1. toč. 14. i čl. 4. toč. 1. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni (NN br. 53/91). Navedenom Odlukom propisana su određena ograničenja deponenata - domaćih fizičkih osoba u pravu na podizanje deviza sa njihovih deviznih štednih uloga, ali isto tako tim je propisom i bankama koje vode devizne štedne uloge takvih osoba zabranjeno da postupaju po nalogu deponenata preko ograničenog deviznog iznosa do kojeg je deponentu ostavljeno pravo raspolaganja sa deviznim pologom.

U toč. 3. Odluka je propisivala: "Ovlaštene banke koje vode devizne štedne uloge građana na kojima su devize odobrene prije stupanja na snagu ove Odluke osiguravaju građanima - vlasnicima tih deviznih štednih uloga podizanje deviza sa njihovih deviznih štednih uloga ili izvršavaju njihove naloge za plaćanje uvoza ako su građani prethodno ovlaštenoj banci uredno najavili korištenje deviza u ovim iznosima i rokovima:

1) do 500 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 15 dana za prvo podizanje odnosno plaćanje sa deviznih računa i deviznih štednih uloga, a u roku od 30 dana za svako iduće podizanje odnosno plaćanje;

2) do 1.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 30 dana za prvo podizanje odnosno plaćanje sa deviznih računa i deviznih štednih uloga, a u roku od 45 dana za iduće podizanje odnosno plaćanje;

3) do 3.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 90 dana; 4) do 8.000 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti - u roku od 180 dana.

Ovlaštene banke mogu primati samo jednu najavu plaćanja odnosno podizanja deviza s deviznih štednih uloga građana u iznosima i rokovima iz ove točke. Rok najave teče od dana posljednjeg plaćanja odnosno podizanja deviza sa deviznog štednog uloga.

Ovlaštene banke izvršavaju naloge za podizanje deviza odnosno za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama sa njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga u vezi s prije prikupljenim najavama u skladu s rokovima i iznosima predviđenim ovim Odlukom od dana njezinog stupanja na snagu."

Tužiteljica je tužbom od 28. XI. 1991. godine zahtijevala isplatu cijelog deviznog štednog uloga. Cijeneći tužbu kao najavu za podizanje deviznog depozita tuženica je do donošenja presude suda prvog stupnja (19. XII. 1991. godine) bila u obvezi isplatiti tužiteljici protuvrijednost od 500 DEM, pa je stoga samo u navedenom obimu o obvezi tuženice valjano odlučeno, i utoliko je reviziju tuženice bez osnova (čl. 393. ZPP).

Za obvezivanje tuženice više od navedene vrijednosti nema pravnog osnova jer se sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu bavili utvrđivanjem odlučnih činjenica - kada je tužiteljica i u kojem iznosu sukladno Odluci najavila - zahtijevala podizanje deviza sa deviznog štednog uloga zbog čega je u preostalom dosuđujućem dijelu valjalo ukinuti pobijane presude temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje s time da će sud prvog stupnja kod donošenja nove odluke o glavnoj stvari voditi računa u pravilu o vremenskom važenju propisa kao i o propisima u međuvremenu donijetim.

Na navode revidenta kojim otklanja svoju obvezu u cijelosti pozivanjem na Uredbu o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske (NN br. 71/91, 3/92, 12/92) valja reći da je navedena Uredba stupila na snagu 23. XII. 1991. godine a da je presuda suda prvog stupnja donijeta 19. XII. 1991. godine, dakle, u vrijeme kada navedena Uredba nije još stupila na snagu. Kako pogrešna primjena materijalnog prava sukladno čl. 365. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti, ne može se imputirati sudu prvog stupnja u nazočnom slučaju navedeni propust, jer navedenu Uredbu i nije mogao primijeniti. Žalbeni, a ni revizijski sud nisu ovlašteni ocjenjivati pravilnost primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja uzimajući u obzir materijalno-pravne propise koji su se počeli primjenjivati nakon donošenja njegove odluke, uz izuzetak onih odredbi zakona koje u smislu čl. 90. st. 2. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90) imaju povratno djelovanje. Stoga sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu vodili računa o njezinim odredbama.

S obzirom na iznijeto odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. srpnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.