Legislator Case Law & Legislation
Rev-3118/1993-2 AI generated

Supreme Court dismisses objective liability in medical malpractice, requiring proof of employee fault under ZOO Art. 154.

Case Number Rev-3118/1993-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's claim for damages against the hospital, overturning lower court rulings based on objective liability. The court found that while the surgery involved a deviation from standard practice, the plaintiff voluntarily sought alternative treatment the next day, breaking the causal chain. Consequently, the court ruled that liability requires proof of employee fault under Article 154 of the Obligations Act, not objective liability, and remanded the case for a new trial.

Legislator headnote

AI generated

čl. 154. ZOO; čl. 170. ZOO; čl. 395. st. 2. ZPP; čl. 166. st. 3. ZPP: In medical malpractice cases involving accepted surgical risks, liability is not objective but requires proof of fault by the employee or the institution.

Keywords

AI generated
medical malpractice objective liability employee fault causal link surgical risk ZOO Article 154 remand for retrial

Cited Legislation

AI generated
čl. 154. Zakona o obveznim odnosima
čl. 170. Zakona o obveznim odnosima
čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku
čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3118/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Gribna kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Jakoba Miletića, Stanka Hautza i Veseljka Šeparovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P.A. iz K., zastupane po punomoćniku D.B. odvjetniku iz R., protiv tuženika Klinički bolnički centar R., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika i tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 19. svibnja 1993. godine broj Gž-473/93-2 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci od 11.1.1993. broj P-3829/91, u sjednici održanoj 1. ožujka 1995.,

r i j e š i o j e:

Prihvaćaju se revizije i ukida presuda Okružnog suda u Rijeci od 19. svibnja 1993. broj Gž-473/93-2 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 11.1.1993. broj P-3829/91-29 i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Rijeci od 11. siječnja 1993. godine broj P-3829/91-29 suđeno je:

" Tužena KBC R., dužna je isplatiti P.A. iznos od 21,800.000 HRD (dvadesetjedanmilijunosamstotisuća HRD), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja na dosuđeni iznos teče od 11.1.1993. godine pa do isplate, kao i nadoknaditi parnični trošak, u iznosu od 357.200 HRD,sve u roku od 15 dana."

Presudom Okružnog suda u Rijeci od 19. svibnja 1993. broj Gž-473/93-2 suđeno je:

" Djelomično se uvažava žalba tuženika, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P- 3829/91-29 od 11.1.1993., tako da glasi:

" Klinički bolnički centar Rijeka dužan je tužiteljici P.A. isplatiti 17,800.000 HRD uz zakonsku zateznu kamatu tijekom od 11.1.1993. pa do isplate, kao i nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 357.200 HRD, sve ovo u roku od 15 dana."

Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica je, također, izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se revizija prihvati i preinače nižestupanjske presude u pravcu razloga revizije.

U svom izjašnjenju Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je mišljenja da u konkretnom slučaju postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju tuženika ukine pobijane presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Revizije su osnovane.

Osnovan je revizijski prigovor tužene u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer se po ocjeni ovog revizijskog suda odgovornost tužene za štetu tužiteljici temelji na odredbi čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 3/94 - dalje ZOO) i to samo u slučaju da u djelovanju odnosno postupanju njezinih radnika postoji krivnja, pa budući da u odnosu na krivnju radnika tužene nisu utvrđene sve odlučne činjenice i okolnosti, obje je nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu da postupak dopuni (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91 - dalje ZPP).

Naime, u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da tužiteljica 18.7.1989. godine nakon ozljede lakta lijeve ruke dolazi kod tuženika;

- da se pristupa operativnom zahvatu;

- da se tijekom operativnog zahvata prelazi na resekciju lakatne kosti i to bez njezinog odobrenja;

- da se resekciji pristupa iako postoje i druga medicinska rješenja;

- da se resekciji pristupa bez odluke konzilija liječnika usprkos činjenici da ozljeda i zdravstveno stanje tužiteljice dozvoljavaju odgodu resekcije, odnosno ugradnju totalne proteze.

Utvrđno je, također, da je liječenje tužiteljice u ortopedskoj bolnici u Lovranu, gdje je tužiteljica nastavila liječenje nakon opisanog operativnog zahvata bilo ispravno.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi utvrđuju odgovornost tužene za štetu koju je tužiteljica tražila (materijalnu i nematerijalnu) a primjenom odredbe čl. 170. ZOO, jer niži sudovi zaključuju da je šteta koju tužiteljica traži posljedica neadekvatnog operativnog zahvata i medicinskog tretmana, koji nije bio u okviru pravila struke.

Takav pravni stav nižih sudova ovaj revizijski suda za sada ne može prihvatiti kao pravilan. Najprije treba imati u vidu činjenicu da je tužiteljica došla kod tuženog 18.7.1989. godine, kada je izvršen operativni zahvat, a da je drugog dana 19.7.1989. godine nakon što je tužiteljici od strane liječnika prilikom prve vizite rečeno kakav je zahvat poduzet, tužiteljica u dogovoru s članovima svoje obitelji donijela odluku da napusti KBC R. i zatraži pomoć kod druge liječničke ustanove gdje se pristupilo liječenju tužiteljice.

S obzirom na to, bilo je potrebno utvrditi da li postoji kontinuitet predvidivih i medicinski neobičnih međusobnih uzroka i posljedica te postoji li uzročna veza između štetne radnje (operativnog zahvata koji je učinjen 18.7.1989. godine kod tužene) i posljedica zbog kojih tužiteljica traži naknadu štete.

Zatim treba imati u vidu da mnogi medicinski tretmani pretpostavljaju određeni rizik i da mogu uzrokovati štetu pacijentu i njegovu zdravlju. Ako međutim, pravila medicinske nauke odnosno struke usprkos predvidivosti mogućeg rizika u vidu štetnih posljedica za zdravlje pacijenta, dopuštaju takav način liječenja (kao što je u ovom slučaju resekcija i ugradnja umjetnog lakta), ako je on opće prihvaćen u medicini, onda je očevidno da za izuzetno nastupanje štetnih posljedica bolnica ne može odgovarati po osnovi objektivne odgovornosti, bez obzira na krivnju.

To bi nadalje značilo da bi tužena u ovom slučaju odgovarala za štetu tužiteljici koju je tužbom tražila, ali pod uvjetom da u njenom postupanju odnosno postupanju njenih radnika postoji krivnja za štetne posljedice za koje se utužuje obeštećenje.

U nastavku postupka prvostupanjski će sud pridržavajući se navedenog u ovom rješenju i nakon što utvrdi sve činjenice u pogledu odgovornosti tužene a ocijeniti i revizijske prigovore tužiteljice u pogledu visine neimovinske štete.

Na temelju iznijetog odlučeno je kao u izreci (čl. 395. st. 2. i čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 1. ožujka 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.