Rev-1056/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1056/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Z. iz Z., koga zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Z. b. d.d. Z., koju zastupa punomoćnik R. T., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7349/13-2 od 1. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3306/07-22 od 10. srpnja 2013., u sjednici održanoj 29. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu 295. 253,70 kn i 121.197,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako su naznačeni pod toč. I i II izreke. Naloženo je tužitelju da tuženici naknadi trošak postupka od 12.500,00 kn (toč. II izreke).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijane presude i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženica ističe da revizija nije osnovana.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj u reviziji ističe da sud nije prihvatio njegov dokazni prijedlog na okolnost visine potraživanja i da je stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 220. ZPP i čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP. Budući da je sud tužbeni zahtjev tužitelja djelomično odbio zbog zastare, a djelomično jer nije dokazao protupravnost u radnjama tuženice to nije odlučan ni osnovan prigovor tužitelja da su počinjene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Budući da je sud zaključio da nije bilo protupravnosti u radnjama tuženice, to nije počinjena ni navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka za koju tužitelj navodi da je počinjena jer sud nije saslušao njegovog punomoćnika koji ga je zastupao u vrijeme podnošenja zahtjeva za odobrenjem kredita.

Suprotno prigovoru tužitelja, drugostupanjska presuda sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete za koju tvrdi da mu je uzrokovala tuženica neodobravanjem kredita za kupnju nekretnine.

Tužitelj je 13. listopada 2006. s A. M. sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnina koja se nalaze u Z., ..., za ugovorenu kupovninu od 36.900,00 EUR u protuvrijednosti kuna pri čemu se obvezao da će navedeni iznos kupovnine isplatiti putem kredita do 31. listopada 2006.

Budući da mu kredit nije odobren i da je prodavatelj zbog neisplate u ugovorenom roku raskinuo ugovor, tužitelj potražuje štetu za koju tvrdi da mu je nastala zbog neodobrenog kredita, troška javnih bilježnika M. i L. te troškove sređivanja zemljišno-knjižnog stanja, plaćanja iznosa kapare, troškove procjene, troškovi vrijednosti ulaganje te naknade štete za ime izgubljene koristi koja predstavlja razliku između iznosa kupoprodajne cijene i tržišne vrijednosti nekretnine.

Tuženica je tužitelja dopisom od 2. studenoga 2006. obavijestila da mu nije u mogućnosti odobriti kredit jer je na nekretnini koja je predmet kupnje izvršena nadogradnja i dogradnja koje nisu u skladu s građevinskom dozvolom.

Obzirom da je tužitelj za neodobravanje kredita saznao u studenome 2006., to sudovi zaključuju da je tad saznao i za eventualnu štetu koju bi zbog izgubljene koristi koja predstavlja razliku između iznosa kupoprodajne cijene i tržišne vrijednosti nekretnine, a kako je zahtjev za isplatom troškova sređivanja zemljišno-knjižnog stanja, plaćanja iznosa kapare, troškova procjene, troškova vrijednosti ulaganja postavio podneskom 3. ožujka 2011., protekao je trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - u daljnjem tekstu: ZOO) pa je već i iz tog razloga taj zahtjev valjalo odbiti.

U odnosu na zahtjev za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala zbog neodobrenog kredita, troška javnih bilježnika M. i L., sudovi zaključuju da sukladno čl. 219. i 299. ZPP-a tužitelj nije dokazao da bi tuženica prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 251. st. 1. i 2. ZOO-a.

Tužitelj u reviziji osporava zaključak nižestupanjskih sudova da tuženica nije prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da je tuženica za razlog odbijanja kredita znala za čitavo vrijeme pregovaranja, ali ga nije ukazivala tužitelju i to tijekom pregovora 3 godine unazad jer da je tuženica 2003. nakon zaprimanja zahtjeva za kredit i nakon pregleda dokumentacije upozorila tužitelja na sve nedostatke koje treba otkloniti pri čemu je tad tuženica od tužitelja zaprimila elaborat o procijeni vrijednosti koji je izradila Z. N. d.o.o., isti na kojem je 2006. tuženica temeljila odluku o odbijanju kredita premda ga je prije toga obavijestila da mu je kredit odobren.

Čl. 251. st. 2. ZOO-a propisano je da strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani.

Uzevši u obzir da je tužitelj 28. rujna 2006. podnio zahtjev za kredit i potpisao pristupnicu kojom traži odobrenje stambenog kredita te je tek tad pravna služba postupajući po njegovom zahtjevu utvrdila da nadogradnja i dogradnja nisu u skladu s građevinskom dozvolom. To što je Z. N. d.o.o., 2003. izvršilo procjenu nekretnine koja je trebala biti predmet založnog prava (kao osiguranje povrata kredita), ne može se smatrati tuženičinim saznanjem o neusklađenosti nekretnine sa građevinskom dozvolom, jer je riječ o drugoj pravnoj osobi.

Nadalje, tuženica je pojasnila da kad je tužitelj podnio zahtjev za odobrenjem kredita, nakon što je zahtjev unesen u informacijski sustav odnosno program tuženika, u toj je aplikaciji bio odobren ali to ne predstavlja odluku nadležnog tijela o konačnom odobravanju kredita (na što je tužitelj bio upozoren, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Đ. H.), budući da odluku donosi Kreditni odbor nakon analize zahtjeva od strane pravne službe.

Uzevši navedeno u obzir, prema ocjeni ovog suda neosnovano tužitelj ističe da je tuženica povrijedila načelo savjesnosti i poštenja jer da je za razlog odbijanja kredita znala od početka pregovora, a pregovore je usprkos tome nastavila. Stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 251. st. 2. ZOO-a.

Upravo zbog navedenog zaključka, pitanje zastare pojedinih zahtjeva tužitelja kao i utvrđivanje visine potraživanja nije relevantno za razrješenje ovog spora.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Zagreb, 29. siječnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.