Legislator Case Law & Legislation
Rev-3737/1994-2 AI generated

Supreme Court dismissed employee's appeal against dismissal due to permanent need cessation, citing maternity protection laws.

Case Number Rev-3737/1994-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the employee's appeal against a final judgment ordering her reinstatement after termination. Lower courts correctly found the dismissal illegal because the employer failed to account for statutory protections for mothers with three or more children during maternity leave. The Court ruled that the appeal raised no new grounds for review and upheld the lower courts' decision to reinstate the employee.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 390. st. 1. ZPP; Čl. 78. ZRO: An appeal against a dismissal based on permanent cessation of need is inadmissible if the lower courts correctly applied statutory protections for mothers with multiple children, rendering the termination unlawful.

Keywords

AI generated
permanent cessation of need maternity protection multiple children reinstatement order labor law appeal unlawful dismissal employee rights

Cited Legislation

AI generated
čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br.
čl. 78. Zakona o radnim odnosima
mjeseca po prestanku okolnosti iz čl. 78. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3737/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A.K. iz S., koju zastupa punomoćnik M.K., odvjetnica iz S., protiv tuženice Lj. banka d.d. Lj., Glavna filijala Z., koju zastupa v.d. direktor H.D., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 21. lipnja 1994. godine, br. Gž-1720/94., kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 24. veljače 1994. godine, br. P-1040/93., u sjednici održanoj dana 25. veljače 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu od 24. veljače 1994. godine, br. P-1040/93. suđeno je:

"I. Poništava se kao nezakonita odluka v.d. direktora br. 661 od 1. listopada 1993. godine, kojom je tužiteljici trajno prestao rad zbog tehnološkog, organizacijskog i ekonomskog razloga, kao i odluka Komisije za žalbe radnika glavne filijale Zagreb br. 8/82-815 od 8. studenog 1993. godine s kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, te se nalaže tuženiku da tužiteljicu u roku od 8 dana vrati na rad. II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak u roku od 15 dana u iznosu od 935.000 HRD. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbija se u dijelu više zatraženom od 165.000 HRD."

"Odbija se prijedlog tužiteljice za izdavanjem privremene mjere."

Presudom Županijskog suda u Splitu od 21. lipnja 1994. godine, br. Gž-1720/94. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači tako da prihvati žalbu tuženice i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a tuženici dosudi zatraženi parnični trošak, odnosno da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik je zatražio i naknadu troška revizijske faze postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

U odgovoru na izjavljenu reviziju tužiteljica je pobijala osnovanost navoda revizije i predložila da sud reviziju odbaci i potvrdi donesene odluke.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o povredama apsolutno ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

U ovoj pravnoj stvari revidentica ne upućuje na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka te ovaj sud cijeni da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren. Neosnovana je tvrdnja revidentice da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica radnica tuženice s time da je odlukom v.d. direktora tuženice od 1. listopada 1993. godine, br. 661 utvrđeno da je za radom tužiteljice trajno prestala potreba zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga,

- da je zahtjev tužiteljice za zaštitu prava podnesen protiv navedene odluke odbijen odlukom Komisije za žalbe radnika Glavne filijale Zagreb od 8. studenog 1993. godine, br. 8/82-815,

- da je tužiteljica majka troje malodobne djece, te da je tužiteljica u takvom statusu, odnosno u statusu trudnice bila u vrijeme donošenja pobijanih tuženikovih odluka.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da su pobijane tuženikove odluke nezakonite.

Ovo iz razloga što je pobijanim odlukama tuženika utvrđeno da je za tužiteljičinim radom trajno prestala potreba, te da će tužiteljici prestati radni odnos kod tuženice protekom određenog roka, tj. 4. mjeseca po prestanku okolnosti iz čl. 78. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 25/92- pročišćeni tekst, dalje ZRO).

Odredbom čl. 78. Zakona o radnim odnosima propisano je da zbog trajnog prestanka potrebe za radom radnika radni odnos ne može prestati radniku za vrijeme služenja vojnog roka ili sudjelovanja u mobiliziranim jedinicama obrane Republike Hrvatske, radniku koji je zbog bolesti privremeno nesposoban za rad, trudnici odnosno ocu ili majci za vrijeme korištenja porodiljskog dopusta,

- samohranom roditelju odnosno usvojitelju s djetetom do 7 godina života, roditelju odnosno usvojitelju koji uzdržava troje ili više maloljetne djece, radniku kojem do stjecanja na mirovinu ne dostaje 5 godina radnog staža ili godina života, roditelju s teže hendikepiranim djetetom koji zbog toga radi sa skraćenim radnim vremenom, sindikalnom povjereniku i predstavniku radnika u organima upravljanja za vrijeme obavljanja dužnosti i godinu dana po prestanku iste.

U ovom stadiju postupka ostalo je i dalje među strnkama sporno da li pobijanim odlukama tuženice prestaje tužiteljičini radni odnos zbog prije navedenog razloga, tj. jesu li spomenute odluke donijete protivno upravo navedenoj zakonskoj odredbi prema kojoj zbog trajnog prestanka potrebe za radnom radnika radni odnos ne može prestati radniku - trudnici za vrijeme korištenja porodiljeskog dopusta, odnosno roditelju koji uzdržava troje ili više malodobne djece.

U vezi s tim pravilno je shvaćanje sudova nižeg stupnja da pobijanim odlukama zbog trajnog prestanka potrebe za radnim odnosom tužiteljice prestaje njegov radni odnos pod odgodnim uvjetom kako su to pobliže obrazložili ti sudovi u svojim presudama.

Stoga su ti sudovi zauzeli pravilno pravo shvaćanje da su pobijane odluke tuženice u suprotnosti s navedenom zakonskom normom, te na temelju toga tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim.

Tvrdnja tuženice u reviziji koju je iznosila i u dosadašnjem toku postupka da će temeljem njezinih odluka tužiteljici prestati radni odnos tek nakon što prestanu okolnosti propisane prije spomenutom odredbom i nakon što protekne rok od četiri mjeseca nisu od pravno odlučnog značenja.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te je revizija tuženice primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 25. veljače 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.