Rev-1726/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1726/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. R. iz V. G., koju zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. a. d.d. Z., radi utvrđenja ništavosti rješenja i isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. siječnja 2000. godine, broj: Gž-11039/98 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: Pr-4682/91 od 17. listopada 1997. godine, u sjednici održanoj 01. ožujka 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice Z.R. se prihvaća te se ukidaju presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. siječnja 2000. broj Gž-11039/98 i Općinskog suda u Zagrebu od 17. listopada broj Pr- 4682/91, pa se predmet vraća Općinskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

“Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:

“Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati slijedeće iznose plaće:

- za 10. mj. 1991. – 14,14 kn

- za 11. mj. 1991. – 9,04 kn

- za 12. mj. 1991. – 7,84 kn

- za 01. mj. 1992. – 11,88 kn

- za 02. mj. 1992. – 11,88 kn

- za 03. mj. 1992. – 11,88 kn

- za 04. mj. 1992. – 16,50 kn

- za 05. mj. 1992. – 19,00 kn

- za 06. mj. 1992. – 18.58 kn

- za 07. mj. 1992. – 26,27 kn

- za 08. mj. 1992. – 32,69 kn

- za 09. mj. 1992. – 43,55 kn

- za 10. mj. 1992. – 43,75 kn

- za 11. mj. 1992. – 15,01 kn

- za 12. mj. 1992. – 4,26 kn

- za 01. mj. 1993. – 2,54 kn

- za 02. mj. 1993. – 1,28 kn

- za 07. mj. 1993. – 319,8 kn

- za 08. mj. 1993. – 83,93 kn

- za 09. mj. 1993. – 247,47 kn

- za 10. mj. 1993. – 392,85 kn

- za 11. mj. 1993. – 148,91 kn

- za 01. mj. 1994. - 1.638,29 kn

- za 02. mj. 1994. – 1.648,54 kn

- za 03. mj. 1994. – 1.659,81 kn

- za 04. mj. 1994. – 1.659,81 kn

- za 05. mj. 1994. – 1.487,73 kn

- za 06. mj. 1994. – 2.041,71 kn

- za 07. mj. 1994. – 2.036,26 kn

- za 08. mj. 1994. – 2.405,33 kn

- za 09. mj. 1994. – 3.352,81 kn

- za 10. mj. 1994. – 3.352,81 kn

- za 11. mj. 1994. – 3.677,27 kn

- za 12. mj. 1994. – 3.677,27 kn

sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. u slijedećem mjesecu za svaki prethodni mjesec, pa do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici s naslova toplog obroka i prijevoza isplati slijedeće iznose:

- za 04. mj. 1992. – 4,61 kn

- za 05. mj. 1992. – 4,65 kn

- za 06. mj. 1992. – 6,02 kn

- za 07. mj. 1992. – 7,34 kn

- za 08. mj. 1992. – 10,92 kn

- za 09. mj. 1992. – 10,33 kn

- za 10. mj. 1992. – 19,15 kn

- za 11. mj. 1992. – 24,35 kn

- za 12. mj. 1992. – 20,40 kn

- za 01. mj. 1993. – 22,24 kn

- za 02. mj. 1993. – 35,77 kn

- za 03. mj. 1993. – 39,34 kn

- za 04. mj. 1993. – 56,50 kn

- za 05. mj. 1993. – 65,17 kn

- za 06. mj. 1993. – 87,41 kn

- za 07. mj. 1993. – 106,11 kn

- za 08. mj. 1993. – 159,46 kn

- za 09. mj. 1993. – 210,77 kn

- za 10. mj. 1993. – 263,26 kn

- za 11. mj. 1993. – 297,07 kn

- za 12.mj. 1993. – 329,88 kn

- za 01. mj. 1994. – 357,92 kn

- za 02. mj. 1994. – 381,33 kn

- za 03. mj. 1994. – 391,30 kn

- za 04. mj. 1994. – 388,10 kn

- za 05. mj. 1994. – 403,52 kn

- za 06. mj. 1994. – 405,00 kn

- za 07. mj. 1994. – 421,45 kn

- za 08. mj. 1994. – 418,34 kn

- za 09. mj. 1994. – 439,15 kn

- za 10. mj. 1994. – 447,40 kn

- za 11. mj. 1994. – 438,75 kn

- za 12. mj. 1994. – 438,75 kn,

sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. u slijedećem mjesecu za svaki prethodni mjesec, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime regresa za 1992. g. isplati 12,81 kn, za 1993. g. 183,54 kn, za 1994. g. 667,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pa do isplate.

Utvrđuje se da je rješenje poduzeća J. doneseno pod brojem 01-5353/41 od 26. 09. 1991. g. o prestanku radnog odnosa tužiteljici sa danom 15. 10. 1991. g. ništavo te se nalaže tuženiku C.A. iz Z. da tužiteljicu vrati na rad te joj omogući obavljanje poslova i radnih zadataka njezinog radnog mjesta, a koje poslove je obavljala i prije prestanka rada, sve u roku od 8 dana.”

Drugostupanjskom presudom potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude suda drugog stupnja izjavila je tužiteljica reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače odnosno ukinu.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se ona kao neosnovana odbije, dok se nadležni državni odvjetnik nije o njoj izjasnio.

Revizija je osnovana.

Tužiteljica je kao radnica poduzeća J. sa sjedištem u B. (Jugoslavija) primila od tog poduzeća odluku da joj 15. listopada 1991. prestaje radni odnos. U ovoj parnici ona traži da se njenom tužbenom zahtjevu udovolji u odnosu na tuženika za koga tvrdi da je pravni slijednik poduzeća J. Naime, poslovna jedinica poduzeća J. u Z. je organizirana kao poduzeće A. u smislu odredaba Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (NN, broj 52/91 – dalje: Uredba), a njegov je pravni slijednik tuženik.

U nižestupanjskom postupku odbijen je tužbeni zahtjev, jer je ocijenjeno da tuženik nije pravni slijednik poduzeća J., budući da on ne odgovara za obveze tog poduzeća (članak 8. stavak 2. Uredbe). Stajalište nižestupanjskih sudova o nepostojanju pravnog slijedništva između poduzeća J. i tuženika je pravilno, ali time nije riješeno pitanje osnovanosti zahtjeva tužiteljice. Ako je naime tužiteljica u vrijeme osnivanja A. zatečena kao radnica poduzeća J. tada je ona ostala u radnom odnosu kod novoosnovanog poduzeća, jer okolnost da Uredbom nije bio reguliran radni status zatečenih radnika, ne opravdava zaključak drugostupanjskog suda da tužiteljica nije u radnom odnosu kod tuženika. Prihvaćanje takvog stava imalo bi za posljedicu da bi osnivanjem novog poduzeća dotadašnjim radnicima zaposlenim u poslovnoj jedinici prestao radni odnos, a to bi poduzeće ostalo bez radnika.

Međutim, ako tužiteljica u vrijeme osnivanja tuženikovog prednika nije više bila u radnom odnosu kod poduzeća J. koje je donijelo odluku o prestanku tog odnosa, tada se ona ne bi mogla smatrati zatečenom radnicom. Polazeći od drugačijeg pravnog shvaćanja o radnopravnom statusu tužiteljice nižestupanjski se sudovi nisu bavili time kakva je bila sudbina spomenute odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljice, tj. da li je ona postala konačnom, pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Iz navedenih je razloga, a kako se nije ostvarila bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 10. Zakona o parničnom postupku (NN, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), riješeno je temeljem članka 395. stavak 2. ZPP kao u izreci. U vezi s time valja istaći da je pogrešno shvaćanje revidentice da sporna odluka poduzeća J. nema učinaka u smislu odredbe točke 3.Odluke Sabora Republike Hrvatske o raskidanju državno-pravnih veza sa SFRJ, budući da se navedena odredba odnosi na pravne akte tijela koja nastupaju u ime bivše federacije SFRJ, a sporna odluka poduzeća J. ne spada među takve akte.

U nastavku suđenja potrebno je utvrditi činjenice potrebne za ocjenu da li se tužiteljica treba smatrati zatečenom radnicom te nakon toga odlučiti o tužbenom zahtjevu.

U Zagrebu, 01. ožujka 2001.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.