I Kž-625/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 625/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Vrbetić Vesne, Klarić-Baranović Senke i Garačić Ane, kao članova vijeća i višeg savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. B. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u u Bjelovaru od 19. lipnja 1996. K-25/94, u sjednici održanoj 5. svibnja 1998., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pantlik Mladena,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe opt. G.B., po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, tako da se djelo zbog kojeg je tom presudom optuženik oglašen krivim, pravno označava kao kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. i 3. Kaznenog zakona, pa se za to djelo po čl. 272. st. 3. Kaznenog zakona opt. G.B. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

II. Žalba optuženika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. G.B. da je pod okolnostima i na način pobliže opisan u izreci te presude počinio teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 157. st. 1. KZRH, te je po čl. 161. st. 2. KZRH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Ujedno mu je po čl. 63. OKZRH izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od tri mjeseca.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog đenog činjeničnog stanja, te je predložio da se pobijana presuda postupka i pogrešno utvr

ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Protivno neobrazloženoj, uopćenoj tvrdnji u žalbi optuženika, sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude određeno i potpuno je izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane,

odnosno nedokazane, bez ikakve, a pogotovo znatne proturječnosti između razloga o odlučnim činjenicama, kakva se proturječnost traži da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93.

Kako ovaj Vrhovni sud ispitivanjem pobijane presude nije utvrdio postojanje drugih postupovnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93, to žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

Ne dovodeći u pitanje dinamiku i mehanizam prometne nezgode, kao ni posljedice koje su iz nje nastupile, žalitelj s jedne strane ističe da optuženik u vrijeme kad je prethodni dan konzumirao alkoholna pića nije znao da mu predstoji vožnja, a da je od kuće krenuo na posao s automobilom jer se osjećao sposobnim za vožnju. U prilog tvrdnje da je optuženik bio sposoban za vožnju u žalbi se navodi da pri liječničkom pregledu nakon prometne nezgode optuženik nije pokazivao znakove nikakve nesigurnosti. S druge strane u žalbi se tvrdi da alkoholiziranost optuženika nije u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom, te se obrazlaže stajalište da je osnovni uzrok prometne nezgode ponašanje samog oštećenika, koji u noći, u neosvijetljenoj ulici, leži na sredini desnog kolničkog traka, tako da ga u takvoj situaciji optuženik nije mogao na vrijeme uočiti i izbjeći nezgodu.

Ovakvi žalbeni navodi, u suštini, predstavljaju ponavljanje obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je sud prvog stupnja temeljito analizirao i ispitao, dovodeći je u vezu s drugim izvedenim dokazima i nespornim činjenicama, te s pravom zaključio da ta obrana, objektivno, nije osnovana.

Naime, prije svega protivno optuženikovoj obrani, sud prvog stupnja s pravom je prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka prof. dr. Z.B., koji je bio nazočan na rekonstrukciji prometne nezgode, provedene u noćnim uvjetima, a prema kojem nedvojbeno proizlazi da je optuženik, pri brzini od 61 km/h, kojom se kretao, u dometu oborenih svjetala, na udaljenosti od 35 m mogao vidjeti i prepoznati da uz desni rub kolnika leži oštećenik, te da je imao dovoljno vremena da skretanjem vozila za oko 1 m u lijevo izbjegne nalet na oštećenika. Uz činjenicu da optuženik nije tako postupio, već je pri punoj brzini, koja uostalom nije bila primjerena uvjetima vidljivosti i stanju kolnika, bez ikakve prethodno poduzete reakcije kočenjem ili skretanjem vozila, prešao vozilom preko tijela oštećenika, a imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka toksikologa dr. V.M., čiju ekspertizu je sud prvog stupnja vrlo detaljno reproducirao i o njoj izložio pravilnu ocjenu na stranici 7 i 7/2 svoje presude, nema nikakve dvojbe o pravilnosti zaključka da između pijanog stanja optuženika (2,10 g/kg apsolutnog alkohola u krvi) i načina njegove vožnje postoji uzročna veza s nastankom ove prometne nezgode.

Okolnost što je i oštećenik svojim ponašanjem znatno doprinio nastanku prometne nezgode ne isključuje kaznenopravnu odgovornost optuženika, jer on odgovara za

I Kž 625/1996-3

neispravnost svoje vožnje, jer je kršenjem propisa o sigurnosti javnog prometa ugrozio promet tako da je izazvao prometnu nezgodu, kojom je prouzročena smrt jedne osobe.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, kako je nakon izricanja prvostupanjske presude s danom 1. siječnja 1998. godine stupio na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", br. 110/97), koji je s obzirom na zaprijećenu kaznu za ovo kazneno djelo blaži od Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 32/93), po kojem je optuženik oglašen krivim, trebalo je u povodu podnesene žalbe, po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona, djelo za koje je optuženik oglašen krivim pravno označiti po blažem zakonu i po tom propisu mu izreći kaznu, kao pod toč. I. izreke ove presude.

Postupajući na taj način, ovaj Vrhovni sud je našao, da i unatoč izmijenjenoj pravnoj oznaci djela u pravcu primjene blažeg kaznenog zakona ne bi bilo opravdano optuženiku izreći blažu kaznu od one koju mu je za počinjeno kazneno djelo izrekao sud prvog stupnja.

Naime, činjenica primjene blažeg kaznenog zakona sama za sebe u konkretnom slučaju nije dovela i do manjeg stupnja kaznenopravne odgovornosti optuženika, jer je u suštini riječ o istoj, nepromijenjenoj kriminalnoj količini, koja nužno zahtijeva društvenu osudu izraženu kroz izrečenu kaznu, koja je u ovom slučaju odmjerena u visini donje granice kazne koja se za ovo kazneno djelo može izreći.

Ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 369. ZKP/93 ovaj sud prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja kad je optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od tri mjeseca, jer su za izricanje te sigurnosne mjere bili ostvareni svi zakonski uvjeti iz čl. 63. OKZRH.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. svibnja 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rašo Marko v.r.

Potrebica Ante v.r.