Revr-1432/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1432/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Dragana Katića, člana vijeća, Renate Šantek i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz Š., OIB …, kojeg zastupa T. C., odvjetnica iz Z., protiv tuženika L. R. hoteli d.d. O., OIB …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog ureda P., G., D., V. i K. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2066/2014-2 od 24. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-647/2013-21 od 23. travnja 2014., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz što ga je tuženik L. R. h. d.d. sa sjedištem u O., OIB …, dao tužitelju M. L. s prebivalištem u Š., OIB … Odlukom o prestanku ugovora o međusobnim obvezama, odgovornostima i pravima u obavljanju poslova s posebnim ovlastima zaposlenika-specijaliste i otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja voditelja projekta na probnom radu od dana 13. studenog 2013. godine, te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku L. R. h. d.d. sa sjedištem u O., OIB … vratiti tužitelja M. L. s prebivalištem u Š., OIB … na radno mjesto voditelja projekta u Sektoru razvoja u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku L. R. h. d.d. sa sjedištem u O., OIB … naknaditi tužitelju M. L. s prebivalištem u Š., OIB … troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja od isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana",

a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.600,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da uz prihvaćanje revizije pobijana presuda bude preinačena tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a podredno da se u cijelosti ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem se predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Revizija je neosnovana.

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama naprijed navedenih razloga zbog kojih je revizija izjavljena sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP-a, te je utvrđeno da ti revizijski razlozi ne postoje.

U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a u reviziji se navodi da je drugostupanjski sud "bez zadrške" prihvatio utvrđenje prvostupanjskog suda, mada za takvo zaključenje prvostupanjski sud ne navodi razloge pa da se zbog nepostojanja razloga o odlučnim činjenicama nižestupanjske presude ne mogu ispitati.

Činjenice na kojima sudovi temelje odluku o tužbenom zahtjevu nisu sporne pa nije jasno koje bi razloge o tim činjenicama trebale sadržavati nižestupanjske presude. Stoga, suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i kojima bi bila ostvarena navedena bitna povreda.

U ovoj parnici tužitelj ostvaruje zaštitu prava iz radnog odnosa zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odnosno prestanka tog ugovora, danog mu odlukom tuženika od 13. studenog 2013., te da radni odnos stranaka nije prestao i zahtjevom za vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto voditelja projekta u Sektoru razvoja.

Predmetni ugovor o radu sklopljen je na određeno vrijeme do 15. rujna 2014. za obavljanje poslova na radnom mjestu voditelja projekta u Sektoru razvoja.

Čl. 3. Ugovora ugovoren je probni rad u trajanju tri mjeseca. Istim čl. ugovoreno je da će praćenje tužiteljevog rada (radne, stručne i druge sposobnosti) tijekom probnog rada provoditi član Uprave nadležan za razvoj koji će prije isteka probnog roka ocijeniti da li je tužitelj kao voditelj projekta ostvario postavljene ciljeve, da li je usvojio odnosno primijenio potrebna znanja i vještine, da li se pridržava i da li primjenjuje važeće procedure te da li je ponašanje voditelja projekta na radu i u vezi s radom u skladu s organizacijskom kulturom.

Navedene činjenice nisu sporne.

Pobijanu odluku o otkazu tuženik je donio uz konstataciju da su stručne i radne sposobnosti koje je tužitelj pokazao tijekom probnog rada ocijenjene nezadovoljavajućim.

Postojanje nedopuštenosti otkaza tužitelj temelji na tvrdnji da sama navedena konstatacija da su stručne i radne sposobnosti koje je tužitelj pokazao tijekom probnog rada ocijenjene nezadovoljavajućim ne predstavlja obrazloženje otkaza u smislu odredbe čl. 112. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR), jer da bi otkaz ugovora o radu ispunjavao propisani uvjet da bude obrazložen, poslodavac mora obrazložiti zašto je probni rad ocijenjen nezadovoljavajućim.

Navedenu tvrdnju tužitelja sudovi su ocijenili neosnovanim s obrazloženjem da je u slučaju otkaza ugovor o radu kojim je ugovoren probni rad dovoljno da poslodavac u otkazu naznači da radnik u probnom roku nije svojim radom zadovoljio potrebama radnog mjesta odnosno da nema stručne i druge sposobnosti koje su mu potrebne, a da pritom ne treba iznositi sve činjenice zbog kojih nije zadovoljan radom radnika već da u otkazu naznači nepovoljnu ocjenu probnog rada, te da sud nije ovlašten upuštati se u takvu ocjenu osim ako iz činjeničnog stanja proizlazi da je ocjena poslodavca posljedica diskriminacije, a da o tome nije riječ u konkretnom slučaju.

Navedeno zaključivanje sudova u skladu je s pravnim shvaćanjem iznijetim u ranijim odlukama revizijskog suda.

Tako je u odluci broj Revr-1445/13 od 30. 9. 2014., koja je donijeta u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, navedeno da "u odnosu na ponovljeni prigovor tužiteljice da odluka o otkazu nije pravilno obrazložena (čl. 112. st. 2. ZR), valja reći da prema shvaćanju revizijskog suda odluka o otkazu ugovora o radu zbog neuspjeha probnog rada obrazložena tim razlogom, ima dostatno obrazloženje. Stoga je neprihvatljivo stajalište revidentice da je predmetna odluka nezakonita zbog izostanka odgovarajućeg obrazloženja, tj. nenavođenja činjenica zbog kojih tuženik smatra da tužiteljica nije zadovoljila na radu i da je već iz tih formalnih razloga ista nedopuštena (ništetna)".

Budući da se pobijana odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju temelji na činjenici njegovog nezadovoljavanja na probnom radu, a što po shvaćanju ovoga suda tuženik nije bio dužan posebno obrazložiti, sudovi su pravilno zaključili da odluka o otkazu nije u suprotnosti s odredbom čl. 112. st. 2. ZR-a.

Tužbeni zahtjev tužitelj temelji i na tvrdnji da je otkaz nedopušten i zbog neprimjenjivanja odredbe čl. 110. ZR jer je predmetni ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme, a tom odredbom da je određeno da se ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme može redovito otkazati samo ako je takva mogućnost određena ugovorom.

Ta tvrdnja je neosnovana već stoga što se prema odredbi čl. 35. st. 4. ZR-a na otkaz ugovora o radu zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu iz st. 3. toga članka ne primjenjuju odredbe ZR-a o otkazu ugovora o radu osim, čl. 10., 112. i 116. toga Zakona. Dakle, u ovom slučaju u kojem je otkaz ugovora o radu dan zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu ne primjenjuje se odredba čl. 110. ZR-a za koju tužitelj pogrešno smatra da ju je trebalo primijeniti.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoji niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 25. kolovoza 2015.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.