I Kž-202/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 202/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, mr. Frančula Rudolfa, Gudelj Milana i mr. Zmajević Branka, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Lj.I., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi čl. 164. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. siječnja 1993. g. K- 155/92, u sjednici održanoj 22. prosinca 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. Lj.I. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Lj.I. zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH (sada čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1.), te je po čl. 168. st. 2. KZH, primjenom čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. OKZRH (sada čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1.) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Po čl. 68. st. 1., 2. i 3. OKZRH (sada čl. 63. st. 1., 2. i 3.) optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "A" i "B" kategorije za vrijeme od dvije godine.

Po čl. 98. st. 1. ZKP (sada čl. 90. st. 1.) optuženik je obvezan na dužnost naknade č. 1. ZKP (sada čl. 87. st. 2. toč. 1.) u iznosu od troškova krivičnog postupka iz čl. 95. st. 2. to

42.373 HRD, te iz čl. 95. st. 2. toč. 6. ZKP (sada čl. 95. st. 2. toč. 6.) u iznosu od 5.000 HRD.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

Žalba nije osnovana.

Bez osnova ističe optuženik u žalbi da je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP. Optuženik istaknutu žalbenu osnovu posebno nije obrazložio, a ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u okviru propisa iz čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud takvih povreda nije našao. Nije osnovana žalba optuženika niti zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je u ovom krivičnom predmetu utvrdio sve odlučne činjenice, te je njihovom savjesnom analizom i ocjenom opravdano zaključio da se u radnjama optuženika stječu obilježja krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZH.

Bez ikakvog opravdanja navodi se u žalbi optuženika da u provedenom postupku nije posve razjašnjeno da li je on sa svojim vozilom prouzročio smrt oštećenika H.D. ili je ovaj u trenutku kada je optuženikovo vozilo prešlo preko njega, već bio mrtav od pregaženja nekog drugog vozila.

Suprotno žalbi, sud prvog stupnja je na temelju suglasnih nalaza i mišljenja medicinskih vještaka prof. dr. Š.J. i dr. S.D. s pravom utvrdio, obzirom da su povrede kod pok. oštećenika uglavnom zahvaćale relativno malo područje - prvenstveno područje grudnog koša, imajući u vidu lokalizaciju ozljeda, zatim njihov raspored, te jačinu ozljeda, da se radilo o jednom pregaženju, a sa čim se u cijelosti suglasio i prometni vještak ing. H.T. (list 72-73). Prof. dr. Š.J. je pak samo teoretski dopustio mogućnost prelaska kotača nekog drugog vozila po tragovima optuženikovog traktora i prikolice, izričito naglasivši da je to samo teoretska mogućnost, ali da to u ovom slučaju praktički ne dolazi u obzir, iz razloga koji su naprijed navedeni. Stoga potpuno neopravdano žalba potkrijepljuje svoje navode pozivanjem na nalaz i mišljenje ovog vještaka, kada je on izrazio svoje mišljenje na način suprotan žalbenim sugestijama.

Zbog izloženog nema nikakve potrebe za ponovnim provođenjem kombiniranog prometno-medicinskog vještačenja, kako se to predlaže u žalbi, jer je sud prvog stupnja na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da je optuženikovo prelaženje vozilom preko tijela oštećenika u uzročnoj vezi s njegovom smrti, te jer je upravo takvo vještačenje već provedeno na listu 30-35 i na glavnoj raspravi od 14. prosinca 1992. godine (list 72-73), pa se ponovno isto takvo vještačenje ukazuje kao potpuno suvišno, tim više što je nakon toga provedeno još i zasebno medicinsko vještačenje po prof. dr. Š.J., čime su razjašnjena sva sporna pitanja.

Bez opravdanja se u žalbi optuženika inzistira i na dopuni prometnog vještačenja radi izračunavanja zaustavnog puta traktora sa natovarenom prikolicom, te saslušanju svjedoka T.Đ., koji da ima saznanja da je optuženik kritične zgode vozio drva.

Prijedlog obrane da se dopunski sasluša prometni vještak ing. H.T. na gornju okolnost već je ocjenjivao sud prvog stupnja, te s pravom našao, imajući prvenstveno u vidu obranu samog optuženika kako je, nakon što je šogoru prevezao ciglu iz Vrbovca u Hruškovec i istovario je, otišao svojoj kući, da je očigledno da je u vrijeme nesreće prikolica bila prazna. Što se pak tiče svjedoka T.Đ. čije saslušanje se predlaže u žalbi, valja kao prvo istaći da je

I Kž 202/93

obrana tijekom glavne rasprave već predlagala saslušanje tog svjedoka, ali na posve drugu okolnost (magle na kolniku), ali je njegovo saslušanje odbijeno, obzirom da su na tu okolnost saslušani svjedoci P.S. i P.K., a sada optuženik ne navodi u žalbi nikakove razloge zašto saslušanje svjedoka T.Đ. na okolnost prijevoza drva po optuženiku ranije nije predložio, pa imajući sve to u vidu, kao i gornje utvrđenje suda, ni saslušanje ovog svjedoka ne ukazuje se potrebnim.

Neosnovano se u žalbi predlaže i saslušanje svjedoka - oftamologa na okolnost zasljepljenja optuženika vozilom koje ga je pretjecalo. U žalbi se ničim ne opravdava niti ne konkretizira kako bi uslijed toga došlo do zasljepljenja optuženika, a inače je optuženik tijekom glavne rasprave isticao prigovor zasljepljenosti, ali od vozila iz suprotnog pravca, što sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio, obzirom na iskaz svjedoka P.S. i P.K. da u času nesreće (a oni su se kretali iza optuženika) njima ususret nije nailazilo nikakvo vozilo. Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno pravno označio krivično djelo, jer da propis čl. 164. st. 1. KZH (sada čl. 157. st. 1.) za koji je optuženik oglašen krivim u vezi čl. 168. st. 2. KZH (sada čl. 161. st. 2.) traži da se radi o upravljanju motornim vozilom, a da se traktor obzirom na čl. 10. st. 1. toč. 27. ZOSPC ne smatra motornim vozilom.

Međutim citirani propis određuje da se motornim vozilom smatra takvo vozilo na motorni pogon koje je prije svega namijenjeno za prijevoz osoba i stvari na cestama ili koje služi za vuču priključnih vozila namijenjenih za prijevoz osoba i stvari, osim vozila za prijevoz osoba i stvari koje se kreću po tračnicama, bicikla s motorom, traktora i drugih vozila na motorni pogon koja nisu u prvom redu namijenjena za prijevoz osoba i stvari.

Kako se u ovom slučaju radi o traktoru kojim je optuženik prevozio ciglu kritične zgode, te imao priključenu i dvoosovinsku prikolicu, očito se ne radi o iznimci koju predviđa taj zakonski propis, te je stoga sud prvog stupnja pravilno pravno označio djelo. Neosnovana je stoga žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

i pobijanu presudu u smislu čl. 369. ZKP u pogledu odluke o kazni, ovaj sud Ispitujuć

smatra da je sud prvog stupnja izrekao optuženiku adekvatnu kaznu, koja odgovara težini djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika, a prilikom odmjeravanja kazne uzete su u obzir i cijenjene sve okolnosti iz čl. 37. OKZRH što utječu da kazna bude manja ili veća, te je s osnovom našao da će se izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

Ispitujući nadalje u smislu čl. 369. ZKP i odluku suda prvog stupnja u pogledu izrečene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom "A" i "B" kategorije za vrijeme od dvije godine, ovaj sud nalazi da je ta mjera pravilno izrečena, jer je, obzirom na sve okolnosti uz koje je djelo počinjeno doista opasno da optuženik određeno vrijeme upravlja motornim vozilom navedenih kategorija.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je o podnesenoj žalbi odlučiti i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 22. prosinca 1993.

I Kž 202/93

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

dr. Novoselec Petar v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)