I Kž-186/1995-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-186/1995-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Neve Šibl, Milana Gudelja, mr. Branka Zmajevića i Katice Jelić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I.P., zbog kaznenih djela iz čl. 34. st. 1. i dr. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 14. prosinca 1994. broj K-33/94, u sjednici održanoj 25. lipnja 1997., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D.,

presudio i riješio je:

I. Uvažavaju se žalbe opt. I.P. i državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH, ukida se prvostupanjska presuda u toč. 1. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U povodu žalbi opt. I.P. i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u toč. 2 izreke u odnosu na kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH i izriče temeljem čl. 339. toč. 6. ZKP

protiv opt. I.P. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi:

u tijeku travnja i svibnja 1994. u Z., N. ul. ., bez ovlaštenja nadležnog državnog tijela u podrumu i ostalim prostorijama svoje obiteljske kuće imao pohranjene dvije puške M-48 (jedna u orginalnoj izvedbi, a druga s prerezanom cijevi) šest okvira za automatsku pušku punih metaka, stopedeset pušćanih metaka call. 7,9 mm, stosedamdeset metaka za pušku call. 7,62 mm, devet metaka za pištolj, fišeklije napunjene mecima, tri tromblonske trenutne mine, jednu tromblonsku osvjetljavajuću minu, jednu tromblonsku kumulativnu minu i dvije ručne bombe M-75 zv. "žličare", što je sve od djelatnika policije oduzeto dana 2. lipnja 1994. dakle, da bi počinio kazneno djelo nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH.

III. Žalba opt. I.P. i žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH uslijed odluke pod II postale su bespredmetne.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. I.P. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, činjenično opisano u toč. 1 izreke i kaznenog djela nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH, činjenično opisanog u toč. 2. izreke te presude, pa su mu za ta djela utvrđene kazne zatvora i to: za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 1. i 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH u trajanju od četiri godine, a za djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH u trajanju od jedne godine, pa je za oba djela temeljem čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. lipnja do 5. srpnja 1994. i od 20. srpnja do 14. prosinca 1994.

Po čl. 64. st. 1. OKZRH od optuženika je oduzet pištolj, a po čl. 90. ZKP obvezan je na snašanje troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je optuženik žalbu izjavljenu po branitelju V.M., odvjetniku iz Zadra, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama i troškovima kaznenog postupka, s prijedlozima da se pobijana presuda u odnosu na toč. 2 preinači u odluci o kazni izricanjem uvjetne osude ili primjenom čl. 38. i čl. 39. OKZRH blaže kazne, a glede toč. 1 izreke da se optuženika oslobodi od optužbe temeljem čl. 340. toč. 2. ZKP, ili podredno oslobodi od kazne primjenom čl. 7. toč. 3. OKZRH odnosno ukine u tom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, a u svakom slučaju da se optuženika oslobodi dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

Dražavni odvjetnik žali se glede kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na oba djela zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odnosu na oba kaznena djela izricanjem strože kazne.

Nakon razmatranja spisa u smislu čl. 360. st. 2. ZKP zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a žalba državnog odvjetnika uvaži i postupi po njenom prijedlogu.

Obje žalbe glede kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH su osnovane, dok je u povodu tih žalbi valjalo postupiti po službenoj dužnosti s obzirom na kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. ZKP.

U pravu je optuženik da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredbe iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, jer je izreka presude nerazumljiva i u suprotnosti s razlozima obrazloženja koji su nejasni i međusobno proturječni, a u pogledu nekih odlučnih činjenica i izostali.

Naime, sud prvog stupnja djelomično mijenja činjenični opis djela iz optužnice i shodno tome proglašava krivim optuženog što je drugog lišio života u prekoračenju nužne obrane i time počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH.

Međutim, kad je sud već utvrdio da je optuženik prekoračio granice nužne obrane trebao je u izreci navesti i zašto je do prekoračenja došlo, a što nije učinio, pa kako se istovremeno činjeničnim opisom djela optuženiku inkriminira da je iz ormara u dnevnom boravku uzeo pištolj i sa sudopera u lijevu ruku nož u cilju da usmrti M.G., to je izreka presude zbog manjkavosti i nejasnoća nerazumljiva.

S druge strane takva izreka je u suprotnosti s razlozima u obrazloženju presude o odlučnoj činjenici, jer se u izreci navodi da je optuženik uzeo pištolj i nož u cilju da usmrti oštećenika, dok u razlozima obrazloženja na str. 11 stavak 2 stoji "prirodna je reakcija opt. I.P. da on u situaciji u kojoj mu nepoznat počinitelj provaljuje vrata noću poseže za oružjem u cilju da obrani sebe i obitelj od nepoznatog napadača".

Prema tome, iako sud prvog stupnja zaključuje da optuženik poseže za oružjem da bi obranio sebe i svoju obitelj od nepoznatog napadača, izrekom presude optuženika proglašava krivim što je u cilju da usmrti ošt. M.G. uzeo pištolj i kuhinjski nož.

I razlozi presude o odlučnim činjenicama nisu jasni jer su međusobno proturječni.

Naime, u pravu je optuženik da u odnosu na odlučnu činjenicu, pucanje iz pištolja i s tim u svezi da li je optuženik prekoračio granice nužne obrane, razlozi presude proturječe sami sebi, budući da sud na str. 17 u 3. stavku navodi: "Da se događaj u sobi odvijao takvom brzinom da je optuženik pucao u oštećenika gotovo odmah nakon što ga je uboo nožem", pa zaključuje "da optuženik nije razmišljao, da se objektivno i racionalno uzevši radi o kontinuiranim radnjama, pokretima oštećenika i optuženika, u kojoj situaciji optuženik reagira ispalivši tri hica prema M.G.". Nadalje, u obrazloženju se navodi: "Istina, opt. I.P. koji je svijestan da je oštećenika uboo nožem mogao se izmaknuti, povući se, i njemu od M.G. više ne bi prijetila opasnost. Međutim, onaj tko je napadnut, posebno u situaciji kada je oštećenik napao suprugu i djecu optuženika, nije dužna da se povlaći. Ovo tim više što optuženik zbog stanja u kojem se je našao nije bio svijestan do koje je mjere ozlijedio i time onesposobio oštećenika."

Nakon ovakovih zaključaka navedenih na str. 17 obrazloženja presude nije jasno zašto sud utvrđuje da je optuženik djelovao u prekoračenju nužne obrane, a razlozi koje navodi tome u prilog su međusobno divergentni, nelogični i nejasni. Naime, ovdje valja reći da sud utvrđuje kako je oštećenik razvalivši ulazna vrata optuženikove kuće, fizički napao njegovu obitelj, tjelesno ozlijedivši ženu i sina mu M., bio u protupravnom napadu. Dok za optuženika sud utvrđuje da je u takvoj situaciji djelovao u nužnoj obrani braneći obitelj i sebe, pa između ostalog zaključuje; (str. 19. st. 6.) "Ovo tim više što napadač i pored njegovog (optuženikovog) upozorenja da stane... dalje drži njegovog sina rukama za vrat i u tom trenutku optuženik ubada nožem M.G."

Sud utvrđuje da je oštećenik, nakon što je uboden nožem, krenuo prema optuženiku s uzdignutim rukama i da je to zbog brzine kojom se je događaj odvijao predstavljalo opasnost za optuženika. Unatoč takvom utvrđenju sud zaključuje, da u situaciji kada optuženik ispaljuje tri hica u oštećenika s udaljenosti od 20-30 cm od kojih ga sa dva pogađa u prsa i vrat prekoračio dopuštenu granicu i počini kazneno djelo, jer da se je "od oštećenika koji je uboden nožem mogao braniti i bez da je pucao". Razlozi za takav zaključak su u znatnoj suprotnosti s razlozima navedenim na str. 17 obrazloženja pobijane presude kada se govori o potrebi pucanja iz pištolja, a koji su u cijelosti već citirani.

Međutim, ovdje se upravo nameće potreba za ponovnim citiranjem ovih navoda: "Onaj tko je napadnut, posebno u situaciji kada je oštećenik napao suprugu i djecu optuženika, nije dužan da se povlači. Ovo tim više što optuženik zbog stanja u kojem se je našao nije bio svijestan do koje je mjere ozlijedio i time onesposobio oštećenika."

Dakle, radi se o odlučnoj činjenici na kojoj se temelji presuda, da li se je optuženik pucajući našao u prekoračenju granica nužne obrane, a za što se pružaju u tolikoj mjeri nejasni i proturječni razlozi, da su u svakom slučaju neodrživi.

U pravu je optuženik da sud iako je prihvatio nalaz i mišljenje neuropsihijatra vještaka dr. E.Ž. o psihičkom stanju optuženika tempore criminis, neke relevantne okolnosti potpuno zanemario. Naime, iz nalaza i mišljenja tog vještaka eksplicitno proizlazi da je optuženik uslijed paničnog straha zapao u stanje afektivnog suženja svijesti zbog prijeteće opasnosti, gubitka obitelji, odnosno u afektivno stanje koje upravlja radnjom samoobrane do uništenja realne prijetnje po integritet obitelji, a uslijed čega nije bilo vremena za psihičku konkstrukciju adekvatnije obrane i neke realne procjene situacije. Međutim, iako sud reproducira nalaz neuropsihijatrijskog vještaka ne analizira ga niti ne ocjenjuje i ispušta iz vida relevantnu činjenicu upravo u pogledu utvrđenog prekoračnja nužne obrane a to je, da li je do prekoračenja granice došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom u smislu čl. 7. st. 3. OKZRH što bi eventualno moglo proizići iz nalaza vještaka.

Prema tome, izostali su razlozi o važnoj činjenici relevantnoj za utvrđenje subjektivnog odnosa optuženika prema djelu s tog aspekta, a zbog čega je i činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno, kako se to osnovano ističe u žalbi optuženika.

U pravu je i državni odvjetnik da je trebalo provesti kombinirano balističko i medicinsko vještačenje da bi se utvrdilo, u kakvom je položaju bio oštećenik neposredno nakon uboda nožem, odnosno u trenutku pucanja optuženika iz pištolja.

Tek na temelju provođenja tog dokaza moći će se pravilno utvrditi da li je optuženik bio u situaciji nužne obrane ili njenog prekoračnja dok je pucao u oštećenika, dakako uzevši pri tome u obzir i mišljenje neuropsihijatra o optuženikovom afektivnom stanju u datoj konstelaciji inkriminiranog događaja.

Stoga, ne samo da je izreka presude nerazumljiva i u suprotnosti s razlozima nego su i razlozi o relevantnim činjenicama međusobno proturječni, pa je i obrazloženje prema tome nejasno, zbog čega je ostvarena apsolutna bitna povreda odredabe iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, a u svezi s tim nije pravilno utvrđeno niti činjenično stanje, to tim više što je sud propustio izvesti predloženi dokaz, pa je valjalo uvažiti obje žalbe i pobijani dio presude ukinuti, te predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će nakon što izvede sve potrebne dokaze, svestrano ih analizirati i ocijeniti svakog posebno i u međusobnoj relaciji, te određeno izložiti koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja prilikom utvrđivanja elemenata kaznenog djela, a nakon što otkloni nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem i utvrdi pravno relevantno činjenično stanje, vodeći računa o svim aspektima konkretnog slučaja, donijeti će novu odluku valjano obrazlaoženu u smislu čl. 347. ZKP.

Žalbe opt. I.P. i državnog odvjetnika u pogledu kaznenog djela iz čl. 203. st. 2. KZRH su bezpredmetne.

Naime, nije dvojbeno da je optuženik na način opisan u toč. 2 izreke pobijane presude držeći oružje i eksplozivne tvari, protivno Zakonu o oružju, počinio kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH.

Međutim, s obzriom na propise Zakona o oružju, prema kojima se protiv počinitelja ovog kaznenog djela neće voditi kazneni postupak ako oružje, municiju i eksplozivne tvari, koji su izvan prometa za građane, preda do 19. kolovoza 1997. (čl. 94. Zakona o oružju - "Narodne novine", broj 46/97) postoji procesna smetnja iz čl. 339. toč. 6. ZKP, koja isključuje kazneno gonjenje. Valjalo je stoga u povodu podnesenih žalbi, a po službenoj dužnosti, protiv optuženika odbiti optužbu za kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH i odlučiti kao u izreci ove presude, zbog čega su žalbe u odnosu na to djelo postale bespredmetne.

U Zagrebu, 25. lipnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.