Rev-1047/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1047/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz Z., koga zastupa S. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. iz Z., radi ponišenja odluke, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 8. veljače 1994. godine broj Gž-7198/93 kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. lipnja 1992. godine broj Pr-2022/91 ispravljene rješenjem od 2. srpnja 1993. godine, u sjednici održanoj dana 13. siječnja 1999. godine,

presudio i riješio je:

I. Prihvaća se revizija tuženog u dijelu koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrdi da je nezakonita razrješnica tuženog od 12. veljače 1991. godine kojom tuženik razrješava tužitelja dužnosti direktora, te se u tom dijelu ukidaju presuda suda prvog i drugog stupnja i u tom dijelu tužba odbacuje.

II. Revizija tuženog prihvaća se i u dijelu koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se tuženom naloži da tužitelju isplati osobni dohodak od 12. veljače 1991. godine pa do donošenja presude kao da je radio poslove direktora, te se u tom dijelu preinačuju presuda suda prvog i drugog stupnja i taj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan.

III. U preostalom dijelu koji se odnosi na poništenje zaključka Zbora radnika tuženog od 4. veljače 1991. godine o izglasavanju nepovjerenja tužitelju za obavljanje dužnosti direktora i poništenje zaključka Zbora radnika tuženog od 12. veljače 1991. godine kojim je odbijen prigovor tuženog protiv zaključka Zbora radnika od 4. veljače 1991. godine, revizija tuženog odbija se kao neosnovana.

IV. Preinačava se odluka o parničnom trošku tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I U t v r đ u j e s e da je nazakonit zaključak Zbora radnika tuženog C. poduzeća za konzalting i projektiranje Z., kojim se odbija prigovor tužitelja D.R.

II U t v r đ u j e s e da je nezakonita razrješnica tuženika C. od 12. veljače 1991.g., kojom tuženi razrješava tužitelja R.D. dužnosti direktora pa se slijedom prednjeg utvrđenja tuženome nalaže da tužitelju omogući obavljanje dužnosti direktora te tužitelju isplati osobni dohodak od 12. veljače 1991.g. pa do izvršenja ove presude kao da je radio poslove direktora tuženika a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.

III Tuženik je dužan nadokanditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.900 HRD u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.

IV O d b i j a s e dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim se traži da se utvrdi da Zbor radnika tužene nije dana 4. veljače 1991.g. izglasao nepovjerenje tužitelju za obavljanje dužnosti direktora tuženika pa da je slijedom toga nezakonit zaključak Zbora radnika tužene od istog dana da je tužitelju izglasano nepovjerenje te da se tužitelja razrješava dužnosti direktora tuženika.

V O d b i j a s e dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem se traži isplata osobnog dohotka za vremenski period od 4.2.91.g. pa do 12.2.91.g. kao da je radio poslove direktora tuženika."

Odlučujući o žalbama stranaka sud drugog stupnja je presudio:

"I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr- 2022/91 od 11. lipnja 1992. godine ispravljena rješenjem broj Pr-2022/91 od 2. srpnja 1993. godine, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkom I i II izreke.

II Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje gore navedena presuda u točki IV izreke i sudi: Utvrđuje se da 4. veljače 1991. godine Zbor radnika tuženog nije izglasao nepovjerenje tužitelju za obavljanje dužnosti direktora tuženog od istog dana da je tužitelju izglasano nepovjerenje te se tužitelj razrješava dužnosti direktora.

III Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje gore navedena presuda u točki V izreke.

IV Tuženik je dužan tužitelju isplatiti pored dosuđenog još i daljnji trošak u iznosu od 2.700 HRD, dakle ukupno 21.600 HRD sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se nižestupanjske presude ukinu i tužba odbaci.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana samo djelomično.

Prema odredbi st. 2. čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list" SFRJ, broj 60/89 - u daljnjem tekstu ZOPRO) koji se primjenjuje na razrješenje spora u ovom predmetu propisano je da radnik nema pravo na sudsku zaštitu ako prethodno nije tražio zaštitu svog povrijeđenog prava kod nadležnog organa osim prava na novčano potraživanje.

U postupku je utvrđeno (što nije ni sporno) da tužitelj nije tražio zaštitu svog prava protiv odluke tuženog (razrješnice od 12. veljače 1991.g.) pa je ta odluka postala pravomoćna i konačna i proizvela zbog toga valjane pravne učinke i tužitelj u smislu citirane zakonske odredbe nema pravo na sudsku zaštitu zbog razrješenja dužnosti direktora jer za traženje sudske zaštite u takvom slučaju nedostaje procesno pravna pretpostavka za traženje sudske zaštite.

Zbog izloženog sudovi nižeg stupnja nisu pravilno primijenili materijalno pravo, kada su poništili razrješnicu tuženog od 12. veljače 1991. godine kojom je tužitelj razriješen dužnosti direktora pa je u tom dijelu revizija prihvaćena, nižestupanjske presude ukinute i tužba u tom dijelu odbačena temeljem odredbe st. 2. čl. 83. ZOPRO.

Kako tužitelj nije prigovorom pobijao razrješnicu ona je proizvela pravni učinak da je pravomoćno i konačno on razriješen dužnosti direktora pa mu zbog toga nije osnovan ni zahtjev kojim traži da se tuženog obveže da mu isplaćuje plaću za radno mjesto direktora od 12. veljače 1991. godine pa nadalje jer taj posao nije ni obavljao pa je revizija tuženog i u tom dijelu prihvaćena, nižestupanjske presude u tom dijelu preinačene i taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

U ostalom dijelu revizija tuženog nije osnovana. To zbog toga jer prema odredbi čl. 28. st. 1. Statuta tuženog Zbor radnika sačinjavaju svi radnici poduzeća a prema odredbi st. 2. citiranog člana Zbor radnika odluke donosi većinom glasova svih radnika.

Nesporno je da je u času donošenja odluke o izglasavanju nepovjerenja tužitelju i prilikom odlučivanja o prigovoru tužitelja protiv te odluke u poduzeću bilo zaposleno 37 radnika (koji su sačinjavali zbor), pa je prema tome pravovaljana samo ona odluka za koju se izjasni najmanje 19 radnika.

U postupku je utvrđeno da je za nepovjerenje tužitelju glasalo svega 12 radnika, dakle, tužitelju nije izglasano nepovjerenje na Zboru radnika od 4. veljače 1991. godine.

Nadalje je utvrđeno da je prilikom odlučivanja o prigovoru tužitelja protiv odluke o nepovjerenju za odbijanje prigovora glasalo 16 radnika.

Iz izloženog slijedi da odluka tuženog o izglasavanju nepovjerenja tužitelju i odluka kojom je odlučeno o prigovoru tužitelja protiv odluke o izglasavanju nepovjerenja tužitelju, nisu zakonite i zato je na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev u tom dijelu prihvaćen pa je zbog toga u tom dijelu revizija tuženog odbijena kao neosnovana.

S obzirom na uspjeh u parnici temeljem odredbe st. 2. čl. 154. Zakona o parničnom postupku odlučeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove.

Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. siječnja 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.