Rev-1230/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1230/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Augusta Husinca kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz V., koga zastupa B. K. ,odvjetnik u B., protiv tuženika Z. N. iz Z., koga zastupa M. G., odvjetnik u K., te protutužbe M. G. protiv tuženika I. Š., radi isplate,rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 1. veljače 1990. godine broj Gž-2381/89-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 24. svibnja 1989. godine broj P-838/87-45, u sjednici održanoj dana 23. listopada 1990. godine

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 1. veljače 1990. br. Gž-2381/89-2, i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda odbijen Je tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati iznos od 1.237 dinara i 6 para (12.376.000 prijašnjih dinara) zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je istom presudom obvezan tužitelj da plati tuženiku iznos od 433 dinara (4.330.000 prijašnjih dinara) zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Drugostepeni sud je potvrdio presudu prvostepenog suda.

Protiv presude drugostepenog suda tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju nižestepenih sudova i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni Javni tužilac Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Nije sporno da su stranke 23. travnja 1986. godine zaključile ugovor o djelu temeljem kojeg je tuženik bio obvezan izvesti radove na uređenju tužiteljeva lokala najkasnije do 1. kolovoza te godine, a tužitelj mu se obvezao platiti iznos od 1.100 dinara (11.000.000 prijašnjih dinara). Takodjer nije sporno da je tuženik primio od tužitelja iznos od 907 dinara (9.7OO.OOO prijašnjih dinara).

Tužitelj je u postupku pred prvostepenim sudom tvrdio, a u toj tvrdnji ustraje i dalje, da je s tuženikom zaključio novi ugovor dana 25. kolovoza 1986.godine, i to za uređenje prve prostorije lokala, kojom prilikom da mu je predao daljnjih 500 dinara (5,000.000 prijašnjih dinara) o čemu da posjeduje potvrdu o primitku tog iznosa, što ju je potpisao tuženik, pa da je tako tuženik od njega primio ukupno iznos od 1.470 dinara (14.700.000 prijašnjih dinara). Takodjer je tvrdio da je s tuženikom ugovorio penale od 5% od dana zakašnjenja. Tvrdi dalje da tuženik nije radove završio, a vrijednost radova koje je obavio da iznosi 339 dinara (3.394.000 prijašnjih dinara),pa smatra da mu je tuženik dužan platiti razliku od 1.167 dinara (11.676.000 prijašnjih dinara), te daljnji iznos od 70 dinara (700.000 prijašnjih dinara) na ime penala.

Tuženik je protiv tužitelja podnio protutužbu kojom traži da mu ovaj isplati 433 dinara (4,330.000 prijašnjih dinara) te tvrdi da zbog neprekidnih izmjena koje je tražio tužitelj u toku izvođenja radova da je došlo do poskupljenja ugovorenog posla a tužitelj da te promjene nije financijski pratio pa smatra da vrijednost njegovog materijala i rada iznosi ukupno 1.340 dinara (13.400.000 prijašnjih dinara). Kako je primio samo iznos od 907 dinara (9.700.000 prijašnjih dinara) traži od tužitelja da mu plati navedenu razliku.

Prvostepeni sud je utvrdio da na potvrdi o primitku spornog iznosa od 500 dinara od strane tuženika, koju je tužitelj prezentirao sudu kao dokaz da je tuženik taj iznos primio, nije potpis tuženika, pa stoga taj sud nije prihvatio kao osnovanu tužiteljevu tvrdnju da je on navedeni iznos tuženiku predao.

Dalje je taj sud utvrdio putem vještaka da ukupna vrijednost izvedenih radova u ugostiteljskom lokalu tužitelja prema zaključenom ugovoru iznosi 1.463 dinara (14.630.400 prijašnjih dinara), pa kako taj sud utvrđuje da je tuženik primio od tužitelja samo iznos od 907 dinara to mu je povodom njegove protutužbe dosudio razliku odnosno 433 dinara (4,330.000 prijašnjih dinara).

Tužitelj međutim u žalbi protiv presude prvostepenog suda, tvrdeći da je činjenično stanje u toj presudi pogrešno i nepotpuno utvrđeno, ponovio je već ranije istaknuti prigovor vještačenju u pogledu obima i vrijednosti radova koje je izveo tuženik u njegovu lokalu, te je posebno prigovorio odluci prvostepenog suda što nije ispitao vještaka R. S., koji je dao svoje mišljenje u postupku osiguranja dokaza.

U dokaz svoje tvrdnje da tuženik nije izvršio one radove kako je to utvrdio prvostepeni sud tužitelj je u žalbi priložio niz dokaza.

U pogledu utvrđenja sporne činjenice da li je tuženik primio pored nespornih 907 dinara još i daljnjih 500 dinara prvostepeni sud utvrdio, kao što je već prije spomenuto, i to grafološkim vještačenjem suprotno tužiteljevoj tvrdnji da na potvrdi koju je ovaj predočio sudu o primitku navedenog iznosa od stranke tuženika nije njegov potpis. Tužitelj je u žalbi takodjer ponovio svoj raniji prigovor tom vještačenju kao i prijedlog da se provede na njegov trošak ponovno grafološko vještačenje tvrdeći i dalje da je sporni potpis upravo tuženikov i da je tuženik primio navedeni iznos.

Spomenute žalbene navode koji su od odlučnog značaja drugostepeni sud nije ocijenio u obrazloženju svoje presude tj. nije primijenio odredbu čl. 375. stav 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP, što je moglo biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, čime je bitno povredio odredbe parničnog postupka (čl. 354. stav 1. ZPP).

Iz tih razloga je tužiteljeva revizija osnovana, pa ju je kao takvu trebalo prihvatiti te ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje (član 394. st. 1. ZPP).

U ponovljenom postupku taj sud će, nakon što ukloni spomenute nedostatke, povodom tužiteljeve žalbe donijeti novu odluku.

U Zagrebu, 23. listopada 1990.

Predsjednik vijeća:

August Husinec, v.r.