Revr-406/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 406/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I. iz K., kojeg zastupa punomoćnica M. M. iz T., protiv tuženika Dom zdravlja iz K., OIB … kojeg zastupa punomoćnica A. B. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2220/2012 od 7. listopada 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-213/2005 od 21. lipnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2017.,

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos 23.942,79 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju regres za 2003. u iznosu 600,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom opisanom u izreci (točka II. izreke), odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke), te je tužitelj odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog u iznosu 33.467,00 kuna (točka IV. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-213/2005 od 21. lipnja 2012. Odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), jer odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu na način da ukine točku I., II., III presude Općinskog suda u Gospiću broj P-213/2005 od 21. lipnja 2012. i predmet vrati na ponovni postupak, te da tuženiku dosudi trošak sastava revizije.

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode, te predlaže odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu, podredno odbiti istu u cijelosti.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju (tzv. izvanredna revizija) protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog čl. (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem; 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji koju podnosi temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U predmetnoj reviziji tuženik postavlja niz pitanja:

„- da li su sudovi dužni obrazlagati svoje presude u smislu obrazlaganja svojih postupanja, utvrđenja i zauzetih pravnih stajališta?

- da li je pravilno primijenjena odredba čl.7., 8., 9., 10. i 21. Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika tuženika, odnosno da li se iste primjenjuju neovisno o stvarnom trajanju i organizaciji rada i dežurstva kod tuženika u utuženom periodu?

- da li je pravilno primijenjen Pravilnik o radu tuženika i to čl. 9. st. 2.?

- koji koeficijent se primjenjuje kod izračuna osnovne plaće tužitelja?

- da li je pravilno primijenjena odredba čl. 9. Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika tuženika na način da se neiskorišten slobodan dan na koji radnik ima pravo nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom izjednačava sa prekovremenim radom kod izračuna naknade za neiskorišten slobodan dan, dakle kao da je radnik radio 24 sata prekovremeno?

- nastavno na izneseno da li se naknada za neiskorištene slobodne dane i za rad u predneradne dane smatra sukladno Zakonu o radu i Zakonu o obveznim odnosima razlikom plaće?

- da li radnik ima pravo na regres, iako tuženiku kao javnoj ustanovi koja je financira iz proračuna, od strane nadležnog ministarstva MOZSS nije isplaćen iznos namijenjen isplati regresa?

- da li je u konkretnoj pravnoj stvari s obzirom na uspjeh u sporu tužitelja i tuženika pravilno primijenjena odredba čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, tj. da li tuženik kod djelomičnog uspjeha u sporu ima pravo na naknadu parničnih troškova ako je konačno dosuđeni iznos u bitnom određen zbog njegove aktivnosti u postupku i iznesenim činjenicama?“

Iako tuženik postavlja niz postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja, u samoj reviziji nije navedeno zbog čega bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti se u reviziji ukazuje na eventualno drugačiju praksu drugih drugostupanjskih sudova. Naime, tuženik u reviziji mora navesti broj pojedine sudske odluke i drugostupanjske sudove koji su donijeli odluke u kojima je zauzeto drugačije pravno shvaćanje od pobijanog.

Cijeneći sadržaj postavljenih pitanja kao i sadržaj cjelokupne revizije ovaj sud zaključuje kako je predmetna revizija sastavljena kao redovna revizija u kojoj tuženik obrazlaže zbog čega smatra da je materijalno i procesno pravo pogrešno primijenjeno. Kako u predmetnoj reviziji nisu određeno navedeni razlozi zbog kojih bi postavljena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, to predmetna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena.

Revizija protiv odluke o trošku je nedopuštena.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet

– meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Prema tome, predmetna revizija ne sadrži sve ono što je u skladu s odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a revident bio dužan navesti u reviziji, pa je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP i čl. 400. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 18. siječnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.