I Kž-329/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-329/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice, Gudelj Milana, Primorac Vladimira i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. B. Ž. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 2. toč. 1. KZH, odlučujući o žalbama optuženika i javnog tužitelja podnesenim protiv presude Okružnog suda u Požegi od 12. listopada 1990. K-48/90, u sjednici održanoj 11. lipnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Papac Baldu

p r e s u d i o j e :

I. Uvažava se, djelomično, žalba opt. B. Ž. preinačuje se prvostepena presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni tako da se izriče da je optuženik krivičnim djelom zbog kojeg je prvostepenom presudom oglašen krivim učinio krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, pa mu se po tom propisu utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, prema pravomoćnoj presudi Okružnog suda u Osijeku od 25. veljače 1988. K 222/87 zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva i pokušaja teške tjelesne povrede a kojom je presudom objedinjena na temelju čl. 49. Krivičnog zakona SFRJ koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon. Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) i kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za krivično djelo iz čl. 153. st. 3. KZH, te se optuženik za sva ta krivična djela na temelju čl. 49. st. 2. KZJ a primjenom čl. 48. st. 2. toč. 3. KZJ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest)godina.

U izrečenu kaznu optuženiku se na temelju čl. 50. KZJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne prema prijašnjoj pravomoćnoj presudi od 11. listopada 1987. do 16. svibnja 1990. i od 16. svibnja 1990. pa dalje.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe javnog tužitelja i u ostalom dijelu žalba optuženika, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostepena presuda.

I Kž 329/1991-3

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Okružnog suda u Slav. Požegi oglašen je opt. B. Ž. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo ubojstva na okrutan način, pa je po čl. 35. st. 2. toč. 1. KZH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina.

Protiv te presude žalbu su podnijele obje stranke.

Optuženik pobija prvostepenu presudu osobnom žalbom i po svom branitelju odvjetniku D. Ž. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

Javni tužitelj pobija prvostepenu presudu zbog odluke o kazni.

Predložili su, optuženik da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a javni tužitelj da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Odgovori na žalbe nisu podneseni, a republički javni tužitelj na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) predložio je da se optuženikova žalba odbije kao neosnovana a uvaži žalba javnog tužitelja.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba javnog tužitelja nije osnovana.

Nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP tako što opis djela iz izreke prvostepene presude ne sadrži elemente krivičnog djela ubojstva učinjenog na okrutan način. Zbog takva činjenična opisa izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, a pravno je pitanje radi li se o krivičnom djelu ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, ili o krivičnom djelu ubojstva na okrutan način iz čl. 35. st. 2. toč. 1. KZH izvršenom na način kako je opisano u izreci pobijane presude. Kako prvostepeni sud u skladu sa zakonskim opisom djela iz izreke prvostepene presude i u razlozima zaključuje da se radi o krivičnom djelu ubojstva na okrutan način to ne postoji ni proturječje između izreke i razloga prvostepene presude, u kojem je dijelu ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud ispitao prvostepenu presudu po službenoj dužnosti.

Nije ostvarena ista postupovna povreda ni tako što je prema tvrdnji žalbe prvostepeni sud propustio u obrazloženju presude navesti razloge zbog kojih nije prihvatio obranu optuženika da ga je oštećenik provocirao i da je u ruci imao nož. Ta žalbena tvrdnja nije točna. Suprotno tome, prvostepeni sud dao je razloge za svoj činjenični zaključak da optuženik nije bio napadnut nožem od strane oštećenika, da, dakle, ne može biti gotova o nužnoj obrani, a takodjer iz kojih razloga ne vjeruje svjedoku B. A., koji je jedini od saslušanih svjedoka iskazao da je oštećenik u ruci imao jedan mali džepni nož, s kojim je mahao ispred optuženika (opširni razlozi u vezi s tim odlučnim

I Kž 329/1991-3 činjenicama navedeni su na str. 7. i 8. prvostepene presude).

Jesu li ili ne gotovo svi saslušani svjedoci u svojim iskazima dozvolili mogućnost da je oštećenik u ruci držao nož u trenutku kada je bio prvi puta uboden od strane optuženika činjenično je pitanje.

Kao što je već rečeno isticanjem žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka optuženik u stvari pobija pravilnost pravne oznake djela u kom je dijelu žalba optuženika osnovana.

Ne samo da opis djela u izreci prvostepene presude ne sadrži bitna obilježja krivičnog djela ubojstva na okrutan način, već razlozi koje je u pogledu tog pitanja dao prvostepeni sud na str. 10. presude (drugi odlomak) nisu prihvatljivi.

Tako, prvostepeni sud za svoj pravni zaključak da se radi o krivičnom djelu ubojstva na okrutan način ističe da to proizlazi iz činjenice da je optuženik ubo oštećenika nožem u trbuh u trenutku kad se ovaj povlačio, a zatim ga nastavio ubadati dalje. Nadalje da je napad vremenski duže trajao, te da način zadavanja povreda i tok samog sukoba ukazuje na bestijalnost i bešćutnost optuženika, što da se ogleda u zadavanju povreda nožem i što istovremeno ukazuje na njegovo iživljavanje. Takodjer stoga, što je prema utvrđenju prvostepenog suda oštećenik bio u paničnom strahu, trpio je boli jer da je iživljavanje trajalo više minuta pa da sve to ukazuje na okrutnost postupanja optuženika. Takodjer da iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka dr. V. M. proizlazi da se radilo o višestrukim ubodnim ranama te da je kod oštećenika postojala jaka bol kao i stanje izrazite panike i straha.

Svi ti navedeni elementi nisu dovoljni da bi se učinjeno krivično djelo pravno označilo kao krivično djelo ubojstva učinjeno na okrutan način.

Prije svega da bi se radilo o tom kvalificiranom obliku osnovnog krivičnog djela potrebno je utvrditi i objektivnu i subjektivnu komponentu okrutnosti učinioca. To znači da učinjeno djelo treba biti učinjeno na takav način da učinilac zadaje žrtvi takve patnje, koje po svom trajanju i intenzitetu prelaze okvir redovnih patnji kod lišenja života. To što je utvrđeno da je oštećenik trpio jaku bol koja je trajala više minuta još u objektivnom smislu nije dovoljno da bi se učinjeno krivično djelo moglo pravno označiti kao krivično djelo ubojstva na okrutan način. Sudsko-medicinski vještak u svom mišljenju nakon izvršene obdukcije oštećenika naveo je da je oštećenik mogao ostati na nogama kraće vrijeme, jer da je došlo do ozljede vrška srca, te da je mogao napraviti nekoliko koraka a nakon toga je došlo do nesvjestice i gubitka svijesti zbog iskrvarenja i poremetnje funkcije srca. Na glavnoj raspravi vještak je dodao, a prvostepeni sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, da je oštećenik trpio jaku bol ali kraće vrijeme zbog proboda srca, pluća i jetre, koje su povrede zbog svoje težine dovele ubrzo do smanjenja praga osjetljivosti tako da je bol, strah i panika kod oštećenika trajala kraće vrijeme.

Sasvim je pogrešan stav prvostepenog suda da već

I Kž 329/1991-3

činjenica što je optuženik oštećeniku zadao više uboda nožem, očito jedan za drugim, predstavlja ubojstvo na okrutan način.

Da bi se radilo o ubojstvo na okrutan način potrebno je utvrditi i subjektivnu komponentu okrutnosti, dakle da je učinilac bio svjestan i htio zadavati žrtvi iznadprosječne patnje i boli, da ju je, dakle, laički rečeno, želio "mučiti". To u stvari pretpostavlja svijest i želju učinioca ne samo da drugu osobu liši života već da to učini na takav način da joj pri tome zada izrazite i za sam učin djela nepotrebne patnje i boli, kao što je mrcvarenje žrtve, nakon što je već teško povrijeđena i onesposobljena za otpor.

Stoga je u tom dijelu trebalo uvažiti žalbu optuženika i krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim pravno označiti po čl. 35. st. 1. KZH.

U pravu je optuženik i kada u podnesenoj žalbi tvrdi da je na njegovu štetu učinjena povreda krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 5. ZKP, jer da prvostepeni sud nije primijenio odredbu čl. 49. st. 2. KZJ, dakle da je prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu.

Nije sporno da je optuženik djelo, zbog kojega je oglašen krivim, učinio za vrijeme izdržavanja prije izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od sedam godina, pa je prema tome prvostepeni sud trebao primijeniti odredbu 21. 49« st. 2. KZJ. Kako prvostepeni sud nije tako postupio, već je optuženiku izrekao kaznu za učinjeno krivično djelo ignorirajući činjenicu da je djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja prijašnje osude optuženik je doveden u situaciju, kako se to ističe i u podnesenoj žalbi, da prema njemu egzistiraju dvije pravomoćne osude, ona na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i pobijana presuda na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, dakle da bi ukupno trebao izdržati devetnaest godina. Prema tome se nesumnjivo radi o povredi krivičnog zakona na štetu optuženika. Ta se povreda nakon pravomoćnosti može doduše ispraviti u postupku nepravog ponavljanja krivičnog postupka prema čl. 401. ZKP. Kako se radi o drugostepenom odlučivanju ovaj Vrhovni sud je učinjenu povredu zakona ispravio na način kao u izreci ove presude, o čemu će još dalje biti riječi.

Neosnovano optuženik pobija prvostepenu presudu zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U vezi s tom žalbenom osnovom u žalbi, podnesenoj putem branitelja, ističe se da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da oštećenik nije kritičnog događaja provocirao optuženika, te da nije u rukama imao nož. U vezi s tim ne stoji žalbena tvrdnja da gotovo svi saslušani svjedoci ne isključuju mogućnost da je oštećenik u ruci držao nož u trenutku kada je prvi puta uboden. Suprotno tome, nitko od saslušanih svjedoka osim svjedoka B. A. kome prvostepeni sud opravdano ne vjeruje, nije potvrdio da bi oštećenik prvi napao optuženika i nožem u ruci mahao ispred optuženika kako to tvrdi samo svjedok B. A.. Ukupno je toku događaja u cjelini ili djelomično prisustvovalo osam svjedoka. Svi oni u osnovi potvrđuju postojanje verbalnog sukoba između optuženika i oštećenika oko plastične boce s vodom i čepa od te boce, međutim, nitko od njih nije vidio da bi osim boce oštećenik bilo što drugo imao u rukama. Posebno je

I Kž 329/1991-3 kategoričan svjedok P. V., koji na posebno pitanje obrane u toku istrage izričito ponavlja da oštećenik ništa nije imao u ruci. Iskaz ovoga svjedoka na glavnoj je raspravi u suglasnosti stranaka pročitan. Isto to iskazao je u istrazi (list 37) i svjedok K. S., tj.da u rukama oštećenika nije vidio nikakav nož. Ovaj svjedok rekao je nešto drugo, tj. da je oštećeniku, nakon što je već uboden u trbuh i kada se povlačio prema vratima, na pod ispao jedan nož - kuhinjski aluminijski nož od pribora za jelo. 0 tome da je oštećeniku nakon što je već bio uboden u trbuh uslijed čega se sagnuo ispao na pod nož od pribora za jelo s tim da je ovaj svjedok u istrazi rekao (list 42 spisa) da je taj nož oštećeniku ispao iz džepa jakne, dok na glavnoj raspravi (list 96 spisa), kaže da ne zna je li nož ispao iz odjeće ili iz ruke oštećenika. Taj nož je nadjen na podu spavaonice, međutim ne radi se o malom džepnom nožiću o kome govori svjedok B., nego o nožu za jelo. Ovaj je svjedok na glavnoj raspravi ublažio svoj iskaz iz istrage i u pogledu okolnosti je li oštećenik prije nego što je uboden imao u rukama nož. Tako je u istrazi rekao da se oštećenik ni na koji drugi način nije branio nego je pružio obje ruke ispred sebe govoreći optuženiku "nemoj me, ja sam bolestan". Na glavnoj je raspravi ovaj svjedok rekao da od optuženika nije mogao vidjeti ima li što oštećenik u rukama no zna da se on pred optuženikom povlačio unazad. I svjedok B. Z., slično kao i svjedok K. u istrazi govori o povlačenju oštećenika pred optuženikom i o tome da je oštećenik imao ispružene obje ruke da bi se obranio, te svjedok u rukama oštećenika nije ništa vidio.

Stoga je prihvatljiv činjenični zaključak prvostepenog suda da oštećenik u rukama nije imao džepni nožić niti nož uopće, te da on nije bio napadač. Na ispravno uvjerenje prvostepenog suda da svjedok B. A. nije govorio istinu ukazuje i činjenica utvrđena u postupku, da je u bolnici u odjeći oštećenika nađen džepni nožić i još jedan nož, a s obzirom na način na koji se događaj odvijao, oštećenik nije imao vremena ni mogućnosti da eventualno upotrijebljeni džepni nož spremi u svoju odjeću. Iz iskaza svjedoka, inače, proizlazi da je oštećenik uvijek kod sebe imao noževe kao uostalom i optuženik i drugi zatvorenici.

Iz iskaza svjedoka, iako u svim detaljima ne iskazuju posve jednako, proizlazi da je između optuženika i oštećenika došlo do sukoba zbog plastične boce s tim da prvostepeni sud nije opravdano prihvatio obranu optuženika da je oštećenik njega prethodno tom bocom pogodio u potiljak. To nitko od svjedoka ne potvrđuje, a liječničkim pregledom optuženika ustanovljeno je da on nije zadobio bilo kakvu tjelesnu povredu.

Prema tome, nije u postupku utvrđeno da bi oštećenik uopće napao optuženika ili da bi ga zlostavljao, odnosno teško vrijeđao i to bez ikakve krivnje optuženika, pa se nikako ne može u konkretnom slučaju raditi o ubojstvu na mah iz čl. 36. KZH, za što se takodjer pledira u žalbi.

Optuženik je u svojoj obrani pokušao prikazati da je njega oštećenik od dolaska u zajedničku ćeliju izazivao, provocirao i maltretirao, što da je trajalo više dana. I takvu obranu optuženika prvostepeni sud je opravdano odbacio kao istinitu, jer gotovo svi svjedoci, koji o tome imaju saznanja suglasno su iskazali da je optuženik u sobu br. 24.

I Kž 329/1991-3 došao dan prije a ne nekoliko dana prije. Jedino je svjedok B. J. na glavnoj raspravi na pitanje optuženika rekao da je, koliko se sjeća, optuženik bio u toj sobi tri dana, što je, međutim, u suprotnosti s iskazom toga svjedoka u istrazi. Optuženik u osobno podnesenoj žalbi posebno prigovara što prvostepeni sud nije dao razloge zbog kojih ne vjeruje iskazu toga svjedoka na glavnoj raspravi. Međutim, iako se doista prvostepeni sud time nije posebno bavio s obzirom na iskaze ostalih svjedoka, takav neodređeni iskaz svjedoka B. na glavnoj raspravi, za razliku od njegova iskaza u istrazi, ne dovodi u pitanje činjenični zaključak pobijane presude da optuženik nije dulje vremena boravio u sobi br. 24. odnosno da je došao dan prije.

Tri saslušana svjedoka (K. S., K. H. i P. Z.) potvrđuju da je optuženik bilo njima osobno bilo da su to čuli kad je govorio drugome, rekao jednom zatvoreniku - redaru, da kada dođu stražari kaže da je oštećenik prvi krenuo na njega, dakle, da ga je napao. Nije točna žalbena tvrdnja da bi svi ti svjedoci na glavnoj raspravi na njegovo posebno pitanje negirali ono što su u istrazi rekli u vezi s traženjem optuženika da se oštećenik prikaže kao napadač. Konačno, u vezi s tim pitanjem, tj. je li oštećenik bio napadač, prema ocjeni ovog drugostepenog suda tako nešto ne proizlazi ni iz iskaza svjedoka B. A. koji je, inače, potvrdio da je oštećenik u rukama imao džepni nožić. Naime, prikazujući događaj i u istrazi i na glavnoj raspravi (list 39, 94/II i 95 spisa) ovaj svjedok iskazao je, doduše, da je oštećenik s malim džepnim nožićem mahao ispred optuženika, ali takodjer i da se oštećenik počeo povlačiti prema prozoru prije nego što je optuženik izvadio nož, a da je optuženik čitavo vrijeme išao za njim, a zatim izvadio veliki nož i počeo ga ubadati, čuo je nakon što je oštećenik već uboden da optuženika moli "nemoj, ja sam se samo šalio". Prema tome, čak i neovisno o tome je li ili nije oštećenik imao mali džepni nožić u rukama i iz iskaza ovoga svjedoka ne proizlazi da bi oštećenik napadao optuženika već naprotiv da se pred njim povlačio.

Optuženik u svojoj osobnoj žalbi opširno ponavlja navode svoje obrane u toku postupka, te daje svoju ocjenu i analizu provedenih dokaza. Točno je da svjedok B. na glavnoj raspravi na posebno pitanje optuženika potvrđuje da je oštećenik prije u zajedničkoj sobi, dakle, nakon što je tamo došao optuženik ovome prijetio, napadao ga, razbacivao mu stvari, o čemu međutim svjedok ništa konkretno nije mogao reći, pa ni na koji se način i kojim riječima oštećenik prijetio optuženiku. Iz iskaza ostalih svjedoka svakako proizlazi da je između optuženika i oštećenika došlo do spora u vezi s krevetom na koji će od dolaska u sobu optuženik leći. Svjedoci, međutim, obojicu, dakle, i optuženika i oštećenika prikazuju kao osobe sklone takvim ponašanjima. Nitko ne potvrđuje obranu optuženika da je upravo on bio izložen nekakvom dogovorenom maltretiranju. U osnovi prvostepeni sud je prvenstveno prihvatio kao istinite iskaze svjedoka dane u toku istrage s obzirom na to da su ti iskazi dani vremenski prije i sasvim okolnosno. Suprotno žalbenoj tvrdnji, iz presude proizlazi (str. 9. treći odlomak) izričito da sud prihvaća iskaz K. H. dan u istrazi, a ne onaj na glavnoj raspravi.

Iz svih iznesenih razloga činjenično stanje u

I Kž 329/1991-3

pobijanoj presudi u pogledu svih odlučnih činjenica potpuno je i pravilno utvrđeno.

Ispitujući odmjerenu kaznu optuženiku za učinjeno djelo ovaj drugostepeni sud nije uvažio žalbu javnog tužitelja prije svega s obzirom na učinjenu povredu krivičnog zakona od strane prvostepenog suda i činjenicu da je on oglašen krivim za teže krivično djelo od onoga koje je stvarno učinio. Imajući u vidu ličnost optuženika, njegovo ranije ponašanje, način reagiranja optuženika zbog sasvim bezazlena razloga, ukupan broj ubodnih ozljeda koje je zadao oštećeniku, dakle ispoljeni visoki stupanj krivične odgovornosti, i pored toga što je optuženik osoba smanjene uračunljivosti zbog psihopatske strukture svoje ličnosti, ovaj drugostepeni sud ocjenjuje da svim utvrđenim okolnostima u smislu čl. 41. KZJ odgovara kao realna i adekvatna kazna upravo kazna zatvora u trajanju od deset godina. Psihijatrijski vještaci su u svom nalazu i mišljenju našli da je optuženik u vrijeme događaja bio u afektu zbog inače vrlo niskog praga tolerancije, pa su upravo zbog toga i našli da je djelo učinio u stanju smanjene uračunljivosti ali ne bitno. To bi proizlazilo i iz nalaza i mišljenja sudsko- medicinskog vještaka koji je rekao da broj i rasporedjenost uboda na tijelu oštećenika upućuje na jako afektivno stanje učinioca. Iako sudskomedicinski vještak nije kvalificiran za takve ocjene zaključak toga vještaka u potpunosti se slaže sa nalazom i mišljenjem sudskomedicinskih vještaka.

Na psihopatsku strukturu ličnosti optuženika ukazuje i njegovo ponašanje u toku izdržavanja kazne prije ovog događaja (rezanje žila, razbijanje svih prozora u sobi, iskakanje s prozora u visini drugoga kata pri čemu je optuženik slomio vilicu i sl. ).

Kako prvostepeni sud uopće nije primijenio odredbe čl. 49. i 48. KZJ, kao što je već rečeno,učinio je povredu krivičnog zakona na štetu optuženika. Stoga je ovaj drugostepeni sud, imajući u vidu prije izrečenu pravomoćnu presudu kojom je optuženik osuđen na sedam godina zatvora, te da je do donošenja rješenja o pritvoru u ovom krivičnom predmetu (16. svibnja 1990.) izdržao oko dvije godine i šest mjeseci ranije osude, pa bi dakle imao izdržati još više od četiri godine zatvora to je u smislu čl. 49. st. 2. KZJ trebalo optuženiku izreći jedinstvenu kaznu zatvora primjenom odredaba o stjecaju.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je na temelju čl. 384. i 387. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 11. lipnja l992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Svedrović Marijan, v.r.