Kžm-44/2012-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 44/12-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević-Grbić, Dražena Tripala i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. E. D. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 2. Kaznenog zakona i dr. ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06 i 110/07 – u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama opt. E. D. i mlt. L. P. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 15. ožujka 2012. br. KMP-4/10, u sjednici održanoj dana 13. lipnja 2013., u nazočnosti braniteljice opt. L. P., odvjetnice A. F. iz Z. u zamjeni za odvjetnika M. M. iz Z.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. U povodu žalbe opt. E. D., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda i, temeljem čl. 354. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97) izriče:

opt. E. D. (s podacima kao u spisu)

o s l o b a đ a s e o d o p t u ž b e

da bi: tijekom mjeseca kolovoza 2008. u T., u prostorijama Odgojnog Zavoda T. gdje se nalazio kao odgajanik, zajedno s mlt. L. P., bez ikakvog stvarnog razloga i povoda, u više navrata u prisutnosti drugih odgajanika Zavoda, verbalno i fizički napao M. R., a dana 30. kolovoza 2008., također pred drugim odgajanicima Zavoda, više puta šakama i nogama udarao M. R. po glavi i tijelu, prisilio ga da im pere čarape, ljubi tenisice i liže jezikom parket te da oralno zadovolji A. P., što isti nije dozvolio, a takvo njegovo ponašanje je kod M. R. izazvalo osjećaj ugroženosti i straha,

dakle, radi iživljavanja nasiljem i zlostavljanjem na javnom mjestu doveo drugoga u ponižavajući položaj,

pa da bi time počinio kazneno djelo nasilničkog ponašanja opisano i kažnjivo po čl. 331. st. 1. KZ/97.

II. U povodu žalbe mlt. L. P., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda i, temeljem čl. 88. st. 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" br. 111/97, 27/98 i 12/02 – u daljnjem tekstu: ZSM) u vezi čl. 354. toč. 1. ZKP/97, prema mlt. L. P. obustavlja se kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 331. st. 1. KZ/97, činjenično i pravno opisanog u obrazloženju prvostupanjske presude.

III. Uslijed odluke pod I. i II. izreke žalbe optuženika i maloljetnika su u tom dijelu postale bespredmetne, a troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava, sukladno čl. 123. st. 1. ZKP/97.

IV. Uslijed odluke pod I. i II. ove izreke, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji tako da se, za kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 2. u vezi st. 1. KZ/97 za koje su po sudu prvog stupnja oglašeni krivima,

- opt. E. D., uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. c KZ/97, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju mu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 18. studenog 2011. do 15. prosinca 2011.,

- mlt. L. P., temeljem čl. 23. i 24. ZSM, izriče kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

V. Žalbe opt. E. D. i mlt. L. P. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane i, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašeni su krivima opt. E. D. i mlt. L. P. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 2. KZ/97, a opt. E. D. još i zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 331. st. 1. KZ/97, pa je opt. E. D. za kazneno djelo iz čl. 188. st. 2. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a zbog kaznenog djela iz čl. 331. st. 1. KZ/97 kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te je, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jedan mjesec. Mlt. L. P. je, uz primjenu čl. 23. i 24. ZSM, za kazneno djelo iz čl. 188. st. 2. KZ/97 osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine.

Opt. E. D. je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, sukladno čl. 63. st. 1. KZ/97.

Optuženik i maloljetnik su u cijelosti oslobođeni dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žale se optuženik i maloljetnik.

Opt. E. D. žali se osobno i po svom branitelju M. S., odvjetniku iz V. G., bez posebno istaknutih žalbenih osnova, a iz obrazloženja žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Mlt. L. P. se žali po svom branitelju M. M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatraženo branitelja maloljetnika obavijestiti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na duženo razgledanje.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je braniteljica mlt. L. P. prema zamjenskoj punomoći za odvjetnika M. M., koja je ostala kod navoda podnesene žalbe, dok uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP/97, održana u njegovoj nenazočnosti.

Žalbe nisu osnovane.

Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, mlt. L. P. u žalbi parafrazira zakonski tekst odredbe čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 bez navođenja konkretnih razloga pobijanja, pa kako niti ovaj Vrhovni sud ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti takvu povredu nije našao, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren. Žalbama se, ustvari, pobijaju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, jer da nema dovoljno dokaza o učinu terećenih kaznenih djela. Osporava se vjerodostojnost terećenja ošt. M. R. u komparaciji s drugim izvedenim dokazima, a opt. E. D. u žalbi ustraje na prijedlogu ćenika s obzirom na nalaz psihologa da se izvrši psihijatrijsko-psihološka evaluacija ošte

Odgojnog zavoda T., D. K. Ukazuje se da nema materijalnih dokaza o učinu kaznenih djela niti je iskaz oštećenika potvrđen drugim izvedenim dokazima, slijedom čega žalitelje treba osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da su optuženik i maloljetnik počinili kazneno djelo silovanja na način kako ih tereti optužba.

Iskaz ošt. M. R. dosljedan je i uvjerljiv, za razliku od iznesenih obrana koje su međusobno proturječne. Naime, iako opt. E. D. poriče da bi kritične prilike bio agresivan prema oštećeniku, odnosno da bi nad njim bilo tko izvršio radnju silovanja, mlt. L. P. u svojoj obrani tvrdi da je upravo opt. E. D. "cimao", odnosno prepadao oštećenika na način koji je kod njega izazvao strah, a potom je on, maloljetnik, udario oštećenika i primio ga za vrat tražeći od svjedoka J. S. da oštećeniku gurne dršku metle u anus, što je ovaj odbio učiniti tako da je drška metle samo naslonjena na području debelog mesa oštećenika.

Nasuprot tome, oštećenik u istrazi i na glavnoj raspravi suglasno opisuje da su ga optuženik i maloljetnik zajednički tukli šakama i nogama te da ga je opt. E. D. držao pognutog preko prozora dok mu je mlt. L. P. skinuo donji dio trenirke i dršku metle ugurao u analni otvor pomičući dršku naprijed – nazad, pri čemu je oštećenik plakao i molio ih da ga puste. Navedeno ga je boljelo, a kasnije je primijetio krv u stolici.

Terećenje oštećenika potvrđeno je iskazima očevidaca, svjedoka N. I. i J. S. koji su pred istražnim sucem opisali jednaki slijed događaja. Iako su ovi svjedoci na glavnoj raspravi izjavili da se više ne sjećaju što se dogodilo, sud prvog stupnja s pravom prihvaća kao vjerodostojne njihove iskaze iz istrage koji su dani bliže vremenu događaja.

Konačno, iskaz oštećenika u suglasnosti je s nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka dr. D. M. glede mehanizma nastanka ozljede anusa i naknadnog krvarenja u stolici koje ukazuje na laceraciju sluznice zbog primijenjene mehaničke sile. Konkurirajući uzroci krvarenja u stolici (hemeroidi, infektivna ili zloćudna bolest crijeva) na koje upire žalba optuženika, samo su hipotetske naravi bez potvrde u medicinskoj dokumentaciji za oštećenika.

Slijedom navedenog, a neovisno o tome što su drugi odgajanici Zavoda u T., koji su kritične prilike bili nazočni, izjavili da se ne sjećaju događaja, odnosno da nisu vidjeli sporne kriminalne radnje, sud prvog stupnja s pravom ocjenjuje da je iskaz oštećenika u svemu vjerodostojan te da postoje sigurni dokazi o tome da su optuženik i maloljetnik nad oštećenikom uporabili silu kako bi izvršili sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju na osobito okrutan i osobito ponižavajući način (koje kvalifikatorne okolnosti u žalbama nisu sporne).

Suprotno tvrdnjama žalbi, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da nema potrebe za provođenjem psihijatrijsko-psihologijske evaluacije oštećenika s ciljem utvrđivanja vjerodostojnosti njegovog iskaza niti su takvi elementi utvrđeni temeljem nalaza psihologa Odgojnog zavoda u T. Analiza ličnosti oštećenika kod prijema u Zavod ukazuje da su njegove globalne intelektualne sposobnosti na razini prosjeka, a to što oštećenik, prema mišljenju psihologa D. K. "ima neadekvatan odnos prema realnosti, osobito prema vrijednostima", ne opravdavaju sumnju u lažno terećenje počinitelja, pogotovo jer oštećenik nije želio prijaviti kritični događaj već su to učinile službe Zavoda.

Stoga je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava te su žalitelji oglašeni krivima zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 2. KZ/97.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu podnesenih žalbi, a po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, ovaj Vrhovni sud nalazi da je zbog obavezne primjene blažeg zakona potrebno preinačiti prvostupanjsku presudu glede kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 331. st. 1. KZ/97, jer bi u suprotnom bio povrijeđen kazneni zakon na štetu žalitelja.

Naime, dana 1. siječnja 2013. stupio je na snagu novi Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12 – u daljnjem tekstu: KZ/11), prema kojem je kazneno djelo nasilničkog ponašanja ukinuto, pa je eventualno razmatranje postojanja pravnog kontinuiteta između tog djela i kaznenog djela prisile iz čl. 138. st. 1. KZ/11, koje se goni po privatnoj tužbi, bespredmetno, budući da se ista ionako više ne može podnijeti zbog neblagovremenosti. Stoga je u konkretnoj procesnoj situaciji optuženika trebalo osloboditi od optužbe na način učinjen ad 1) izreke ove presude.

Isto se odnosi i na mlt. L. P. za kojeg je prvostupanjski sud utvrdio počinjenje kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 331. st. 1. KZ/97 u obrazloženju svoje presude, mada je to bio dužan učiniti u izreci. Neovisno o tome, riješen je predmet optužbe te je na taj način utvrđena kaznena odgovornost maloljetnika za navedeno kazneno djelo. Naime, s obzirom da je maloljetniku pobijanom presudom izrečen maloljetnički zatvor, a ne odgojna mjera, to je prvostupanjskom presudom mogao biti oglašen krivim i za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/97, uz naznaku činjeničnog i pravnog opisa tog djela u izreci. Međutim, zbog odredbe čl. 23. st. 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine", broj 111/97, 27/98 i 12/02 – u daljnjem tekstu: ZSM), a jer se ne radi o kaznenom djelu zapriječene kazne zatvora od pet ili više godina, kazna maloljetničkog zatvora mogla se izreći samo za kazneno djelo iz čl. 188. st. 2. KZ/97, kako je pravilno učinjeno u izreci presude suda prvog stupnja. Pri tome, utvrđenje da je maloljetnik počinio kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/97, sud prvog stupnja trebao mu je cijeniti kao otegotnu okolnost pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora, što je propušteno učiniti. Posljedicom toga, unatoč odluke o obustavi kaznenog postupka protiv maloljetnika pod toč. 2. izreke ove presude, ta činjenica sada više ne može biti od utjecaja na odmjeravanje blaže kazne za kazneno djelo iz čl. 188. st. 2. KZ/97 za koje je maloljetnik oglašen krivim.

Što se tiče obvezne primjene blažeg zakona u odnosu na kazneno djelo iz čl. 188. st. 2. KZ/97, ovaj Vrhovni sud je ocijenio da novi KZ/11 za optuženike nije povoljniji budući da je u čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 3. KZ/11 zapriječena jednaka kazna zatvora u rasponu od tri do petnaest godina.

Žalbe optuženika i maloljetnika zbog odluke o kaznenoj sankciji nisu osnovane, a u odnosu na kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/97 su postale bespredmetne.

Opt. E. D. i mlt. L. P. su počinili teško i odiozno kazneno djelo iz čl. 188. st. 2. KZ/97, k tome tijekom izvršavanja maloljetničkih sankcija u Odgojnom zavodu u T.. S obzirom da je djelo počinjeno na štetu štićenika tog Zavoda, a opt. E. D. je već ranije dolazio u sukob sa zakonom, to nema uvjeta da mu se izrekne blaža kazna zatvora od one kako je to utvrđeno u prvostupanjskoj presudi. Pri odmjeravanju kazne zatvora u trajanju od dvije godine sud prvog stupnja je imao u vidu sve olakotne i otegotne okolnosti te ih je valjano cijenio. Jednako je prvostupanjski sud postupio i u odnosu na mlt. L. P. kojem je, primjenom maloljetničkog prava, izrečena kazna maloljetničkog zatvora prihvaćanjem mišljenja stručne suradnice suda D. K. i mišljenja Centra za socijalnu skrb B. Kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine, i po uvjerenju ovog Vrhovnog suda, odgovara okolnostima konkretnog slučaja, stupnju krivnje i zrelosti maloljetnika, kao i vremenu potrebnim za njegov preodgoj.

Međutim, s obzirom da je protiv opt. E. D. odbijena optužba, a prema mlt. L. P. obustavljen kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 331. st. 1. KZ/97, posljedično je trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenoj sankciji, na način učinjen ad IV) izreke ove presude.

Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude, osim već utvrđene povrede kaznenog zakona, nisu nađene druge povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 390. st. 1. i 387. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 13. lipnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.