II Rev-113/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-113/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović- Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika 1. G. z. Hrvatske u stečaju, Z., 2. P. C. iz Z., 3. V. K. iz Z., 4. B. B. iz Z., K. J., svi zastupani po zajedničkom punomoćniku I. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika - protutužitelja 1. I. poduzeća za marketing, turizam i robni promet, Z., i 2. N. I. iz Z., oba zastupana po zajedničkom punomoćniku S. T., odvjetniku iz Z., radi povrede autorskog imovinskog i moralnog prava, naknadom štete, rješavajući reviziju tužitelja - protutuženika od 2. do 4. i tuženika - protutužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 23. veljače 1999. godine, br. Pž-4004/98-2, kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 26. svibnja 1998. godine, br. XXI P-4745/96-41, u sjednici održanoj dana 27. studenog 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika i preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 23. veljače 1999. godine, br. Pž-4004/98-2 u dijelu odluke o kamati i parničnom trošku i sudi:

Tuženici poduzeće I. d.o.o. Z. i N. I. iz Z. dužni su solidarno isplatiti tužiteljima P. C., V. K. i B. B., svima iz Z., zakonsku zateznu kamatu i to na dosuđeni iznos glavnice od 24.353,80 kn počam od 21. srpnja 1994. godine do isplate, a na iznos od 15.000,00 kn počam od 28. svibnja 1998. godine do isplate, te im naknaditi parnični trošak u iznosu od 21.340,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Sa preostalim se dijelom tužbenog zahtjeva za zatraženu zakonsku zateznu kamatu na neimovinsku štetu na glavnicu od 15.000,00 kn za razdoblje od 21. srpnja 1994. godine do 28. svibnja 1998. godine i sa parničnim troškom u iznosu od 5.379,30 kn tužitelji odbijaju.

II. Revizija tužitelja i u preostalom dijelu revizija tuženika se kao neosnovane odbijaju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. 1. izreke konstatirano je da su parnice toga suda br. P-4745/96. (stari br. P-9045/94.) i br. P-10294/94. spojene radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke presude. U toč. 2. izreke konstatirano je da je tužba tužitelja 1. G. z. Hrvatske u stečaju u parnici P-4745/96. povučena. U toč. 3. izreke konstatirano je da je tužba tuženika - protutužitelja Poduzeća I. d.o.o. i N. I. u parnici br. P-10294/94. povučena. U toč. 4. izreke konstatirano je da je tužba tužitelja - protutuženika P. C., V. K. i B. B. u parnici br. P-4745/96. povučena. U toč. 5. izreke naloženo je tuženicima - protutužiteljima platiti tužiteljima od 2. do 4. na ime naknade štete za povrede autorskih imovinskih i moralnih prava solidarno iznos od 238.538,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do plateža sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. U toč. 6. izreke tuženicima - protutužiteljima je zabranjeno svako daljnje tiskanje i prodaja, te bilo kakvo korištenje dijela "Plana grada Zagreba", kojega su tužitelji autori, te je određena zapljena svih preostalih primjeraka tog djela koji su se pustili u prodaju ili se nalaze kod ovih tuženika. U toč. 7. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev kojim su tuženici kao protutužitelji tražili naknadu štete od tužitelja - protutuženika od 2. do 4. zbog ometanja realizacije čl. 4. Ugovora od 26. ožujka 1993. godine, povećanih troškova, smanjene naklade, kasnijeg tiskanja i zakašnjenja u isporuci uslijed neisporuke tužiteljevih filmova za novo izdanje. U toč. 8. izreke tuženicima - protutužiteljima je naloženo da solidarno naknade tužiteljima - protutuženicima parnični trošak u iznosu od 26.719,30 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja - protutuženika, te djelomično žalba tuženika - protutužitelja kao neosnovana, pa je djelomično potvrđena gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. 5. izreke presude u dijelu u kojem je tuženicima - protutužiteljima naloženo da plate tužiteljima - protutuženicima iznos od 39.353,84 kn. U toč. II. izreke djelomično je preinačena gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. 5. izreke kojom je tuženicima - protutužiteljima naloženo da plate tužiteljima - protutuženicima od 199.184,56 kn, pa je tako presuđeno da se tužitelji - protutuženici, sa tužbenim zahtjevom odbijaju, a u onom dijelu u kojem su tražili da im tuženici - protutužitelji solidarno isplate iznos od 199.184,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe (21. srpnja 1994. godine), pa do plateža i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. U toč. III. izreke odbijena je žalba tuženika - protutužitelja kao neosnovana, pa je potvrđena gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. VI. izreke presude u kojem je dijelu odlučeno o daljnjoj zabrani tiskanja i prodaje Plana grada Zagreba za 1993/94. godinu. U toč. IV. izreke odbijena je žalba tužitelja - protutuženika i žalba tuženika - protutužitelja kao neosnovana, pa je potvrđena gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. 8. izreke, kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka. U toč. V. izreke konstatirano je da su toč. od 1. do 4. i toč. 7. izreke gore navedene presude suda prvog stupnja kao nepobijane ostale neizmijenjene.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji P. C., V. K. i B. B., te tuženici - protutužitelji Poduzeće I. d.o.o. Z. i N. I..

Tužitelji se u svojoj reviziji pozivaju na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlažu da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači, tako što bi se u cijelosti udovoljilo postavljenom tužbenom zahtjevu, a tuženika obvezalo i na naknadu cjelokupnog parničnog troška tužiteljima, a podredno da se pobijani dijelovi presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženici - protutužitelji u reviziji se pozivaju na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, s time da ne iznose revizijski prijedlog, ali bi se iz sadržaja revizije razabralo da predlažu da se pobijana presuda preinači tako što bi se tužitelje odbilo s postavljenim tužbenim zahtjevom.

U odgovoru na reviziju tužitelja, tuženici su se ovoj usprotivili iz čega proizlaze da predlažu da se revizija tužitelja kao neosnovana odbije.

Nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tuženika djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92. - dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nisu ostvareni kako istaknuti revizijski razlozi, bitnih povreda odredaba parničnog postupka, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tako nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju se upire revizijom tužitelja, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa se ona u svemu može ispitati.

Da je tome tako biti će vidljivo iz razloga ove odluke u daljnjem slijedu obrazloženja u dijelu osvrta na revizije stranaka po pitanju dosuđenih visina.

Nije pogrešno primijenjeno niti materijalno pravo kada je tužbenom zahtjevu udovoljeno u djelomično dosuđenoj visini.

Naime, prijeporno je u ovome postupku da li tvorevina u knjižici "Plan grada Zagreba" iz 1993. godine, nakladnika G. z. Hrvatske predstavlja autorsko djelo grupe autora, a tužitelja V. K., P. C. i B. B., te da li ovi tužitelji uživaju autorsku zaštitu njihovih, kako imovinskih tako i moralnih prava, odnosno da li je do povrede njihovih prava došlo tuženikovom nakladnom i izdanjem Plana grada Zagreba za 1993. godinu i 1994. godinu, a utoliko što bi te naklade bile istovjetne s nakladom tužitelja G. z. Hrvatske iz 1993. godine, kojemu su ostali tužitelji bili prenijeli, a u svrhu jednokratnog objavljivanja, pripremljene karte s gotovim izmjenama "Plan grada Zagreba" i tekstovima izmjena za 1993. godinu.

S tim u svezi sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja prihvatio utvrđenja, da je autorskim ugovorom br. 843 od 8. travnja 1980. godine, G. z. Hrvatske kao nakladnik povjerio privremenom vanjskom suradniku P. C., kao autoru, tekst Plana grada Zagreba

1980., knjiga i mapa, a nakon deset godina, tj. 11. siječnja 1990. godine isti nakladnik povjerava istom autoru, kao privremenom vanjskom suradniku tekst za knjigu Plan grada 1990., a da u siječnju 1993. godine, isti nakladnik sa grupom autora koje zastupa V. K., a kao izvođačima, sklapa ugovor radi zajedničkog izdavanja Plana grada Zagreba za 1993. godinu, kojim ugovorom ovi izvođači ustupaju ovom nakladniku za jednokratno objavljivanje, pripremu karte s gotovim izmjenama "Plana grada Zagreba" i tekstovima izmjena za 1993. godinu.

Utvrđeno je nadalje da dana 25. ožujka 1993. godine, isti nakladnik daje tuženiku I. ponudu za izradu knjižice "Plan grada Zagreba za 1993. godinu" u kojem nudi otkup prava za jednokratno objavljivanje za nakladu od 3.000 komada, s time da se već sutradan 26. ožujka 1993. godine, između ovih stranaka ugovora 3.000 komada ovoga Plana u arcima formata A1, plus jedan otisak popisa ulica, ali je pridržano da će se posebnim ugovorom regulirati eventualno doštampavanje, korištenje filmova tužitelja i pravo na objavu.

Utvrđeno je da taj poseban ugovor nikada nije sklopljen. Utvrđeno je da su tuženici, bez tako zaključenog ugovora, izdali nakladu Plana grada Zagreba u 1993. godini i 1994. godini, a koje da su naklade u pretežnom dijelu i u bitnome istovjetne s nakladnom tužitelja iz 1993. godine, i to tako da je naklada iz 1993. godine, isključivo bazirana na tužiteljevoj nakladi iz 1993. godine, a da je u izdanju za 1994. godinu došlo do određenih manjih izmjena.

Tako je utvrđeno da su knjižice tuženika za 1993. i 1994. godinu po veličini i debljini iste sa knjižicom tužitelja iz 1993. godine, da su u kartografskom dijelu tih knjižica isti crteži i omjeri, iste boje i naznake "kvadranata", da nazivi ulica, trgova i drugih javnih površina (oko 4.000 naziva) imaju isti oblik, veličinu, tip i debljinu slova i da se nalaze na istom mjestu, osim u nekoliko izmjena, koje su tuženici napravili drugim slovima, te da su greške i "zamke" potpuno istovjetne s ranijim izdanjem tužitelja.

Utvrđeno je, nadalje, da u izdanjima tuženika 1993. i 1994. godine, tužitelji nisu navedeni kao autori. Nadalje je utvrđeno da predleži autorstvo i autorski udio tužitelja u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske iz 1993. godine, u dijelu popisa ulica i to tako jer je tužitelj P. C. vršio sistematizaciju, podjelu i označavanje ulica, a i unošenje općina u Plan, tužitelj V. K. izradio je preinake, nove nazive, nove ulice i docrtavao ih, a tužitelj B. B. pružao je u tom poslu pomoć svojim kolegama. Glede pak kartografskog dijela Plana utvrđeno je da se autorstvo i autorski udio tužitelja ogleda u tome što je tužitelj P. C., zajedno sa ostala dva tužitelja, u već ranije postojeće karte, a budući da su oni bili uključeni u rad na planovima i iz ranijih godina, unosio "zamke" u kartografskom dijelu, s time da su se ove zamke ubilježavale u karte, a da je tužitelj B. B., koji je inače po struci kartograf, snimao, tehnički obrađivao i ucrtavao u ove karte oko 700 izmjena nastalih u Republici Hrvatskoj u posljednje vrijeme do objavljivanja ove naklade.

Slijedom toga ovakva tvorba tužitelja, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, predstavlja autorsko djelo koje ima u vidu odredba iz čl. 3. Zakona o autorskom pravu ("Narodne novine", br. 53/91 i 58/93. - dalje ZAP), jer su tužitelji stare podatke iz

ranijih planova prilagodili, preradili i unijeli novo nastale podatke, ulice i karte i tako osmislili novu cjelinu Plana grada Zagreba. Zato knjižica "Zagreb, plan grada, novo 1993." u izdanju G. z. Hrvatske predstavlja, suprotno reviziji tuženika, autorsko djelo tužitelja.

Iz nađenih utvrđenja pravilnim proizlazi i zaključak nižestupanjskih sudova da su tuženici izdanjem svojih planova u 1993. godini i 1994. godini, koji su u pretežnom bazirani na prijepornom planu tužitelja, povrijedili autorsko pravo tužitelja jer su pristupili izdavanju neovlašteno, bez autorske naknade tužiteljima i bez naznake njihovih imena kao autora Plana grada Zagreba, te su time povrijedili odredbe iz čl. 52., 55. i 62. ZAP-a.

To što tužitelji nisu autori kvadranata iz Plana nakladnika G. z. Hrvatske iz 1993. godine, suprotno reviziji tuženika, nije od presudnog značenja, kada je utvrđeno da je tužiteljev doprinos autorstvu ogledan u ostalim sastavnim dijelovima ovakve vrste planova i to u onom dijelu koji čini popis ulica i u kartografskom dijelu, a to su i bitni dijelovi svakog takvog plana.

S obzirom na nađena utvrđenja nižestupanjskih sudova, bez osnove je i ustrajavanje tuženika u njihovoj reviziji na tvrdnji da navedeni doprinos tužitelja u Planu grada Zagreba nakladnika G. z. Hrvatske iz 1993. godine, predstavlja rad tehničke naravi, jer je utvrđeno da se individualnost samih autora ogleda upravo u onome dijelu gdje su oni vršili nužne preinake, zatim unosili nove nazive ulica, sa njihovim docrtavanjem, sistematizacijom, podjelom i označavanjem, a u kartografskom dijelu unosili "zamke", tj. npr. svjesne pogreške u imenovanju ulica, a što su tuženici bezrezervno unijeli u planove iz 1993. i 1994. godine. Tužiteljima pripada zato, a suprotno reviziji tuženika, naknada štete zbog nanesene im povrede, sukladno čl. 95. ZAP-a.

Glede pak revizije tužitelja i tuženika kojom se napada presuda u dijelu dosuđenih visina imovinske i neimovinske štete valja reći slijedeće:

Tuženici ne mogu više u revizijskoj fazi postupka s uspjehom osporavati činjenice glede utvrđivanja visine ostvarenog prihoda, odnosno ostvarene dobiti prodajom planova u 1993. godini i 1994. godini. Ovo stoga što osporavanje utvrđenih činjenica nije dopušteni revizijski razlog sukladno čl. 385. st. 3. ZPP.

Ne stoje niti prigovori tužitelja da sud nije obrazložio visinu dosuđene imovinske štete.

Naime, sud je utvrdio da tužiteljima pripada naknada za povredu njihovih imovinskih prava. Prema tome, njihova se imovinska šteta sastoji u tome što kao autori nisu ostvarili naknadu za ustupanje autorskih prava na koju bi imali pravo po čl. 27. st. 4. ZAP-a. Prema nađenim utvrđenjima nižestupanjskih sudova ova bi naknada u normalnim uvjetima njezinog ugovaranja iznosila dio ostvarene cijene od svakog prodanog primjerka prijepornih planova u 1993. i 1994. godine. Kako do ugovaranja ove naknade nije došlo, a jer su tuženici neovlašteno se poslužili autorstvom tužitelja, sud utvrđuje ovu naknadu u visini dijela ostvarene ukupne dobiti prodajom. Kako je ukupna dobit utvrđena sa iznosom od 243.538,40 kn, to sud tužiteljima dosuđuje iznos od 24.353,84 kn, što predstavlja dio od ostvarene ukupne dobiti (10%).

Tužitelji zato nisu u pravu kada iznose da sud nije naveo razloge u obrazlaganju dosuđene visine imovinske štete, zbog čega nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Tužitelji, osim toga, ne iznose ništa, čime bi dosuđenu visinu po sudu drugog stupnja, dovodili u sumnju. Naime, ni sami ne iznose da bi ova naknada za iskorištavanje autorskog dijela u konkretnom slučaju bila veća.

Isto vrijedi i glede dosuđene naknade neimovinske štete tužiteljima, koja se sastoji, sukladno čl. 28. i 29. ZAP-a, u vrijeđanju njihove časti i ugleda, što nisu u izdanjima tuženika iz 1993. i 1994. godine, označeni kao autori. U odmjerenoj visini naknade po ovoj osnovi svoj su odraz našli kriteriji propisani čl. 200. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 - dalje ZOO), a ti su pravičnost, značaj povrijeđenog dobra i cilj kojemu takva naknada služi, bez da se njome pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njihovom prirodom i svrhom.

U ostalom i sami tužitelji, pa ni sada u reviziji, ne iznose zbog kojih bi im to elemenata trebalo dosuditi veću novčanu satisfakciju po ovoj osnovi, jer nisu iznosili i ne iznose ništa čime bi se moglo zaključiti, da su njihove duševne patnje nastale zbog ove povrede, takve da bi opravdavale dosudu većeg iznosa od onog dosuđenog po nižestupanjskim sudovima. Usporedba sa nekim drugim slučajevima dosuđivana neimovinskih šteta, suprotno reviziji, ne može biti odlučna, jer svaki predmet predstavlja slučaj za sebe kako u njegovom objektivnom, tako i subjektivnom smislu, a što sve nalazi odraza u odmjeravanju dosuđenih visina za ovu vrstu štete.

Zato je i dosuđena visina neimovinske štete sa iznosom od 15.000,00 kn ukupno svim tužiteljima pravilno dosuđena.

U smislu odredbe iz čl. 277. st. 1. ZOO tužiteljima pripada zakonska zatezna kamata na iznos dosuđenih glavnica i to imovinske štete počam od dana tužbe, (a jer je tako zatraženo) pa do isplate, budući da se visina ove štete utvrđivala prema cijenama kada je ova šteta nastala (1993. odnosno 1994. godini). Međutim, visina neimovinkse štete utvrđena je pravilno u visini na dan prvostupanjskog presuđenja, zbog čega tužiteljima pripada zakonska zatezna kamata na tako dosuđeni iznos počam od dana prvostupanjskog presuđenja, a ne za razdoblje od dana tužbe, pa do prvostupanjskog presuđenja.

Pravilno je u postupku dosuđen parnični trošak s obzirom na postignutih uspjeh svih stranaka u postupku, a po čl. 154. st. 2. ZPP. Međutim, kod odmjeravanja ovog parničnog troška zanemarena je odredba iz čl. 155. ZPP kojom je propisano da se stranci naknađuju troškovi, ali oni koji su bili potrebni za vođenje parnice.

Kako je u pretežnom dijelu parnica vođena jer su tuženici osporavali osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne samo njegovu visinu, to je ta činjenica valjala naći odraza i u odmjeravanju parničnog troška. Utoliko nije bilo osnove matematičkom prebijanju parničnog troška tužitelja s parničnim troškom tuženika, ali je svakako valjalo voditi računa o uspjehu tužitelja u ovoj parnici s obzirom na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

Imajući sve to u vidu, a kako je pravilno utvrđen parnični trošak tužitelja sa iznosom od 179.574,00 kn, te kako je pravilno utvrđen parnični trošak tuženika sa iznosom od 133.980,00 kn, a koji se troškovi odnose na troškove zastupanja stranaka po odvjetniku i na

troškove sudskih pristojbi, valjalo je sukladno gore navedenim odredbama ZPP-a, tužiteljima dosuditi ukupni parnični trošak od 21.340,00 kn, a u preostalom dijelu ovog zahtjeva, tužitelje odbiti.

Tako je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije tuženika preinačiti pobijanu presudu u odluci o dosuđenoj zakonskoj zateznoj kamati na iznos neimovinske štete za razdoblje od 21. srpnja 1994. do 28. svibnja 1998. godine i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti, a isto tako preinačiti i u dijelu odluke o parničnom trošku i tako u svemu odlučiti kao u izreci, za ovaj dio, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 1. ZPP.

Sukladno čl. 393. ZPP, valjalo je pak reviziju tužitelja, a u preostalom dijelu i reviziju tuženika, kao neosnovanu odbiti, i tako u svemu odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. studenog 2001.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.