Us-8207/2010-7 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Us-8207/2010-7

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, mr.sc. Ivice Kujundžića i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Marine Katanec, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja O. d.o.o. V. iz K.g., V. 140. kojeg zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z.K., B.M. i A.V. iz V., Z. 31., protiv rješenja tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara broj 33., broj: 511-01- 202-UP/II-630/1-2010 od 21. svibnja 2010., radi izdavanja uvjerenja o vlasništvu motornog vozila, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2012.

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Policijske uprave Istarske, Sektora upravnih, inspekcijskih i poslova civilne zaštite, broj: 511-08-18/2-UP/I-212/1-10 od 23. travnja 2010. a kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje podataka iz evidencije registriranih cestovnih vozila.

Tužitelj u tužbi u cijelosti osporava zakonitost osporenog rješenja. U bitnome navodi da su rješenja upravnih tijela nejasna, nezakonita i proturječna. Tuženo tijelo prema mišljenju tužitelja pogrešno i nejasno tumači odredbu članka 16.b Ovršnog zakona kada zaključuje da je tužitelj bio dužan priložiti ispravu iz koje je vidljivo da je baš C.D. osoba protiv koje se namjerava pokrenuti postupak prisilnog ostvarenja novčane tražbine jer da priloženi vjenčani list nije dovoljna osnova za izdavanje zatraženog uvjerenja. Nadalje, tužitelj tvrdi da iz odredbe članka 16b stavak 2. i stavak 5. Ovršnog zakona proizlazi da je tužitelj dužan dostaviti dokaz o tome da protiv određene osobe namjerava pokrenuti postupak prisilne naplate tražbine i ispravu kojom tu tražbinu dokazuje, a ne da je navedeni postupak već i pokrenut i da se priložena isprava imenom i prezimenom odnosi upravo na tu osobu. Nadalje, tužitelj smatra da intencija zakonodavca prilikom donošenja odredbe članka 16 Ovršnog zakona nije bila pogrešno tumačenje njegove odredbe, odbijanje dostave zatraženog podatka i omogućavanje dužnika tužitelja da činjenicom braka i pripisom imovine na supružnika onemogući ovrhovoditelje u namirenju njegove tražbine. Napominje da su osporena rješenja nezakonita i proturječna ustaljenoj praksi policijskih uprava diljem Hrvatske o čemu je tijekom postupka dostavio uvjerenja Policijske uprave z., Policijske uprave Š.-k., Policijske uprave M., Policijske uprave O. i Policijske uprave K. koje su postupile sukladno zahtjevu tužitelja.

Stoga predlaže da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod obrazloženje osporenog rješenja te predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

Tužba nije osnovana.

Odredbom članka 16b stavak 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 57/96., 29/99., 42/00., 163/03., 194/03. i 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08.) propisano je da je Ministarstvo unutarnjih poslova dužno, u roku od osam dana, na zahtjev osobe koja tvrdi da namjerava pokrenuti ovršni postupak ili postupak osiguranja iz evidencije o motornim vozilima dati podatke o tome je li neka osoba upisana kao vlasnik motornog vozila te o vrsti, marki, tipu, modelu, godini proizvodnje, registarskom broju motornog vozila i postojanjem tereta na tom vozilu.

Prema stavku 7. istog članka citiranog Zakona, podnositelj zahtjeva iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka dužan je u zahtjevu za davanje podataka navesti tražbinu radi čijeg će ostvarenja ili osiguranja pokrenuti ovršni postupak, odnosno postupak osiguranja te priložiti ispravu na kojoj se ona temelji.

Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je prvostupanjsko tijelo dana 23. travnja 2010. donijelo rješenje kojim je odbilo zahtjev tužitelja za izdavanje podataka iz evidencije registriranih cestovnih vozila a vezano za vlasništvo C.D., uz obrazloženje da tužitelj nije priložio ispravu iz koje bi bilo vidljivo da je C.D. osoba protiv koje se namjerava pokrenuti postupak prisilnog ostvarenja novčane tražbine.

Tuženo tijelo potvrdilo je pravilnost prvostupanjskog rješenja uz obrazloženje da je odredbom članka 16b Ovršnog zakona Ministarstvu unutarnjih poslova propisana dužnost davanja podataka iz evidencije o motornim vozilima samo o dužniku u ovršnom postupku, i u postupku osiguranja, a ne i o trećim osobama za koje nije dokazan odnos ovršenika i ovrhovoditelja, a koje obrazloženje ovaj Sud u cijelosti prihvaća.

Naime, iz naslova i sadržaja citirane odredbe proizlazi da se navedena dužnost Ministarstva unutarnjih poslova odnosi samo na davanje podataka o dužniku odnosno ovršeniku protiv kojeg se namjerava pokrenuti ovršni postupak.

Kako dakle iz podataka spisa predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju dužnik odnosno ovršenik temeljem rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl.br. Ovr-514/2008 od 21. travnja 2008. C.R., a ne njezin suprug C.D. za kojeg je tužitelj tražio podatke o vlasništvu vozila, to su prema ocjeni ovog Suda upravna tijela pravilno zaključila da nema osnove za primjenu naprijed citirane odredbe članka 16b Ovršnog zakona.

Na kraju, analizirajući razloge na kojima tužitelj temelji tužbu u ovom upravnom sporu, ovaj Sud je ocijenio da isti nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja. To iz razloga što je tuženo tijelo tijekom upravnog postupka pravilno odgovorilo na žalbene prigovore, koje tužitelj ponavlja i u tužbi, te ovaj Sud nalazi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Trebalo je stoga temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 53/91., 9/92 i 77/92) tužbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 5. prosinca 2012.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Marina Katanec,v.r.

Ana Berlengi Fellner,v.r.