IV Kž-81/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 81/09-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Tanje Pavelin Borzić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osumnj. M. B. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona i drugih, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja I. R., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 25. rujna 2009. broj Kio-157/08 (Kv-767/09-2) o istražnom zahtjevu, u sjednici održanoj 3. studenog 2010.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja I. R. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 190. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u nastavku: ZKP) u povodu neslaganja istražnog suca, odbijen je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja I. R. protiv osumnj. M. B. i osumnj. P. D. zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08, u nastavku: KZ), članka 291. stavak 2. KZ, članka 294. stavak 2. KZ i članka 344. stavak 3. KZ.

Protiv tog rješenja podnio je žalbu oštećenik kao tužitelj I. R. putem punomoćnika Z.

V., odvjetnika iz Z., zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se odredi provođenje istrage protiv osumnjičenika, a podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, prema sadržaju žalbe, žalitelj izvodi iz, po njegovoj ocjeni, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer tvrdi da je ta povreda učinjena time što je istražni zahtjev odbijen, iako iz stanja spisa proizlazi postojanje osnovane sumnje da su osumnjičenici ostvarili elemente kaznenih djela iz članka 337. stavak 4. KZ, članka 291. stavak 2. KZ, članka 294. stavak 2. KZ i članka 344. stavak 3. KZ.

Povreda kaznenog zakona je počinjena kada sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijeni zakon koji se ne može primijeniti. Kako se u konkretnom slučaju tvrdi da je

IV Kž 81/09-3

povreda zakona posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to se i u tom dijelu žalbe radi o prigovoru pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovane su i tvrdnje žalitelja da se pobijano rješenje temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Suprotno navodima žalitelja, nespornim iz stanja spisa proizlazi da su trgovačko društvo ''F.'' d.o.o. osnovali I. R., I. M. i P. D. dok je u lipnju 2000. godine I. M. istupio kao suvlasnik i svoj poslovni udio prenio na I. R. čime je oštećeni kao tužitelj postao vlasnik dvije trećine poslovnog udjela u trgovačkom društvu, a da bi on 2. srpnja 2003. prenio jednu trećinu poslovnog udjela bez naknade na A. J.. Nesporno je i da je M. B. od 15. siječnja 2001. direktor navedenog trgovačkog društva. Stoga, na temelju tako utvrđene strukture poslovnih udjela, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je oštećeni I. R. imao ovlasti i mogućnosti utjecati na financijsku i poslovnu ''politiku'' trgovačkog društva kao i inicirati promjenu imenovanog direktora ukoliko je bio nezadovoljan njegovim radom i smatrao da nanosi štetu trgovačkom društvu.

Nadalje, ispravno prvostupanjski zaključuje i da je oštećeni I. R., budući je bio ovlašten na potpisivanje financijske dokumentacije trgovačkog društva, mogao ispuniti novčane obveze društva prema bankama i koristiti sredstva društva za podmirivanje obveza koje je smatrao nužnim prije nego li je društvo dospjelo u financijske teškoće. Naime, iz sadržaja žalbe zapravo proizlazi nezadovoljstvo oštećenog I. R. usmjeravanjem dobiti društva na donacije, preuređenje poslovnog prostora, plaćanje dobavljača I. i puta u Portugal, a ne podmirivanje duga prema bankama iako je on, jedno vrijeme i kao većinski vlasnik poslovnog udjela u društvu, imao ovlasti upravljati i usmjeravati poslovanje društva, pa i imenovati novog direktora društva.

U odnosu na činjenične opise kaznenih djela iz istražnog zahtjeva koji se odnose na nepodmirivanje obveza prema bankama (točke 2., 6. i 10.) što je za posljedicu imalo naplatu duga prodajom nekretnine u vlasništvu oštećenog I. R., valja naglasiti da nespornim proizlazi iz materijalne dokumentacije u spisu kako je oštećeni kao tužitelj dobrovoljno i samoinicijativno prenio svoju privatnu imovinu u fiducijarno vlasništvo banaka, a naplata prodajom nekretnina od strane banke je uslijedila nakon što je oštećeni kao tužitelj ponovno na temelju vlastite odluke odbio dati suglasnost da njegova kuća ostane u fiducijarnom vlasništvu banke, a koju činjenicu oštećenik niti ne osporava. Kako je, osim imovine oštećenika založena i imovina trgovačkog društva, a u ugovorima nije utvrđen redoslijed naplate između založenih nekretnina, to ne postoji osnovana sumnja da bi direktor trgovačkog društva neispunjavanjem obveza prema bankama, kako to navodi oštećenik, postupao sa ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist. Isto tako je potrebno istaknuti činjenicu koju sam oštećenik naglašava i to da je neformalnim dogovorom osnivača, a zbog dugogodišnjeg poslovnog iskustva oštećenika, bilo dogovoreno da upravo on donosi poslovne odluke uz ''formalnog'' direktora osumnj. M. B. zbog čega je i bio ovlašten potpisnik financijskih dokumenata.

Stoga, sveukupno poslovanje trgovačkog društva, koje se opisuje u činjeničnim opisima djela po točkama 2. do 10. istražnog zahtjeva, ne može se stavljati na teret osumnj. M. B. kao direktoru jer iz dokumentacije u spisu i iskaza osumnjičenika, koji su suglasni ugovorima, zapisnicima i izjavama u spisu, proizlazi da osumnj. M. B. nije donosio samostalne odluke niti je potpisnik bankarskih ugovora i ostale dokumentacije (nenaplaćena

IV Kž 81/09-3

potraživanja, odobrene pozajmice, donacije itd.) već je isto posljedica sporazumnih dogovora i odluka osnivača društva, a posebno u odnosu na točke 3., 4. i 8. istražnog zahtjeva. U odnosu na točku 9. istražnog zahtjeva pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza osumnjičenika, uvida u fakturu i nalaz stalnog sudskog vještaka Z. P., da je vozilo prodano po tržišnoj cijeni, pa stoga nije ostvareno bitno obilježje kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ da bi osumnjičenici pribavili znatnu imovinsku korist koja ujedno i predstavlja štetu za trgovačko društvo. U odnosu na kazneno djelo iz članka 294. stavak 2. KZ pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se radilo o ugovoru o donaciji na temelju kojeg je donirano 100.000,00 kuna A. S. I. Z., a radi reklamiranja trgovačkog društva na natjecanjima koje organiziran A. što je i realizirano, pa ne postoji osnovana sumnja da je osumnj. M. B. sklopio ugovor za koji zna da je štetan i da je djelom prouzročena šteta velikih razmjera.

Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi u odnosu na kazneno djelo iz članka 344. stavak 3. KZ (točka 4. istražnog zahtjeva) da bi osumnj. M. B. platio put na nogometno prvenstvo lažnom fakturom kao da se radi o putu u Torino jer u spisu prileži faktura da je put prikazan kao put u Portugal na nogometno prvenstvo te je u skladu s tim i plaćen porez.

Za kazneno djelo iz članka 291. stavak 2. KZ propisana je kazna zatvora u trajanju od jedne do pet godine. Stoga, s obzirom na visinu zakonom propisane kazne, za kazneno djelo koje se istražnim zahtjevom pod točkom 1. osumnjičeniku stavlja na teret ne postoji mogućnost provođenja istrage, pa je žalbu oštećenika kao tužitelja, a bez upuštanja u utvrđivanje postojanja osnovane sumnje o učinu navedenog kaznenog djela, trebalo odbiti.

Pri tome je sud imao u vidu da je za ostala kaznena djela odbijen istražni zahtjev. Kako u spisu ne postoje podaci koji bi ukazivali na postojanje osnovane sumnje da su ostvareni subjektivni i objektivni elementi inkriminiranih djela od strane osumnj. M. B., slijedom toga ne postoji niti osnovana sumnja na strani osumnj. P. D. koji se tereti za počinjenje djela iz članka 337. stavak 4. KZ u poticanju.

Slijedom navedenog, budući da žalbom oštećenika kao tužitelja nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 398. stavak 4. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 398. stavak 3. ZKP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 3. studenog 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Tanja Pavelin Borzić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.