I Kž-474/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 474/09-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, mr. sc. Marijana Svedrovića kao predsjednika vijeća, mr. sc. Marina Mrčele i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća te sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. R., zbog kaznenog djela iz članka 188. stavak 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 25. veljače 2009., broj K-2/08, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2010.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, na temelju članka 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje u tekstu: ZKP), oslobođen je od optužbe optuženi J. R. da je počinio kazneno djelo iz članka 188. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07., dalje u tekstu: KZ).

Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP-a, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP-a te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračuna.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

I Kž 474/09-3

U skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP-a, spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi s prijedlogom da žalba državnog odvjetnika bude prihvaćena.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Nije, za sada, prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da „tijekom postupka nije na nedvojben način utvrđeno da bi se u ponašanju okrivljenika stekla bitna obilježja kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom“. Prvostupanjski sud, doduše, pravilno otklanja vjerodostojnost iskaza optuženika i oštećenika s glavne rasprave kada obojica tvrde da nije došlo do sa spolnim odnošajem izjednačene spolne radnje te prihvaća njihove iskaze iz istrage. U istrazi je optuženik naveo „u cijelosti priznajem navode ... kaznenog djela koje mi se stavlja na teret“, a uz to i da nije uočio da se oštećenik branio i da prilikom odnosa oštećenik nije ništa govorio (list 36 spisa). Žalitelj s pravom ukazuje na dijelove iskaza oštećenika iz istrage iz kojeg proizlazi uporaba sile od strane optuženika koji gura oštećenika na krevet, pritišće ga nogom, stavlja koljena na njegove ruke i noge tako da se oštećenik ne može micati i opirati, a i na dio iskaza u kojem oštećenik navodi da je vikao da ga boli što govori u prilog manifestaciji da ne želi sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju (list 53 spisa). Iskaz oštećenika iz istrage prihvaća i prvostupanjski sud te utvrđuje da je kritične zgode došlo do sa spolnim odnosom izjednačene radnje (stranica 6 pobijene presude, treći odlomak odozdo), ali da radnje guranja oštećenika na krevet, sjedanje optuženika na oštećenikova leđa i pritiskanje njegovih ruku koljenima „još uvijek se ne [mogu] okarakterizirati kao radnja u vidu primjene sile okrivljenika prema oštećeniku s ciljem seksualnog iskorištavanja oštećenika [jer] takav međusobni položaj okrivljenika i oštećenika ... može biti u funkciji obavljanja tog čina“. Pri tome prvostupanjski sud navodi da oštećenik tijekom istrage „ne spominje da bi okrivljeniku ni verbalno, a ni jasnom gestom dao do znanja da se protivi tom odnosu“, a da okolnost što je vikao da ga boli „se ne može okvalificirati kao protivljenje spomenutom činu“ pa sve to „ne daje dovoljno osnova za zaključak da bi [oštećenik] pružao ili bar pokušao pružati okrivljeniku otpor“.

Međutim, imajući na umu dio iskaza oštećenika iz istrage na koji pravilno ukazuje žalitelj, a koji prihvaća i prvostupanjski sud, osnovano se postavlja pitanje kako je oštećenik uopće mogao pružati otpor ako se nije mogao ni micati uslijed aktivnosti koje je poduzeo optuženik, a koje, kako za sada izgleda, očigledno predstavljaju silu. Pri tome prvostupanjski sud očito ne vodi računa da za postojanje kaznenog djela silovanja nije niti potrebno da oštećena osoba pruža otpor. Dovoljno je da očituje svoje protivljenje spolnom odnosu ili sa spolnim odnosom izjednačene radnje, a da je počinitelj uporabom sile ili prijetnje prisili na istu i na taj način utječe na slobodu u području seksualnog odlučivanja oštećene osobe.

U konkretnoj situaciji, a prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, optuženik je gurnuo oštećenika na krevet na koji je ovaj pao potrbuške. Nadalje, oštećenik se ne može micati jer je optuženik sjeo na njegova leđa i koljenima pritisnuo njegove ruke, spustio mu hlače i gaće te ugurao svoj ukrućeni spolni organ u oštećenikov anus za koje ćenik vikao da ga boli. Kraj takvog stanja stvari, za sada, nije moguće prihvatiti vrijeme je ošte

zaključak suda prema kojem optuženik nije primijenio silu i da oštećenik nije dao do znanja optuženiku da ne želi opisani odnos jer opisana utvrđenja upućuju na zaključak da je optuženik primijenio silu (što on niti ne osporava u iskazu iz istrage koji prihvaća prvostupanjski sud), a i da je oštećenik vikanjem da ga boli dao do znanja da odnos ne želi.

I Kž 474/09-3

Budući da je žalbom s uspjehom osporeno i dovedeno u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda, to je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na suđenje iznova.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova provesti do sada izvedene dokaze koje će savjesno i detaljno ocijeniti i utvrditi pravno odlučno činjenično stanje na temelju kojeg će donijeti zakonitu i pravilnu presudu koju će valjano obrazložiti. Po potrebi, prvostupanjski sud provest će i nove dokaze, osobito imajući na umu da u razlozima presude raščlanjuje okolnosti oko mogućeg posttraumatskog stresnog poremećaja oštećenika za koji nije utvrđeno je li postojao, a ako je postojao, koji je razlog njegovog postojanja kod oštećenika. Pri tome prvostupanjski sud daje i svoje mišljenje pod što bi se mogli podvesti problemi koje pojedini svjedoci opisuju kod oštećenika, ali nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud daje to svoje mišljenje jer nije provedeno odgovarajuće vještačenje čiji predmet bi bio postojanje i razlozi postojanja posttraumatskog stresnog poremećaja kod oštećenika.

Slijedom navedenog, na temelju članka 388. stavak 1. ZKP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 30. lipnja 2010.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

mr. sc. Marijan Svedrović, v.r.