Rev-3005/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3005/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz D., zastupanog po punomoćnici B. M., odvjetnici iz O., protiv tuženika IPK O. R. ” d.o.o. O., zastupanog po punomoćniku V. G., dipl. pravniku, radi povrede prava iz rada, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 29. lipnja 2000. godine, broj: Gž-1558/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 09. ožujka 2000. godine, broj: Pr- 665/99, u sjednici održanoj dana 09. svibnja 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku da s njim sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove tehničara stočarstva.

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj sud preinači obje presude nižestupanjskih sudova i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da nije osnovan onaj dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se obveže tuženik na zaključenje pismenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme i to za razdoblje nakon 16. veljače 1999. godine, dakle, nakon isteka poništenog ugovora o radu od 22. siječnja 1999. godine.

Ovo iz razloga, jer je tužitelj s tuženikom nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, a koje je poništeno u ovom sudskom postupku, (i u tom je dijelu prvostupanjska presuda postala pravomoćna), sklopio novi ugovor o radu na određeno vrijeme i to 10. ožujka 1999. godine, a prema kojemu je radni odnos trajao do 01. travnja 1999. godine, protiv kojeg nije uložio prigovor odnosno tražio zaštitu svojih prava u smislu odredbe čl. 126. st. 1. i 2. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj: 38/95 – u daljnjem tekstu: ZR).

Sklapanjem novih ugovora o radu na određeno vrijeme, posebice onog od 10. ožujka 1999. godine koje je zaključio sa tuženikom (budući da je ostale ugovore na određeno vrijeme zaključivao s drugim pravnim subjektom i to IPK D. p.) došlo je do ugovorne izmjene ranijeg odnosa među strankama koje je tužitelj sankcionirao propuštanjem pobijanja tog ugovora, pa se zakonitost istog ne može ispitivati više u ovom postupku.

Stoga je pogrešan revizijski navod da tužitelj nije trebao na svaki novo zaključeni ugovor podnositi zahtjev za zaštitu prava pred poslodavcem, odnosno zatražiti sudsku zaštitu. Po stajalištu ovog suda traženje zaštite prava kod poslodavca je također nužna pretpostavka za traženje zaštite putem suda što proizlazi tumačenjem odredbe iz čl. 126. st. 1. i 2. ZR, kao što je to bila samo eksplicitno navedena prema ranijim važećim propisima iz ravnopravnog odnosa (čl. 80. i 83. ZOPRO “Narodne novine”, br. 34/91).

Kako dakle, tužitelj nije postupio u smislu gore navedenog ne pripada mu ni pravo na sudsku zaštitu kako je osnovano zaključio drugostupanjski sud.

Budući se nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija osnovana, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 09. svibnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.