Rev-2191/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2191/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske po sutkinji Viktoriji Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz Z., koga zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u R., protiv tuženika V. d.o.o. S., koga zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u S., radi smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tužitelja protiv odluke o trošku u rješenju Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp- 1063/09 od 24. studenog 2009., kojom je djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-837/09 od 9. lipnja 2009., dana 10. veljače 2016.,

r i j e š i o j e :

I. Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka u rješenju Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1063/09 od 24. studenog 2009., se odbacuje kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću je rješenjem poslovni broj P- 837/09 od 9. lipnja 2009. odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatraženo da se utvrdi da je tuženik zasmetao tužitelja u posljednjem faktičnom posjedu povrtlarskih kultura zasađenih na čest. zem. 2005 k.o. K. S. u površini 225 m2 (točka I. izreke).

Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.497,56 kuna, dok je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova za iznos od 34.554,44 kune (točka II. izreke).

Županijski sud u Splitu je rješenjem poslovni broj Gžp-1063/09 od 24. studenog 2009., djelomično odbio žalbu tužitelja i potvrdio točku I. prvostupanjskog rješenja (točka I. izreke).

Taj sud je djelomično prihvatio žalbu tužitelja te preinačio odluku o troškovima postupka u toč. II. prvostupanjskog rješenja te je u tom dijelu riješio:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.016,76 kuna, dok se tužitelj sa zahtjevom za više zatraženi trošak u iznosu od 32.035,24 kune odbija kao neosnovan.“ (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu točku II. rješenja na način da tuženiku naloži da pored dosuđenog troška naknadi tužitelju daljnje troškove postupka u iznosu od 32.035,24 kune i troškove revizije u iznosu od 1.585,75 kuna.

Tuženik je odgovorio na reviziju te je predložio da Vrhovni sud RH odbije reviziju kao neosnovanu, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove odgovora na reviziju u iznosu od 1.385,75 kuna.

Revizija je nedopuštena.

U odnosu na reviziju protiv rješenja o parničnim troškovima valja poći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija .

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP).

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Upravo odredbe ZPP o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Također treba imati na umu i odredbu čl.190. ZPP prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak.

Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka ( čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: „Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014).

Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela 16. studenog 2015. zauzeo pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija. Takvo shvaćanje je zauzeto i u rješenjima Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1353/11 od 17. studenog 2015., Rev-2005/12 od 17. studenog 2015. (…).

Stoga je valjalo odbaciti reviziju kao nedopuštenu po čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 400. st.

3. ZPP.

Tuženiku ne pripada naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 10. veljače 2016.

SUTKINJA

Viktorija Lovrić, v.r.