I Kž-386/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 386/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i mr. Frančula Rudolfa kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. B. zbog krivičnog djela iz čl. 209. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenim protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 18. svibnja 1992. K-10/92, u sjednici održanoj 22. srpnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe vojnog tužitelja i opt. P. B. kao neosnovane, te se potvrdjuje presuda prvostepenog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Vojni sud u Osijeku oglasio je krivim opt. P. B. zbog krivičnog djela iz čl. 209. st. 2. KZRH pa mu je temeljem čl. 209. st. 2. KZRH primjenom čl. 52. st. 1. i čl. 53. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) izrekao uvjetnu osudu, tako što mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od tri godine ne učini novo krivično djelo.

Optuženiku je temeljem čl. 69. KZJ izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta time što mu je oduzeto osam automatskih pušaka, dvije poluautomatske puške, zatim jednu pušku M-48 cal 7,9 mm, sedam rapova za automatske puške, sedam noževa za iste i tri sanduka municije.

Temeljem čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), a u vezi s čl. 95. st. 2. toč. 6. ZKP, optuženik je dužan platiti na ime troškova krivičnog postupka paušalnu svotu od 15.000 HRD.

I Kž 386/1992-3

Protiv te presude žali se vojni tužitelj i optuženik. Vojni tužitelj žali se zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o krivičnoj sankciji i optuženiku izrekne kazna zatvora.

Optuženik se žali osobno i putem branitelja N. R. odvjetnika iz O. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnoj sankciji i troškovima krivičnog postupka. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Ujedno je zatražio da o sjednici vijeća budu obaviješteni on i njegov branitelj.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Izjašnjavajući se, temeljem čl. 370. st. 2. ZKP, o podnijetim žalbama javni tužitelj Hrvatske predložio je da se žalba vojnog tužitelja uvaži a žalba optuženika odbije kao neosnovana, kod kojeg prijedloga je zamjenik javnog tužitelja Hrvatske ostao i u sjednici vijeća.

Optuženik i njegov branitelj nisu obaviješteni o sjednici vijeća i to zato jer se čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja

Ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, na koju upire optuženik u žalbi, jer u pogledu odlučnih činjenica nisu navedeni proturječni razlozi, kao što se to tvrdi u žalbi, pa niti kada sud citira iskaze svjedoka G. i T.. Naprotiv, prvostepeni je sud o svim pravno-relevantnim činjenicama odredjeno i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, a iskaze svih svjedoka korektno je interpretirao, istina u sažetom - skraćenom vidu što je i uobičajeno.

Nije, takodjer, počinjena ni postupovna povreda time što je pretraga stana (kuće) optuženika i njegovog oca izvršena bez pismene naredbe, a da za tu pretragu (bez pismene naredbe) nisu postojali razlozi iz čl. 210. st. 1. ZKP, zatim što nije napisan zapisnik o pretrazi stana, što nije odmah sastavljena potvrda o oduzimanju predmeta, što je pretraga stana izvršena bez prisustva svjedoka i zato što o tim radnjama nije obaviješten javni tužitelj i istražni sudac, te zato što su te radnje izvršili civilni policajci a ne vojni, i što je potvrdu o privremeno oduzetim predmetima sastavila, tek nakon sedam dana, osoba koja nije bila ni prisutna pretrazi.

Ne radi se o bitnoj (bitnim) povredi odredaba krivičnog postupka jer su radnje, koje navodi optuženik u žalbi, djelatnici policijske uprave Osijek izvršili prije

I Kž 386/1992-3 pokretanja krivičnog postupka, pa i ukoliko nisu obavljene u potpunosti i sve u skladu sa odredbama ZKP ne mogu predstavljati postupovne povrede jer se bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. ZKP može počiniti samo tokom trajanja krivičnog postupka a ne i u tzv. pred- krivičnom postupku. Osim toga navedene radnje je prvostepeni sud cijenio u sklopu ocjene činjeničnog supstrata i pravilno zaključio (str. 7. st. 2. presude) da izvjesne nepravilnosti do kojih je došlo kod pretrage stana optuženika od strane policije, te izdavanja spornih potvrda (o ulaženju u stan i privremenom oduzimanju predmeta), nisu od pravno-relevantnog značaja tj. ne radi se o odlučnim činjenicama.

Takodjer nisu počinjene niti druge bitne povrede krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP na koje drugostepeni sud mora paziti temeljem čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP, po službenoj dužnosti.

Suprotno žalbenim navodima po ocjeni ovog drugostepenog suda sud prvog stupnja je, pažljivom i svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj skupnosti i povezanosti uključivši i obranu optuženika, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice a za svoje zaključke i stajališta dao je u svemu prihvatljive i valjane razloge.

Optuženik u žalbi u biti ponavlja svoju obranu koju je dao na glavnoj raspravi, a koju je ocijenio prvostepeni sud, a svodi se na to kako je on oružje i streljivo (nadjeno i oduzeto od njega 2. listopada 1991. godine a ne 1992. godine kako je navedeno u izreci prvostepene presude i obzirom da se radi o očitoj pogrešci to će temeljem čl. 358. st. 1. ZKP ovu pogrešku ispraviti predsjednik prvostepenog vijeća) iz vojnog objekta L. sklonio kod svoje (i očeve) kuće sa namjerom da ga kasnije podijeli pripadnicima Hrvatske vojske, jer je on kao dozapovjednik čete imao ovlaštenja da dijeli oružje i streljivo, a isto tako da ga i nabavlja. S pravom prvostepeni sud nije prihvatio ovakovu obranu optuženika jer je nelogična, neprihvatljiva i suprotna rezultatima dokaznog postupka (str. 5. st. 3. presude). Svojim žalbenim navodima i razlozima optuženik nije doveo u pitanje utvrdjeno činjenično stanje.

Iz iskaza svjedoka T. S. (kojem iskazu prvostepeni sud s pravom poklanja vjeru jer doista svjedok nema nikakovog razloga da daje lažan iskaz odnosno tereti optuženika) sud prvog stupnja utvrdio je da svjedoku (koji je u kritično vrijeme bio zapovjednik 106. brigade Hrvatske vojske a optuženik je bio zamjenik komandira čete u sastavu te brigade) nije bilo poznato da bi optuženik dijelio oružje vojnicima, a niti je na to bio ovlašten u to vrijeme. Osim toga svjedoku nije bilo ništa poznato o spornom oružju i streljivu, a kada bi ga optuženik spremio samo radi podjele borcima sigurno bi mu to bio kazao kao svom zapovjedniku. Nadalje, upravo je svjedok, kao vojni zapovjednik, izdao naredbu da se svo oružje i streljivo koje je bilo tko uzeo iz objekta L. vozi u centralno skladište, kao i naredbu (izdanu sutradan po zauzimanju objekta L.) da svatko tko je eventualno oružje odvezao kući vrati odmah u centralno skladište, odnosno da se evidentira. Optuženiku su te naredbe sigurno bile poznate, ali ih ne izvršava, premda je to morao učiniti, naprotiv naivno tvrdi (u žalbi) da su se naredbe

I Kž 386/1992-3

odnosile samo na civilne osobe a ne i na vojne. U najmanju ruku morao je svojim nadredjenima, posebno zapovjedniku T., kazati što je učinio i pitati ga što da radi sa tim oružjem i streljivom.

Pažljivom analizom iskaza svjedoka G. D. (list 24-25 spisa) ne dolazi se do drugačijeg zaključka, kao što sugerira optuženik u svojoj žalbi, od onoga do kojeg je došao prvostepeni sud u odnosu na iskaz svjedoka T. S. To zato jer ovaj svjedok, kada govori o tome kako mu je poznato da je optuženik bio ovlašten da dijeli oružje i da ga je i dijelio, misli očito na vrijeme prije inkriminiranog dogadjaja tj. dok je optuženik bio zadužen kao pripadnik narodne zaštite za dio Č. zvani F. kada su ti ljudi, tj. pripadnici narodne zaštite, bili doista slabo ili nikako naoružani i dok nisu bili u sastavu Hrvatske vojske.

Iz iskaza saslušanih svjedoka (kojima sud takodjer s pravom poklanja vjeru a djelatnici su Policijske uprave Osijek) S. S., R. Z., R. N., K. J., B. J. i M. Z., utvrdjeno je da je dana 2. listopada 1991. godine, prije nego su djelatnici policijske uprave izvršili pretres kuće optuženika i njegovog oca, optuženik njima tvrdio kako nema sakrivenog oružja, i da je potom u njegovoj garaži te pokraj i u kući njegovog oca (kraj oraha i šupe), kao i u jednoj manjoj prostoriji kuće, nadjena, najvećim dijelom u zemlji zakopano, ukupna količina oružja i streljiva i drugi predmeti vojnog porijekla koji su detaljno navedeni u izreci prvostepene presude.

Optuženik i dalje (u žalbi) tvrdi da oružje i streljivo nije bilo zakopano premda svjedoci detaljno i uvjerljivo opisuju gdje i koliko je oružja bilo sakriveno i zakopano, čak navode da je u garaži optuženika on sam otkopavao i pokazao oružje.

Navedene činjenice, koje su po prvostepenom sudu utvrdjene, tj. da optuženik tempore criminis nije bio ovlašten da prikuplja i dijeli vojacima oružje i streljivo, da je neovlašteno bez znanja zapovjednika T. i drugih, i suprotno izričitoj pismenoj naredbi, iz vojnog objekta L. odvezao sporno oružje i streljivo umjesto u centralno skladište svojoj kući i kući svoga oca i tamo ga sakrio (čak i zakopao), te kada su ga službeni organi (djelatnici policijske uprave) pitali o tome nije im odmah htio ništa kazati; nedvojbeno upućuju na zaključak da je optuženik neovlašteno nabavljao i držao to oružje i streljivo, što ukazuje i na njegov subjektivni odnos prema djelu, pa je s pravom sud prvog stupnja zaključio da je optuženik postupao sa direktnim umišljajem.

Neutemeljeni su, a i suprotni dokaznim rezultatima, i drugi prigovori optuženika iz žalbe npr. da bi on sporno oružje podijelio vojnicima (zašto ranije to nije učinio, zašto ga onda sakriva i o njemu šuti), da su mu još oduzeta četiri pištolja i nekoliko ručnih bombi (o čemu nema nikakovih dokaza, naprotiv svjedoci tvrde da pištolje i bombe nisu našli).

Nisu zato utemeljeni prigovori optuženika kako je činjenično stanje pogrešno utvrdjeno, dok u pravcu žalbenog osnova nepravilno utvrdjenog činjeničnog stanja uopće se ne

I Kž 386/1992-3

iznose razlozi.

Na potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio krivični zakon i nije zato osnovan niti žalbeni osnov povrede krivičnog zakona.

Vrsta i količina oružja i streljiva pronadjena i oduzeta od optuženika, koje je on neovlašteno pribavio, svakako ukazuju da se radi o većoj količini vatrenog oružja i streljiva pa je pravilno prvostepeni sud djelo pravno označio po st. 2. čl. 209. KZRH, jer su u postupanju optuženika sadržani svi, kako objektivni tako i subjektivni, elementi upravo tog krivičnog djela.

Uzgred se napominje da se optuženik i ne tereti, niti je ta okolnost navedena u izreci prvostepene presude, kako bi on pribavio vatreno oružje čije držanje nije dopušteno tj. da se za to oružje i streljivo ne može dobiti dozvola za držanje od nadležnih organa vlasti, a što se navodi u žalbi, premda je očigledno da se nikako takva dozvola za ovu vrstu i količinu vatrenog oružja i streljiva ne bi mogla dobiti.

U odnosu na žalbe javnog tužitelja i optuženika zbog odluke o krivičnoj sankciji

Nisu u pravu žalitelji kada smatraju da optuženiku nisu u dovoljnoj mjeri uzete u obzir otegotne okolnosti (vojni tužitelj), i da optuženiku treba izreći kaznu (bezuvjetnu) zatvora, a niti optuženik da su otegotne okolnosti precijenjene a olakotne podcijenjene.

Po ocjeni ovog drugostepenog suda sud prvog stupnja je prilikom izricanja sankcije (uvjetne osude) imao na umu svrhu uvjetne osude, posebno je uzeo u obzir ličnost optuženika, njegov prijašnji život i stupanj njegove krivične odgovornosti. Naime, optuženik ranije nije osudjivan, otac je dvoje malodobne djece, od samih početaka (svibanj 1991. godine) dobrovoljno se uključio u obranu od agresije koja je izvršena na Republiku Hrvatsku, a iz "karakteristike vojnika" (na listu 3. spisa) proizlazi da je optuženik primjeren vojnik, sve zadatke izvršava besprijekorno i na vrijeme, samoprijegoran je i svojim primjerom podstiče druge na marljivo i savjesno vršenje dužnosti, a od 14. siječnja 1992. godine na dužnosti je referenta organizacijsko- mobilizacijskih i kadrovskih poslova 130. brigade Hrvatske vojske.

Prema tome, imajući u vidu navedene olakotne okolnosti, i bez obzira na otegotne, tj. da je oružje i streljivo sakrio u vrijeme kada je ono vojsci bilo jako potrebno, ipak je uvjetna osuda na zakonu osnovana, te se i sa tom sankcijom može očekivati postizanje svrhe iz čl. 5. st. 2. KZJ.

Kod ocjenjivanja ovog slučaja, uključivši i izrečenu sankciju, treba voditi računa da je optuženik i dalje ostao u sastavu Hrvatske vojske i da sada obavlja vrlo odgovorne i povjerljive zadatke.

Nema zato osnova da se optuženiku izriče kazna

I Kž 386/1992-3

zatvora na čemu inzistira vojni tužitelj, a niti da mu se utvrdjuje kazna i rok kušnje u kraćem trajanju, pa su zato žalbe vojnog tužitelja i optuženika zbog odluke o izrečenoj sankciji neosnovane.

Po službenoj dužnosti, a temeljem čl. 379. ZKP, ovaj drugostepeni sud je ispitao i izrečenu mjeru sigurnosti iz čl. 69. KZJ te nalazi da je ta mjera zakonita.

Neosnovana je i žalba optuženika zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, i to zbog toga jer je on u radnom odnosu i ostvaruje stalne prihode i njihovim plaćanjem neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika kao ni osoba koje je on dužan uzdržavati.

Iz navedenih razloga temeljem čl. 384. ZKP valjalo je žalbe vojnog tužitelja i optuženika odbiti i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 22. srpnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Svedrović Marijan, v.r.