Rev-231/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-231/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. I. V. iz O., koju zastupa punomoćnik S. G., odvjetnica iz O., protiv tuženika 1. E. V., 2. F. V. i 3. E. V. ml., iz O., koje zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik iz O., radi utvrđenja ništavosti ugovora o odricanju od nasljedstva, rješavajući reviziju tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 21. siječnja 1999. godine, br. Gž-1783/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 16. travnja 1998. godine, br. P-580/96, u sjednici održanoj dana 27. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništavim ugovor o odricanju od nasljedstva zaključen između tužiteljice i ostavitelja F.V., prednika tuženika i tužiteljice, od 11. travnja 1984. godine ovjerenog u Općinskom sudu u Osijeku pod br. R2-133/84 dana 05. svibnja 1984. godine.

Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženicima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.041,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se preinače na način da se prihvati tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviziju tuženici predlažu da se ista odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP-a po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnji tužiteljice nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a na koju opisno ukazuje revidentica, jer utvrđeno činjenično stanje ne proturječi sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, pa se obje presude nižestupanjskih sudova mogu ispitati.

Tužiteljica u biti prigovara ocjeni provedenih dokaza suprotstavljajući svoju ocjenu, što upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji prigovor nije dopušteno isticati u revizijskoj fazi postupka temeljem izričite zakonske odredbe iz čl. 385. st. 3. ZPP-a.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

U ovoj fazi postupka sporno je da li su prilikom sačinjenja ugovora o odricanju od nasljedstva bile ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 140. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i dr. – ZN).

Temeljem citirane zakonske odredbe potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se sporazumom s pretkom odreći nasljedstva, koje bi mu pripadalo poslije smrti pretka (st. 2. čl. 140. ZN).

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica sa svojim pok. ocem umrlim 22. siječnja 1996. godine zaključila dana 11. travnja 1984. godine ugovor o odricanju od nasljedstva. Utvrđeno je nadalje da u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica je bila punoljetna, poslovno sposobna, te da je znala što potpisuje, kao i da su prilikom sastavljanja i ovjere ugovora ispunjene sve zakonske pretpostavke za njegovu valjanost. To znači, da je pismeni sporazum o odricanju ovjeren od strane suca, a da je prilikom ovjere pročitan sporazum, te potpisnici istog upoznati s posljedicama (st. 3. i 4. čl. 140. ZN).

Da su navedene radnje i provedene proizlazi iz rješenja o ovjeri Općinskog suda u Osijeku od 05. lipnja 1984. godine u predmetu br. R2-133/84.

Suprotna razlaganja revidentice ne mogu dovesti u sumnju utvrđenja nižestupanjskih sudova, pa pravni zaključak sudova u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Sudovi su s osnovom odbili prigovor tužiteljice da nije bila svjesna onog što potpisuje zbog psihičke bolesti, utvrdivši na temelju psihijatrijskog vještačenja da je kod tužiteljice bila prisutna puna svijest i sposobnost rasuđivanja u momentu zaključenja ugovora.

Uostalom tužiteljica je tijekom postupka mijenjala činjenični i pravni osnov svog zahtjeva, tražeći u tužbi poništenje ugovora zbog mana volje da bi zatim preinačila tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim zaključenog sporazuma, a takvom objektivnom preinačenju tužbenog zahtjeva tuženici se nisu protivili već su se upustili u raspravljanje, pa je o takvom zahtjevu sud i odlučio.

Stoga ponovno isticanje u reviziji i onih razloga kojima se upućuje na razloge relativne ništavosti (da je ugovor potpisan u zabludi odnosno pod prinudom), nije od nikakvog pravnog značenja za pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 27. ožujka 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.