Revr-1362/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1362/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja K. M. iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-537/2015-2 od 11. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-225/12-28 od 19. siječnja 2015., u sjednici održanoj 5. listopada 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos 22.528,03 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 9.875,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostala bilo koja od navedenih pretpostavki, nema uvjeta za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u razdoblju od svibnja 2008. do rujna 2009.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 14., čl. 169. i čl. 170. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOS), čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04) te čl. 12., čl. 90. st. 1. i čl. 199. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 134/04 i 68/05 - dalje: ZR).

Pri tome su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, kroz 7 dana, rad od osam sati tretirali kao redovni rad, daljnjih osam sati kao prekovremeni rad, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. Što se tiče poslova koje je tužitelj obavljao nakon petosatnog radnog vremena provedenog na poslovima razminiravanja, sudovi su primjenom odredaba Zakona o humanitarnom razminiravanju („Narodne novine“, broj 153/05 i 63/07) i to čl. 27. navedenog Zakona obračunavali pet sati rada u minskom polju kao puno (osmosatno) radno vrijeme. Nadalje su, u dane vršenja službe vikendom sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor, izražavajući pri tome shvaćanje da fizički nije moguće i da nije životno da bi neka osoba radila 24 sata efektivno i to u kontinuitetu od 7 dana bez korištenja nužnog dnevnog odmora.

Revidentica je u izvanrednoj reviziji postavila sljedeće materijalnopravno pitanje: „Ima li tužitelj, kao djelatna vojna osoba, za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost takve službe (nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu) pravo na naknadu za prekovremeni rad od 16 sati radnim danom odnosno 24 sata subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i noću odnosno može li osmosatni dnevni odmor ući u fond sati na temelju kojih se izračunavaju ostvareni, a neplaćeni sati rada?“

Obrazlažući važnost postavljenog pravnog pitanja tuženica ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sati dnevno te na odluke broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008. i broj Revr-466/07 od 5. rujna 2007.

Odlučujući o dopuštenosti revizije tuženice u ovoj pravnoj stvari ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP. Iako je revidentica u reviziji postavila određeno materijalnopravno pitanje za koje tvrdi da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prema ocjeni revizijskog suda navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U nižestupanjskim odlukama zauzeto je pravno shvaćanje da tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost takve službe (nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu) pripada pravo na prekovremeni rad umanjen za osam sati dnevnog odmora. Stoga je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenom pravnom pitanju zauzeto u pobijanoj presudi podudarno sa pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženim u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. na koju se revidentica poziva u reviziji.

Pozivanje revidentice na odluke ovog suda broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008. i broj Revr-466/07 od 5. rujna 2007. ne predstavlja valjani razlog zbog kojih bi postavljeno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni budući da se u tim odlukama nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom postupku.

Naime, u odluci ovog suda broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008., na koju se revidentica poziva u reviziji predmet spora je isplata posebnog dodatka i posebne dnevnice pirotehničarima nakon što je Uredbom o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe („Narodne novine“, broj 144/02) prestala vrijediti Odluka o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika od 11. svibnja 1995.

U postupku koji je prethodio donošenju odluke ovoga suda broj Revr-466/07 od 5. rujna 2007. tužitelj je od tuženice potraživao isplatu naknade za vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, i to za vrijeme koje je, tužitelj, zaposlen na poslovima policajca na graničnom prijelazu, obavljao rad u smjenama - turnusima, na radu proveo dulje od formalno propisanog radnog vremena (vrijeme prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja nakon obavljenog posla), što u ovom postupku nije slučaj.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 5. listopada 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.