Rev-1878/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1878/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F.H. iz Z., M. …, zastupanog po punomoćniku A.V., odvjetniku iz Z., protiv tuženice C. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. VI. 1992. godine br. Gž-4041/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. I. 1992. godine br. Pn-4919/91, u sjednici održanoj dana 3. studena 1993. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija se tužitelja djelomično prihvaća, pa se preinačuju presude nižih sudova tako da je tuženik dužan tužitelju isplatiti i daljnji iznos novčane naknade od 1,580.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. I. 1992. godine i naknaditi cjelokupni parnični trošak u iznosu od 83.850 HRD, sve u roku od 15 dana, te platiti zakonsku zateznu kamatu na iznos parničnog troška od 22.600 HRD tekuće od dana 24. I. 1992. godine, a na iznos parničnog troška od 61.250 HRD od dana 3. XI. 1993. godine sve do plateža.

II. U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan da tužitelju isplati novčanu naknadu za neimovinsku štetu za pretrpljene i trpljene duševne boli zbog gubitka životnih aktivnosti u iznosu od 620.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. I. 1992. godine do konačne isplate uz obvezu i naknade parničnog troška u iznosu od 10.100 HRD, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu u preostalom dijelu odbijen, a odbijen je i zahtjev za plaćanje zakonske zatezne kamate za razdoblje od 8. III. 1981. godine do 23. I. 1992. godine kao i zahtjev za plaćanje zatezne kamate na parnični trošak.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je takva prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava kako u određivanju visine novčane naknade za nematerijalnu štetu, tako i u odnosu na odbijene zahtjeve za zatezne kamate na glavnicu i na parnični trošak, pa predlaže da se revizija prihvati, te preinače obje nižestupanjske presude usvajanjem u cijelosti njegovih zahtjeva, te uz obvezu i naknade troškova u povodu revizije.

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tuženiku i nadležnom državnom odvjetništvu, ali na reviziju nije odgovoreno niti je dostavljeno izjašnjenje.

Revizija je djelomično osnovana.

Tužitelj traži novčanu naknadu za neimovinsku štetu - pretrpljene duševne boli zbog gubitka životnih aktivnosti, a u povodu trajnih posljedica zadobivenih povreda u saobraćajnoj nesreći 8. III. 1981. godine. Parnični postupak sa takvim zahtjevom pokrenut je u 1982. godini.

Prema utvrđenju sudova proizlazi da su kod tužitelja zbog zadobivenih povreda, a one su se sastojale u potresu mozga, udarnoj ozljedi glave, rani razderotini u području desnog ručnog zgloba, natučenju lijevog koljena, te prijelomu lateralnog kondila lijeve tibije, ostale takve trajne posljedice da se tužitelj teže kreće, šepa, pomaže se štapom, fleksija koljena zaostaje za oko 30 stupnjeva, pa je to i rezultiralo degenerativnim procesom na koljenu i funkcionalnim oštećenjem koljena te atrofijom muskulature lijeve noge. U odnosu, pak, na zadobiveni potres mozga kod tužitelja razvila se posttraumatska encefalopatija, tako da su prisutne glavobolje, distonične smetnje, teškoće pamćenja i koncentracije te tizritmički promijenjen EG.

U odnosu na navedene trajne posljedice nakon izlječenja tužitelja, a koji je zadobio navedene povrede u dobi kad je bio u 51. godini života, tužitelj će morati ulagati dodatne napore radi savladavanja svojih životnih aktivnosti u obimu oko 25%.

Uzimajući u obzir sve navedene okolnosti, kao i dužinu trajanja postupka ostvarivanja pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu ovaj sud nalazi da je primjeren upravo postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 2,000.000 HRD pa valja tuženika obvezati da plati i daljnji iznos od 1,580.000 HRD za taj vid neimovinske štete kao pravičnu novčanu naknadu (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima).

S obzirom da se radi o obvezi pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu, a koja se utvrđuje prema vremenu donošenja prvostupanjske odluke, to i zatezna kamata za taj vid štete teče tek od dana donošenja presude suda prvog stupnja, pa je utoliko neosnovan zahtjev tužitelja odnosno revizijski prigovor pogrešnoj primjeni materijalnog prava da bi zatezna kamata tekla od dana nastanka štetnog događaja.

U povodu odlučivanja o osnovanosti revizije u odnosu na glavnicu valja ukazati na osnovanost revizijskog prigovora primjeni materijalnog prava određivanju troškova parničnog postupka, s obzirom da se troškovi parničnog postupka određuju prema uspjehu tužitelja u parnici, pa je utoliko valjalo preinačiti nižestupnjevne odluke i u odnosu na parnični trošak te obvezati tuženika da naknadi cjelokupni parnični trošak u navedenu iznosu (čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku - primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku - NN br. 53/91).

Osnovano revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je odbijen njegov zahtjev za plaćanje zatezne kamate na određen iznos parničnog troška.

Dana 1. VII. 1990. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list SFRJ" br. 27/90, a koji cijeli zakon sa izmjenama i dopunama preuzet je kao zakon Republike Hrvatske i primjenjuje se kao takav temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o izvršnom postupku - NN br. 53/91), pa je odredbom čl. 20a. st. 2. propisano pravo vjerovnika na zatezne kamate na parnične troškove od dana donošenja izvršne isprave. Tužitelj takvo pravo ostvaruje i može ostvarivati u toku parničnog postupka, odnosno ovlašten je tražiti da se već u odluci kojom se prihvaća njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova, kao izvršne isprave, prihvati i njegov zahtjev za plaćanje zateznih kamata, a što je u konkretnom predmetu bilo tako i učinjeno.

Tužitelj dakle ima pravo na platež zatezne kamate na parnične troškove, ali tako da zatezna kamata na parnične troškove koji su nastali do donošenja odluke prvog stupnja kao izvršne isprave pripada od dana donošenja odluke prvog stupnja o određivanju parničnih troškova, a za troškove koji su nastali u povodu žalbe i u povodu revizije zatezna kamata teče od dana donošenja ove presude kojom su ti parnični troškovi u cjelokupnom iznosu i određeni.

Valjalo je obzirom na izložene razloge djelomično prihvatiti reviziju tužitelja zbog pogrešne primjene materijalnog prava i preinačiti djelomično nižestupnjevne odluke, a sve to temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena kao neosnovana a temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 3. studena 1993. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić v.r.