Rev-2682/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2682/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović-Ivanišević, Damira Mratovića i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz K., D. K. iz V., S. N. iz D., D. M. iz V., I. N. iz D., S. R. iz D., Z. Š. iz I., J. V. iz D., J. Ž. iz R. B., M. Č. iz I., D. Š. iz I., M. D. iz R. B., D. Č. iz I. V., Z. K. iz I., I. V. iz D., S. K. iz I., S. K. iz R. V., D. H. iz D., J. T.-L. iz S., F. P. iz V. D., B. M. iz V. G., I. M. iz P., A. Š. iz D., I. L. iz V., J. D. iz D., A. M. iz N. i D. Z. iz V. D., svi zastupani po punomoćniku D. D., pravnom zastupniku SSSH, Povjereništvo Varaždinske županije Varaždin, protiv tuženika J. ” d.o.o. I., zastupanog po punomoćnici K. M.-C., dipl. pravnici, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, rješavajući reviziju svih tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 09. svibnja 2000. godine, posl. br. Gž-438/00-2 kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Ivancu od 13. ožujka 2000. godine, posl. br. P-304/99-33, u sjednici održanoj dana 22. kolovoza 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja poništena je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu svim tužiteljima pa je tuženiku naloženo da sve tužitelje vrati na njihovo radno mjesto na kojem su radili prije nezakonitog otkazivanja ugovora o radu.

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je zahtjev svih tužitelja za izdavanjem privremene mjere prema kojoj bi se tuženiku naložilo da sve tužitelje zadrži na radu do pravomoćnog okončanja parničnog postupka.

Presudom suda drugog stupnja usvojena je žalba tuženika, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja preinačena na način da je tužbeni zahtjev svih tužitelja odbijen. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili svi tužitelji pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne

primjene materijalnog prava. Predložili su da se pobijana presuda ukine a predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik se usprotivio reviziji smatrajući je neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije.

Nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91 i 91/92) sukladno čl. 386. ZPP-a, ovaj je revizijski sud utvrdio da nisu ostvareni kako istaknuti revizijski razlozi, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, jer suprotno reviziji, nižestupanjske presude sadrže razloge da se one u svemu mogu ispitati.

I materijalno je pravo pravilno primijenjeno kada je pobijanom presudom tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je po sindikalnom povjereniku bio sazvan skup radnika kod tuženika dana 07. srpnja 1998. godine na kojem su skupu bili prisutni radnici a tužitelji, sindikalni povjerenik Z.M., direktorica B.K., zamjenik generalnog direktora M.B. i županijski povjerenik SSSH S.M.. Utvrđeno je da je na tom skupu direktorica izložila stanje poduzeća tuženika nakon čega da se ponovno prešlo na prvu točku dnevnog reda, tj. na pitanje isplate zaostalih plaća radnicima, ali da direktorica nije mogla iznijeti određeni plan isplate, niti vrijeme kroz koje će ona biti isplaćena. Utvrđeno je da su predstavnici Uprave nakon ovakvog izjašnjenja napustili ovaj skup ali da su predstavnici sindikata i radnici ostali i nadalje na tom skupu raspravljati o pitanju isplata zaostalih plaća, na koje pitanje nije dobiven odgovor. Utvrđeno je da su i slijedeće dane radnici, a tužitelji, redovito dolazili u poduzeće, ali da nisu radili, već da su nastavili sa okupljanjem tražeći odgovore u svezi s isplatom zaostalih plaća, te da se na dan 09. srpnja 1998. godine prvoj grupi radnika koji su započeli skup, pridružila i druga grupa, koja je došla sa čekanja, a koji su na taj dan bili pozvani po direktorici na rad, nakon čega su se svi nastavili i dalje okupljati. Utvrđeno je da su radnici u dane okupljanja proučavali literaturu iz radnog prava koju su dobili od sindikalnih povjerenika, da su međusobno razgovarali o svome problemu i o drugim temama i da su obavljali poslove hitnih utovara i istovara, te da su imali namjeru nastaviti raditi, ali da je već 09. srpnja 1998. godine direktorica iskazala namjeru o otkazu, sa time da bi ovu povukla, ukoliko nastave sa radom, ali da su se izjašnjavali da će nastaviti sa radom samo ukoliko im kaže točno vrijeme kada će biti isplaćene zaostale plaće, a to nije uslijedilo. Slijedom takvih utvrđenja pravilan se ukazuje zaključak da su tužitelji bili sudionici legalno sazvanog skupa radnika po čl. 150. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj: 38/95, 54/95 i 65/95 – ZR). No, višednevno odbijanje tužitelja da nastave sa radom, unatoč toga što na skupu radnika nisu dobili jasan odgovor direktorice tuženika o tome kada će im biti isplaćene zaostale plaće, ne može više imati

karakter okupljanja po čl. 150. st. 1. ZR. U takvoj situaciji tužitelji se bez osnove pozivaju na činjenicu da samo trajanje skupa radnika, u prije spomenutoj zakonskoj odredbi nije determinirano niti propisano. Ovo stoga što smisao omogućavanja sazivanja skupa radnika po čl. 150. ZR sam po sebi upućuje na to da ovaj skup ne može trajati u nedogled, pa ni iz razloga kada radnici na tom skupu ne dobiju odgovore na svoja pitanja.

Pitanje zaostale plaće, makar se radilo o pitanju egzistencijalne prirode za zaposlenike, ne može biti razlogom okupljanja radnika u neograničenom vremenskom trajanju po čl. 150. st. 1. ZR-a, jer se radi o pitanjima pojedinačnih prava radnika koja oni mogu štititi drugim pravnim sredstvima koja su propisana prije spomenutim zakonom.

Prema tome, valja zaključiti, da tako dugotrajno odbijanje rada tužitelja, unatoč fizičkoj prisutnosti unutar poduzeća, pa i kraj okolnosti da su oni obavljali neke od hitnih poslova, ali su i nakon izričitih upozorenja poslodavca odbili promijeniti svoj odnos prema radu, i nastaviti raditi u punom opsegu ima obilježje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, zbog koje poslodavcu, a tuženiku pristoji pravo otkaza po čl. 107. st. 1. ZR. Zato nije odlučno da li se u konkretnom slučaju radilo o situaciji poduzimanja štrajka protivno zakonu, u kojem bi slučaju poslodavcu isto tako po čl. 213. st. 3. ZR pristojilo pravo na otkazivanje ugovora o radu , kada je tuženik otkazao ugovor o radu pozivom na čl. 107. ZR (list 69. spisa). Utoliko nije odlučno baviti se time da li nastala situacija višednevnog odbijanja rada po tužiteljima ima i obiljećja nezakonitog štrajka.

Revizijom zato nisu dovedeni u sumnju zaključci o opravdanosti i zakonitosti otkaza ugovora o radu tužiteljima, i tako i zakonitost pobijane presude, pa je valjalo reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 22. kolovoza 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.