Rev-1443/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1443/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović- Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. H. iz O., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku iz O., protiv tuženika O. lj p.o. O., radi isplate 898 USD, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 21. ožujka 1996. godine posl. br. Gž-446/96-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 25. svibnja 1995. godine posl. br. Pr-139/93-10, u sjednici održanoj dana 1. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 898 USD u protuvrijednosti izraženoj u kunama na dan 9. listopada 1992. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 10. prosinca 1992. godine do isplate, i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.925,00 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik pozivajući se na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, ili pak da se ona preinači shodno navodima revizije.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Prije svega valja reći da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer tako propisuje odredba iz čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP). Zato je u tom dijelu revizija tuženika nedopuštena.

Cijeneći pak osnovanost revizije kroz isticanje dopuštenog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP) nalazi se da revizija nije osnovana.

U ovome je postupku tužitelj tražio isplatu iznosa od 898 USD sa kamatom od 22. veljače 1991. godine do isplate. Tuženik nije osporavao svoju obvezu isplate glavnice u protuvrijednosti kuna, ali se je protivio isplati zatražene zakonske zatezne kamate pozivajući se na uvjete zaključene prisilne nagodbe u otvorenom stečajnom postupku nad tuženikom, prema kojima je stečajni dužnik u obvezi isplatiti vjerovnicima samo glavnicu, ali ne i kamatu.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je:

- tužitelj po putnom nalogu tuženika boravio u Japanu od 20. rujna 1990. do 9. listopada 1990. godine,

- da su ukupni troškovi boravka iznosili 1.558 USD,

- da je tuženik isplatio tužitelju 660 USD, a ostao dužan 898 USD,

- da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak koji je obustavljen rješenjem dana 9. listopada 1992. godine zbog zaključenja prisilne nagodbe u tom postupku, a pred Okružnim privrednim sudom u Osijeku, koje je rješenje pravomoćno sa danom 1. prosinca 1992. godine,

- da je prema uvjetima zaključene prisilne nagodbe tuženik kao stečajni dužnik obvezan isplatiti vjerovnicima, između ostalog, glavnicu u 100%-tnom iznosu bez kamata, u roku od 8 dana,

- da tužitelj kao vjerovnik nije sudjelovao u postupku prisilne nagodbe.

Slijedom nađenih utvrđenja nižestupanjski su sudovi pravilno postupili našavši tužbeni zahtjev osnovanim i udovoljili mu, ali u djelomično dosuđenoj visini po pitanju utužene kamate, tj. njezinoga tijeka.

Naime, slijedeći nađena utvrđenja proizlazi da se tražbina tužitelja sastoji iz glavnice i kamata dospjelih do dana zaključnja prisilne nagodbe. Prema tome, to bi bila tražbina po čl.

43. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji ("NN" br. 53/91 - dalje: ZPNSL) sa kojom bi on bio mogao sudjelovati u postupku prisilne nagodbe. No, tužitelj sa ovom tražbinom nije sudjelovao u postupku prisilne nagodbe koja je zaključena u stečajnom postupku pred Okružnim privrednim sudom u Osijeku rješenjem dana 9. listopada 1992. godine. Unatoč toga, ova sklopljena prisilna nagodba ima pravni učinak i prema vjerovnicima koji nisu sudjelovali u postupku njezinog sklapanja, jer je to propisano odredbom iz čl.

40. st.

2. ZPNSL. Prema tome i tužitelj može svoje potraživanje ostvariti samo pod uvjetima zaključene prisilne nagodbe. Ti su uvjeti takvi da vjerovnici imaju pravo na isplatu glavnice od stečajnog dužnika, ali ne i na isplatu kamate. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu glavnice bez kamata, ali onih dospjelih do dana zaključenja prisilne nagodbe. No tužitelj, a suprotno tvrdnjama revizije, ima pravo na isplatu kamate u razdoblju od sklapanja prisilne nagodbe, jer to nije protivno uvjetima zaključene prisilne nagodbe, a niti je protivno samom zakonu. Dapače, čl.

43. st.

3. ZPNSL je čak propisano da kamate teku u razdoblju od sklapanja prisilne nagodbe do proteka roka za isplatu potraživanja. Zato kamata koju su nižestupanjski sudovi dosudili tužitelju izrekom, a sa tijekom od pravomoćnosti rješenja o prisilnoj nagodbi, tj. od 10. prosinca 1992. godine do isplate (greškom u obrazloženju nižestupanjskih presuda naveden dan 9. listopada 1992. godine), ne predstavlja tražbinu na koju bi se uvjeti prisilne nagodbe odnosili, cijeneći ove i kroz odredbu čl.

43. ZPNSL. Na ovu kamatu tužitelj ima pravo jer mu tuženik tražbinu (glavnicu bez dospjelih kamata do zaključenja prisilne nagodbe), a utvrđenu prema uvjetima nagodbe, nije isplatio do proteka roka za isplatu iz prisilne nagodbe. Pravilno je revidentu naloženo isplatiti tražbinu u deviznim sredstvima plaćanja u protuvrijednosti kuna na dan zaključenja prisilne nagodbe, tj. na dan 9. listopada 1992. godine, jer je to u skladu s odredbom iz čl.

33. ZPNSL. Naime, tom je zakonskom odredbom propisano da vjerovnici koji imaju potraživanje u stranoj valuti prijavljuju ovo u u stranoj valuti preračunatog u domaćim sredstvima plaćanja prema tečaju koji važi na dan otvaranja postupka prisilne nagodbe. Sa ovim je vjerovnicima izjednačen i tužitelj obzirom na odredbu iz čl.

40. st.

2. ZPNSL.

Predmetna prisilna nagodba je zaključena u stečaju, dakle po odredbi iz čl. 152. ZPNSL, tj. bez prethodnog otvaranja postupka prisilne nagodbe. Utoliko je pravilno kod konverzije utvrđenog potraživanja tužitelja iz USD u kune, uzeto vrijeme zaključenja ove prisilne nagodbe na dan 9. listopada 1992. godine.

Iz navedenih je razloga valjalo u svemu zato reviziju kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 1. veljače 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.